Zapis o ratu u Bosni
DAN KADA SU SAHRANJIVANE ILUZIJE
(Autor:Zijad Burgic)
Čudno je kako lako lapi pamćenje, a time i istina o odredjenim povjesnim dogadjaima. Zaista je to dobro zapisao čuveni hroničar bosanskih dogadjanja Mula Mustafa Bašeskija (1731. – 1809.): “Što se pamti nestaje; što je zapisano ostaje.”
Danas, nakon 15 godina od završetka rata i tzv. “Dejtonskog sporazuma”, jos uvijek su prisutne dvojbe u istoriografiji, kao i u domaćoj i medjunarodnoj politici, o tumačenju karaktera ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini. Sve ovo se koristi za dnevnopolitička nadigravanja i učvršćivanje političkih pozicija nacionalnih oligarhija. U svemu se zaboravlja surova istina da povjest ne trpi voluntarističke intervencije. Istorija se, poznato je, ponavlja ili kao farsa ili kao tragedija. Povjesne laži se vraćaju kao bumerang onome ko ih posije, a računi se poslije plaćaju krvlju! Prije svega, krvlju vlastitog naroda.
Istorija se na Balkanu uvijek vraćala da ispravi laži i uvijek kao tragedija. Mozda je to lažno prikazivanje zadnjih ratova na Balkanu i osnovni razlog sto Bosna i Hercegovina ni do danas nije postala funkcionalna zajednica. Zemlja u srcu Evrope u kojoj je prije rata zivjelo blizu 4,5 miliona stanovnika razvrstanih u tri nacionalna segmenta, ali koji su voljom povjesnih okolnosti “dizajnirali” zemlju kao sto je priroda dizajnirala leopardovu kozu… Najbrojniji su bili bosanski Muslimani, zatim Srbi i potom Hrvati. Stanovnistvo je bilo tako izmjesano, da su bili rijetki gradovi ili regije u kojima je neko od ova tri naroda imao apsolutnu većinu.Ta izmješanost je bila duboka; krvno, kulturno i duhovno, tako da se moglo govoriti o “bosanskom duhovnom prostoru”, kao onom univerzalnom i jedinstvenom u ljudskoj istoriji uopšte. Otuda je i svaka ideja podjele zemlje po nacionalnom sastavu izgledala suluda. No, budućnost će pokazati da i sulude ideje silom mogu biti realizirane…
Pjesnik o ratu
Abdulah Sidran, svjetski poznati scenarista i moguće najveći živi pjesnik u Bošnjaka zapisao je svojevremeno o atmosferi koja je vladala skoro u svakom gradiću u Bosni prije rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu. Bolje rečeno, prije početka ubijanja bosanskog muslimanskog naroda, jer je o tom narodu uglavnom bila riječ:
“… Bosna nije razorena mržnjom – kako je mnogima zgodno pretpostavljati – već raširenim nepoznavanjem mržnje. Pojednostavljeno rečeno, ključ ovog, proteklog, rata je: drska prepredenost zla i beskrajno sljepilo dobra. … Mi smo, velika većina, govorili, kada je ravnan Vukovar, da se to nama ne može dogoditi! A, dogodilo se. … Krajem 1991. godine, a s početkom 1992. godine, svako od nas je morao znati da će u Bosni biti rata, ali je vjerovao da neće! Vjerovanje je izgleda, uvijek jače od znanja, takav je insan, otkako ga ima…”, veli Sidran.
I zaista, velika većina bosanaca nije vjerovala da ce doći do rata. Posebno naivni su bili Muslimani u Bosni i Hercegovini. Čak, do pred sam početak ubijanja, mnogi su bili u zabludi da rata neće biti. Tek kad je počelo bombardovanje, ubijanje, masakriranje, zatvaranje i odvodjenje u logore vlastitih članova obitelji, ljudi su se počeli dozivati pameti.
April 6. ’92.
U grupi od nekoliko hiljada radnika tuzlanskog bazena – koksarasa, sodara, rudara, koji su dosli da protestuju protiv nasilja u BiH, tog 6. aprila ’92. bio sam i ja, naivno trazeci mir. Nasi autobusi su stajali blizu zgrade Parlamenta BiH. Pucnjevi su odjekivali izmedju zgrada… Sve je izgledalo tako nadrealno, posebno ideja za trazenjem mira!?
