Počelo je 2010. člankom u magazinu National Enquirer o ljubovanju golferske ikone Tigera Woodsa s promotoricom nočnog kluba Rachel Uchitel, a pretvorilo u prvoklasni preljubnički skandal, kada su mediji, kao iz mađioničareva rukava, jednu za drugom izvlačili vesele dame da svjedoče o razuzdanom seksualnom životu prebogatog sportaša. Woods je prekinuo sportsku karijeru, javno se pokajao i pristao liječiti u jednoj klinici za odvikavanje od seksa, ali na kraju nitko i ništa nije moglo spasiti njegov brak sa Šveđankom Elin Nordegren.
Nekada su takve kao Tiger Woods zvali razbludnicima, a danas su to ovisnici o seksu. Zajedničko im je da ne mogu obuzdati apetit, čak i pod cijenu karijere, obiteljskog mira i javnog linča. Je li to bolest ili obijest? Može li se doista izliječiti u nekoj od klinika, kao što je to nedavno pokušao Woods i Charlie Sheen, a svojedobno Michael Douglas i
David Duchovny? Duchovny je navodno bio opsjednut online pornografijom, a Charlie Sheen porno glumicama. I bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona svojedobno je bio glas seksualnog predatora. Nekontrolirana pohota je republikanskog kongresmena Christophera Leeja stajala karijere, dok se talijansko pravosuđe ovih dana zabavlja seksualnim navadama s maloljetnicama mumificiranog Berlusconija, pa ostaje pitanje zašto čak i politički iskusni pastusi stavljaju sve na kocku da zadovolje libido.
Zamagljena granica između morala i bolesti
Kažu da je razlika između opijenog seksom i liječenog od seksa u tome što prvi skriva svoje ponašanje, a drugi ne može prestati govoriti o njemu. Stručnjaci tvrde da je javno priznanje o ovisnosti važno u procesu oporavka, ali za onoga kome se ovisnik ispovijeda, detalji mogu biti bizarni poput epizoda tv-serije ‘Kalifornifikacija’. Kao što u njoj David Duchovny u ulozi promiskuitetnog pisca bezglavo juri iz kreveta u krevet u potrazi za inspiracijom, tako se i 59-godišnji pacijent jedne kalifornijske klinike za odvikavanje od seksa sjeća dana kada bi na putu do zračne luke da dočeka djevojku, svratio u bordel, a zatim s djevojkom po dolasku kući otišao ravno u krevet, nemajući vremena da natakne kondom, valjajući se u posteljini što je još podsjećala na orgijanje s tri djevojke dan ranije.
Kada je riječ o seksualnoj ovisnosti, granica između morala i bolesti je prilično zamagljena, a tek se u posljednjih 25 godina pohlepa za hranom ili seksom doživljava kao moguće bolesno stanje. Tek je početkom osamdesetih Patrick Carnes, danas direktor klinike za odvikavanje od seksa ‘Gentle Path’ (Umjereni put), svojom knjigom ‘Out of the Shadows: Understanding Sexual Addiction’ (Izvan sjene: razumjeti seksualnu ovisnost) udario temelje za liječenje te vrste ovisnosti. Afera Bila Clintona i Monike Levinsky još je pred koju godinu doživljena kao moralno pitanje ili masan vic, dok je danas Američko psihijatrijsko društvo opisuje kao ‘hiperseksualni poremećaj’. Kada bi još pred koju godinu amerikanska supruga otkrila da joj muž luduje za pornićima, zvala bi ga ‘starim pokvarenjakom’, a sada ga šalje u kliniku za odvikavanje. Klinike za odvikavanje se pak množe, jer su postale unosan biznis. Od kada se Tiger Woods prošle godine prijavio u jednoj od njih, zabilježile su 50 posto veću zaradu, a neke naplaćuju i 2.000 dolara dnevno za tretman od najmanje sedam dana. Množe se i društva anonimnih seksoholičara, okupljajući godišnje do deset milijuna Amerikanaca (90 posto su muškarci), pa jedno od njih, međunarodni ‘Sex Addicts Anonymous’, godišnje održi 1.200 seansi u SAD, Argentini, Južnoj Africi i Velikoj Britaniji.
Dio tih institucija može se svrstati u kategoriju šarlatanstva, ali i onaj drugi tek pokušava uspostaviti standarde u tretiranju hiperseksualnosti i tražeći odgovor na pitanje je li nekontrolirani seks ekstremna verzija normalne seksualnosti ili je riječ o potpuno izdvojenoj bolesti? Prema definiciji Američkog psihijatrijskog društva, požuda prelazi u bolest kada je potraga za snošajem ili masturbiranje toliko intenzivno, da ometa posao i druge važne aktivnosti, a tumače je kao posljedicu strahova, depresije i stresa. Seksualni ovisnici nisu ovisni o samome činu, nego o predatorskoj potrazi za seksualnim užitkom, tumače psiholozi. Ovisnost o seksu ne znači nužno donžuanstvo i nevjernost stalnoj partnerici ili partneru, jer ovisnik može biti navučen na pornografiju ili opsjednut seksanjem s vlastitom suprugom.
Tri orgazma tjedno
A kada je puno seksa previše seksa? Psihijatar s Harwarda, dr. Martin Kafka, računa tri orgazma tjedno normalnim za zrelog muškarca, ali znanost tu uglavnom nagađa, jer se u istraživanjima neki ispitanici precjenjuju, drugi podcjenjuju, dok su žene još nepouzdanije. Budući da je nejasna definicija hiperseksualnosti, ne zna se ni koliko je ljudi njome doista ‘zaraženo’. Seksolog Alfred Kinsey je svojedobno tvrdio da je riječ o 3 do 10 posto populacije, ali u njegovo doba nije bilo Interneta koji je domove preplavio pornografijom, potičući pretjerivanja i bolesna ponašanja. U nas je pak pitanje seksualne ovisnosti prešućena tema ili marginalan problem u odnosu na more egzistencijalnih nedaća.
Znanost još ne može pouzdano reći ni je li nezasitnost još jedan od biokemijskih poremećaja, iako su stručnjaci sa njujorškog sveučilišta Binghamton u nedavnom istraživanju seksualnih navika 181 muškarca razlike u njihovom DNK doveli u vezu s razlikom u seksualnom ponašanju. U svakom slučaju, zna se da za seksualnu želju nije odgovorna samo razina testosterona i peptida, da nekoga ne želimo samo zbog divljanja hormona, nego i zbog emocija, toliko jakih da kažemo kako smo ‘ludo’ zaljubljeni.
Uz toliko nejasnih odgovora, nema ni pouzdane terapije odvikavanja. Institucije koje se bave odvikavanjem od alkohola i droge izlječenjem smatraju potpunu apstinenciju, što je u slučaju seksa možda moguće, ali baš nije realno. Neki terapeuti u ekstremnim slučajevima preporučuju antihormone, tzv. ‘kemijsku kastraciju’, ali antihormoni imaju za posljedicu feminiziranje pacijenta. Ostaje tako psiho-terapija kojom u klinikama pokušavaju brzopotezno naučiti ovisnike kako izgraditi zdravu emocionalnu vezu. No, ako je seksualna ovisnost – kao što tvrdi većina psihologa – doista posljedica straha, depresije i stresa, ovakve metode su, kažu kritičari, mamipara kojima se ne liječe uzroci.
