Primio sam od jednog Saralije pismo koje želim da objavim u cjelini jer mi se čini da je autor bolje od mene izrazio ono što sam ja htio reći u naslovu ¨Generalova i naša patnja¨.
Autorovo ime ne objavljujem jer nemam za to dozvolu. Bio je u ratu i nije bio u nikakvoj vojsci, potiče iz mješovitog hrvatsko-srpskog braka. Pismo glasi:
¨Muka mi je od ovog sa Divjakom; iz nekih razloga me ovo više potreslo od svega što su četnici napravili od rata do danas. To sam shvatio na aerodromu u Frankfurtu, nisam mogao da se koncentrišem ni na šta drugo. Sama pomisao da Divjak sjedi u ovom trenutku u nekoj zatvorskoj ćeliji, pa makar i jedan minut, me dovodi do ludila. U Ganićevom slučaju u pitanju je bio princip, a sada je sve drugačije. Jer ako je Divjak kriv za bilo šta, onda smo svi krivi. On je bar meni bio jedan od simbola toga da je u svom tom užasu i jadu, klanju, ubijanju, rušenju, primitivizmu bilo i nešto sjajno, nešto dobro, civilizirano, i vrijedno da se odbrani od Balkanskog mraka i atavizma. Divjak, Vikicći slični su jedna mala grupa ljudi koji su stajali za neke istinske vrijednosti. Čovjek koji je izmedju ostalog bio primaoran da stane i protiv vojske koju je služio cijeli život, i u čije je vrijednosti nesumljivo vjerovao cijelo to vrijeme, i protiv ‘svog’ naroda, i koji je uradio ono što mu je diktirala ljudska savjest, i to sa dostojanstvom koje nije često vidjeno u ratu, on sada treba da odgovara. Eto, porušili su gradove i ljudske živote, podijelili su narod na etničke skupine, sve im je pošlo za rukom, zar ne mogu da ostave ni mrvice hljeba za nas ostale, ni jedno u krajnju ruku beskorisno uvjerenje da je, kao što rekoh, u svemu tome bilo nešto pozitivno, da je bilo ljudi vrijednih neke najbolje tradicije tog regiona?¨
Primio sam takodjer informaciju da je u Srbiji osnovana Facebook stranica za podršku generalu Divjaku. Ima više od 300 članova. Svaka čast, ali vjerujem da u Srbiji ima puno više ljudi koji shvaćaju da braniti Jovana Divjaka znači braniti i gradjansko društvo i u Srbiji, a ne samo u BiH.
Generalova i naša patnja
Tužan je ovaj naš Balkan. I po tome kako je smješten izmedju velikih svjetova, i po tome kako su ga osvajali i oslobadjali tokom povijesti, i po tome kako njegovi stanovnici tako lako prihvaćaju manipulacije od strane soptsvenih lidera.
PATNJA je riječ koja mi se nameće kad o tome razmišljam svakom prilikom kad se razgovara o nekim teškim temama. Najnoviji je primjer hapšenje generala Jovana Divjaka.
Sa sarajevskog protesta, foto: Midhat Poturović
Čitam, naprimjer na engleskoj stranici radija Slobodna Evropa, gdje sam objavio komentar povodom hapšenja generala, kako me razni čitaoci optužuju a da ni jedan jedini argument nisu niti pokušali da dovedu u pitanje. Jedni me optužuju da radim za Al Jazeeru (valjda je to automatski nešto loše) Drugi kako demoniziram Srbe, treći kako niko ne sudi Hrvatima i Bošnjacima i tako u beskraj.
Moj redovni čitalac i komentator komentira moj prethodni blog i kaže ¨Ti, u drugu ruku, ne samo da znaš svoje i one druge, nego vidim da si izabrao i heroje iz zadnjeg sukoba, sve to a da rata, malte ne, nisi ni okusio, čudno!¨
Kad će mo se mi na Balkanu naučiti da stvari cijenimo na osnovu ČINJENICA i to činjenica koje su vezane za slučajeve i teme o kojima se piše. ČINJENICA jeste da je Jovan Divjak, po osnovu odluke suda u Hagu POSVE čist u slučaju incidenta u Dobrovoljačkoj ulici. ČINJENICA jeste da je tada BiH već bila neovisna država, zakonski, dakle postojale su dvije zakonske strane, obje ratne, te pogibija, zakonski, tih jadnih vojnika JNA čak i ne može biti tretirano kao zločin. ČINJENICA jeste da da postojećim snimcima jedan general zaustavlja ludilo i viče ¨Ne pucajte!¨ i taj se general zove Jovan Divjak. ČINJENICA jeste da se taj isti general godinama zalaže da se slučaj Dobrovoljačka rasvijetli ali radi nespremnosti vlasti u Sarajevu to se još nije dogodilo. ČINJENICA jeste da vlasti Srbije podižu neutemeljene optužnice (po sopstvenom priznanju) i na osnovu njih se hapse ljudi, i to – po priznanju sudova, čak i onih u Srbiji – nevini ljudi.
Zašto se mi ne možemo držati tih činjenica i prihvatiti ih kakve jesu? Zašto se lijepe etikete, a ne opovrgavaju činjenice? Zar nije istina, da su akcije vlasti u Srbiji, u povodu slučaja Ganić, Jurišić, Purda (dokazano) i najnovijih u slučaju generala Divjaka (koji će takodjer biti oslobodjen) izdavali neutemeljene optužbe? Zar nije činjenica da je Srbiji time nanesena velika šteta i u regionu i u inozemstvu? Zar nije činjenica da onaj ko to radi NE RADI U INTERESU Srbije?
Sa protesta u Sarajevu, foto: Midhat Poturović
Da je sreće Jovan Divjak bi medju svima nama, bez obzira koje nacije i vjere, a pogotovu medju mojim čitaocima srpske nacionalnosti, bio heroj. Jer, on je stao da brani svoj grad, nema ni jedne jedine mrlje na svojoj duši, spašavao je djecu iz Sarajeva, spašavao tada u Dobrovoljačkoj mladiće u uniformi JNA i ko zna šta još sve ne. Nažalost, nije dobio priliku, zahvaljujući nesposobnosti i jednonacionlano obojenoj vlasti u Sarajevu u to vrijeme, da služi časno još koju godinu.
Da je sreće prvi bi u njegovu odbranu ustao član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović.
Sad je uhapšen zahvaljujući nacionalno obojenoj politici vlasti u Beogradu.
A moji čitaoci prihvaćaju da budu definirani kao Bošnjaci, Hrvati ili Srbi – a ne kao ljudi prije svega. Možemo li, dame i gospodo, biti malo gradjani, da malo budemo ¨čaršija¨ kako je pisalo na transparentu u Sarajevu. Hoćemo li biti ¨raja¨ ili prihvatiti da budemo ¨seljaci.¨
Braniti Jovana Divjaka znači braniti gradjanina, biti ¨raja¨, znači ne prihvatiti da je Balkan tužan dio svijeta, ne prihvatiti patnju kao stanje koje ovdje traje stoljećima-vijekovima-vekovima.
Patnja generala Jovana Divjaka u austrijskom zatvoru jeste patnja svakog GRADJANINA u regionu.
Ako nas, nakon prosipanja mržnje i sakrivanja svakojakih prljavština pod naše nacikonalističke tepihe, još uopće i ima.