Radnici i rudari su instiktivno izlazili iz autobusa i formirali “esalone”. Izgledalo je kao da to rudari rade iz navike… Kao da su na nekoj svecanoj smotri, na nekom svom rudarskom socijalistickom prazniku. S obliznjeg hotela Holiday Inn dolazili su pucnji… Rominjala je sitna kisa… Atmosfera je izgledala nestvarnom… Narod je okolo izgledao zbunjen i preplasen… Cas je bjezao, cas se skupljao u manjim grupama na platou ispred Parlamenta. Odjednom, isprva tiho i sablasno, a odmah potom gromko, prolomila se pjesma ciji mi eho jos zvoni u glavi:- “…mi rudari, ne pijemo vina, samo dima iz rudarskih mina!”
Rudari zbijeni u esalone su u jurisu krenuli ka hotelu “Holiday Inn”. U rukama su imali samo rudarske zastave, zastave sindikalnih organizacija, naravno i zastave Bosne i Hercegovine. Neki, cak, i slike davno preminulog predsjednika Tita. Pripadnici specijalne drzavne policije su se najbolje snasli u toj situaciji. Uskocili su u masu, probili se do najvisih spratova hotela i ubrzo su se pojavili sa zarobljenim ljudima. Pronjela se vijest da su to bili pripadnici militarnih srpskih nacionalista. Pucanje je utihnulo… Odjednom mi je sve bilo jasno. Pocela je teska buducnost…
Povratak kuci
Poslije, u sali Skupstine srescu kolegu, novinara “Oslbodjena”, koji je sav usplahiren, umjesto pozdrava uskliknuo: “Kako cete u Tuzlu!?” Vjerovatno aludirajuci na cinjenicu da su cetnici i tzv. srpska vojska vec bili rasporedjeni na svim prilazima Sarajevu. Neki ljudi, aktuelni politicari i clanovi Parlamenta BiH, obavjesteni smo, nastojali su ostvariti kontakt sa vojnim zapovjednicima tadasnje JNA, i omoguciti u smislu slobodnog prolaska nasih autobusa za Tuzlu.
Istog dana, predvece, culo se da bi mogli imati bezbijedan povratak. Uskoro su autobusi poceli da mile uz Kobilju glavu, napustali smo sarajevsku kotlinu, koja ce ubrzo postati kotlina smrti… Radio u autobusu je javljao o mogucem priznavanju nezavisnosti Bosne i Hercegovine od vecine evropskih drzava kao i od SAD-a… Boze, mislio sam,kakve li misli prolaze kroz glave ovih ljudi koji cuteci sjede sa mnom u autobusu? Rat je bio neizbjezan. Tog dana sam na povratku kuci osjetio da sam ostario. Znao sam da ljudi stradaju u borbi za bolju buducnost. Pitao sam se kakva ce biti ovo borba!? Sada znam, bosanska buducnost je daleko ispod onoga zasta se ginulo. Ponovo se pokazuje das u ideje slobode uvijek svjetlije od realizirane stvarnosti. Ovo je za mene bio dan kada sam sahranjivao moje iluzije… Sta danas!?
….
P.S.
Ubrzo cu saznati da je generala JNA, izvjesni Jovan Divjak, postao jedan od komandanata odbrane Bosne i Hercegovine, sto je nama koji volimo Bosnu i Hercegovinu davalo snaznu podrsku u ideji nase borbe, ideji borbe protiv fasizma i velikosrpske agresije…
Jovan Divjak je bio za nas onaj element u srpskom nacionalnom bicu koji nam nikada nije dao da zaboravimo da je srpski nacionalizam i sovinizam samo bolest koja je zahvatila jedan dio tog naroda… Da u srpskom narodu uglavnom zive ljudi kao Jovan Divjak. Ponekad ne tako hrabri kao on, ali dok god postoje takvi junaci humanizam ima sansu, mi imamo sansu i Bosna i Hercegovina ima buducnost. Dobro bi bilo za nas sve da nas general sto prije dodje u svoju Bosnu i Hercegovinu.