Većina ljudi koji su preksinoć prosvjedno šetali po Zagrebu premladi su da bi se sjećali Ankice Lepej, bankovne službenice koja se 1998. pobrinula da javnost sazna koliko je novca bilo na računima Tuđmanovih. Na hrabrosti Ankice Lepej uzdigao se i Jutarnji, kao novine kojima se takvi ljudi s povjerenjem obraćaju. Tada skandalozna suma novca zatajena na imovinskoj kartici dala je silan zamah antituđmanovskom i antihadezeovskom raspoloženju javnosti, koje je kulminiralo na trećesiječanjskim izborima 2000. Te iste godine bračin par Lepej prodao je stan i otišao u podstanare zbog dugova i nezaposlenosti. Ankica Lepej dobila je otkaz ni godinu dana prije mirovine nakon što je javnosti sama priznala i objasnila zašto je prekršila bankarsku tajnu. Kada je publicitet prestao, nastavila je u tišini, ne kukajući i ne busajući se u prsa, plaćati kaznu za svoju čestitost i hrabrost, sa suprugom Slavkom. On je već 1991., bez ikakva publiciteta, dobio otkaz nakon što je prijavio politički sponzoriran kriminal u poduzeću.
To dvoje ljudi meni su mjera rodoljublja, građanske pristojnosti, poštenja i hrabrosti. I zato mi je susret s njima uvijek potvrda da sam na pravom mjestu i u pravom društvu. Preksinoć smo se sreli u Draškovićevoj ulici, nakon što smo već par kilometara prošetali u istom smjeru, zbog istih razloga i s istom namjerom kao i tisuće oko nas.
Ni Lepeji, ni moje društvo, ni ja nismo nikakvi huligani. Nismo ni Bad Blue Boysi, a nismo ni Crvena akcija. Nismo ni studenti. Uglavnom nas ne brine tko će se dočepati megafona, ali smo uglavnom sretni kad razglasa uopće nema, kao što je preksinoć bilo cijelu večer, čim smo se maknuli s Cvjetnog trga. Sve dulja i dulja kolona sporazumijevala se lako i brzo, od usta do usta.
To što smo svi hodali za velikim transparentom koji kaže NE kapitalizmu, ne čini nas ni proleterima, ni komunistima.
Ali, konsenzus se lako postiže oko bilo kojeg transparenta i bilo koje parole koja ima veze s osnovnim raspoloženjem i najčešće izvikivanim zahtjevom većine prosvjednika: HDZ – odlazi!
Ako je kapitalizam ono što zastupa i predstavlja Jadranka Kosor, onda NE tom kapitalizmu. Ako nas u EU vode stranka i Vlada Jadranke Kosor i ako je Europska Unija ta koja nas prima pod vodstvom Vlade i stranke Jadranke Kosor, onda NE i takvoj Europskoj Uniji. Ako SDP i dalje misli kukavno statirati u tobožnjoj demokratskoj proceduri koja se odavno izvrgla u lakrdiju i farsu, onda NE i takvom SDP-u. Ako Milanović jednoga dana i kao premijer misli biti tako lako uvredljiv i tašt, kao što je bio preksinoć zbog spaljene stranačke zastave, onda NE i takvom Milanoviću.
A što ako srušimo ovu Vladu, a što nakon novih izbora? Osim što ćemo od hodanja biti zdraviji, kao građani ćemo biti ponosniji, aktivniji, odgovorniji i svjesniji svoje snage.
Kao što će je itekako biti svjestan i bilo koji nasljednik Jadranke Kosor. Zbog svega toga izašao sam na ulicu. I opet ću. Uvijek me netko dodatno motivira. Neki dan Hannes Swoboda, a danas velečasni Miklenić koji je svojim komentarom u Glasu Koncila vjerojatno osigurao da povorka neke od ovih večeri zapjeva i pred nadbiskupskim dvorom.
Jedino što se ne smije ponoviti je krv. Jeza me uhvatila kad sam shvatio da povorka silazi u pothodnik ispod Glavnog kolodvora. Stiješnjen prostor, uokolo samo staklo, k tomu i veliki Konzum.
Samo tri provokatora oboružana kamenjem ili bengalkama bila su dovoljna da izazovu kaos i tragediju. Nije mi bilo svejedno ni kada sam shvatio da policija ne čuva gradski HDZ u Gundulićevoj. Ali, pala je samo stranačka zastava, a na zgradu je poletjela tek koja gruda snijega.
Tisuće ljudi dvije večeri zaredom okupile su se i prosvjedovale bez ikakva nasilja. Štoviše, uvjerio sam se da svatko oko mene budno pazi i spreman je skočiti na svakog potencijalnog agresivca. Jasno je kao dan kome odgovara da građane preplaši huliganima, kao što je jasno da je prosvjed prošle subote bio neka sasvim druga priča, s nekom vlastitom taktikom, strategijom i ciljevima. I zato, na kraju, NE huliganima, NE Karamarku i NE Sačiću. Uostalom, zašto bi se branitelji zasebno okupljali kad su i oni – fejsbukovci
Jutarnji list,tiskano izdanje,4 ožujka 2011.
