Zanimljivo je posmatrati multietničku skupinu dežurnih kritičara, okupljenih oko ideje da je SDP „državni neprijatelj br. 1“.
Ima tu svega, od klasičnih šovinista iz sva tri konstitutivna naroda, bivših SDP-ovaca koji se ne mogu pomiriti sa činjenicom da je stranka prošla uspješno na izborima bez njih, novinarskih i univerzitetskih ego-manijaka, čiji ego-trip daleko prevazilazi Zlajin, kojeg zbog te osobine isti najviše kritikuju, do par rijetkih dobronamjernih ljudi, čija se konsturktivna kritika i ne čuje pored prethodno nabrojanih.
U suštini, jedina zajednička stavka oko koje se Poskokovci, Dodikovci i Hadžifejzović mogu složiti, je da SDP ne valja. Oko ideje koja bi objasnila šta bi valjalo za BiH, se ni u kojem slučaju ne bi složili, međutim, nesuglasice su prevaziđene i koncentracija je usredotočena na zajedničkog neprijatelja. Pokušava se nametnuti stav, da su do prošlih izbora cvjetale ruže u Bosni i Hercegovini, sve dok najviše glasova u državi nije dobio SDP. Tek su tada nastali problemi u državi, ako je suditi po argumentaciji kritičara. Kao da smo svi prespavali zadnjih 20 godina i ne znamo ko je, kada i kako činio zločine, ubijao, rušio, protjerivao, da bi nakon toga još 15 godina pljačkao narod. Ne, to nije radio SDP, već troglava nacionalistička aždaja, oličena u SDA/HDZ/SDS koaliciji, sa manjom braćom i klonovima, poimenice, SBiH, SNSD, „devedesetka“ i sličnim proizvodima mutacije tri izvorne nacionalističke stranke.
Ovim nipošto ne izjednačavam krivicu i zaraćene strane, jasno je meni i ko je počeo rat, kao i agresorska uloga istočnog komšije i zapadnog susjeda na BiH. To ipak nije tema ove priče, već činjenica da srpski i hrvatski nacionalisti SDP-u pripisuju sve ono što je „20 najtežih godina zajedno“ krasilo SDA vladavinu, poput vještačke klerikalizacije Bošnjaka, hiperizgradnje vjerskih objekata s ciljem nacionalnog „obilježavanja“ teritorija itd…
Srpski i hrvatski nacionalisti pokušavaju u javnosti napraviti sliku SDP-a, kao velikobošnjačkog monstruma, na isti način kako su bošnjački nacionalisti dugi niz godina pripisivali SDP-u izdajništvo bošnjačkog naroda, te Bosne i Hercegovine uopšte. To se radi istim primitivnim metodama…Kao što je Avaz, na vrhuncu šovinističke hajke spram SDP-a mjerio bošnjaštvo Lagumdžiji, tekstovima u kojima se propituje (ne)obrezanost dotičnog, šovinistički mediji iz srpskog i hrvatskog korpusa mu propituju multietničnost i socijal-demokraciju činjenicom da Lagumdžija obnaša funkciju u Bošnjačkom institutu. Klero-nacionalisti iz sva tri konstitutivna naroda, uzimaju sebi za pravo da mjere nečiju socijal-demokratičnost, kao da su je ikada, igdje, sami iskazali.
Opravdano se postavlja pitanje – kako je SDP odjednom postao „državni neprijatelj br. 1“? Mislim da je to rezultat činjenice da je ta stranka poremetila dobro uhodani tronacionalistički proces formiranja vlasti, koji se bazira na prostoj raspodjeli fotelja, bez ikakvog zajedničkog plana, programa i vizije za budućnost. U suštini, SDP je poremetio koncept „tri plemena“.
Koncept „tri plemena“ je ideja koju troglava aždaja pokušava progurati za sasvim normalnu, evropsku, civilizacijsku. To podrazumjeva nastojanje da se u BiH naprave tri odvojena društva – plemena, u okviru kojih bi se birali predstavnici – poglavice, bez ikakvog međuplemenskog miješanja. Činjenicu da je za pripadnika jednog plemena, glasalo preko 300 000 pripadnika sva tri plemena, se pokušava prikazati kao anticivilizacijsku, umjesto najvećim civilizacijskim dostignućem, što u suštini i jeste.
Ne želim da ulazim u razmatranje same osobe koja je dobila toliko glasova, iz sva tri, a najviše iz jednog od tri konstitutivna plemena, već se osvrćem na zahtjeve za konceptom biranja/glasanja, kojim se želi onemogućiti da, bez obzira iz kojeg ste plemena, imate pravo glasati za koga želite, ukoliko vam se ideje koje promovira ta osoba sviđaju.. Ne samo da se pokušava onemogućiti glasanje za pripadnika drugog plemena, već i bilo kakvo plemensko zbližavanje i miješanje, obzirom da djeca roditelja iz različitih plemena postaju „ostali“, kao da u ovoj državi nisu svoji, na svome.
Indijanci me pokušavaju uvjeriti da je takav koncept civilizacijski i evropski, kažu: „vidi kako je u Švicarskoj“, na šta ja odgovorim da budalom mogu praviti nekog drugog, jer sam živio u Švicarskoj i održim čitavo predavanje o švicarskom političkom uređenju, te međuljudskim odnosima u toj državi. Nakon toga obično slijedi muk.
Kažem: „Pogledajte mladog Franju Šarčevića iz SDP-a, inteligentan i kulturan momak, svaka stranka bi ga poželjela u svojim redovima. To je budućnost Bosne i Hercegovine“ , nakon čega slijedi opaska da je dečko „sasvim ok“(nemaju i ne mogu mu ništa prigovoriti), ali da on u SDP-u ipak nema legitimitet hrvatskog naroda.
Objašnjavaju mi kako SDP nije dobio većinsko povjerenje hrvatskog naroda, već neke druge stranke. Na to odgovorim da je nekad njemački narod većinski glasao za Hitlera, srpski za Miloševića i Karadžića, američki za Bush-a, nakon čega opet nastaje muk, bez ikakvog odgovora. Koncept „tri plemena“ ne uzima u obzir kvalitete čovjeka, sposobnost i ideje koje posjeduje, već se isključivo bazira na ideji da je Bosna i Hercegovina zbir tri odvojena plemenska društva, bez namjere da se ikad postigne jedinstveno bosansko-hercegovačko društvo.
Sve što sam napisao, nije kako bih stao u odbranu SDP-a kao stranke, već ideja i ideala u koje duboko vjerujem – da je bitan pojedinac, moral i sposobnost, a ne nacionalnost. SDP je trenutno jedina relevantna stranka koja približno zagovara ideale u koje vjerujem, ali na isti način će se sutra, na udaru zagovarača koncepta „tri odvojena plemena“, naći Naša Stranka, LDS, ili neka druga stranka, ili organizacija, koja u primarni fokus stavlja čovjeka kao pojedinca, a ne njegovu nacionalnu pripadnost.
Kako bih preduhitrio zagovarače takvog koncepta uređenja bosansko-hercegovačkog društva, koji će mi prigovoriti da zastupam čisto građansku državu kao Silajdžić, odmah ću pojasniti kako nisu u pravu.
Bosna i Hercegovina je složena država, nažalost puna ratnih trauma i mržnje. Već sam spomenuo da sam živio u Švicarskoj i upravo švicarski model decentralizacije/kantonizacije cijele države, smatram najoptimalnijim rješenjem za funkcionalnu BiH, bez nacionalnih tenzija.
Uz napomenu, da kantoni nipošto ne bi smjeli biti formirani po ratnim granicama, napravljenim zločinima, te kako obilježja kantona ne bi trebala sadržavati simbole isključivo jednog konstitutivnog plemena. Siguran sam da protiv ovakvog državnog uređenja nije nijedna dobronamjerna osoba, opredjeljena za jedinstvenu državu, ali unaprijed znam da bi ovu ideju odbili oni koji su deklarativno za ravnopravnost plemena, a u suštini za podjelu BiH.
