Josip Pejaković ( 1948.), glumac, dramski pisac, reditelj, novinar, nekadašnji pjevač rok grupe “Veziri” iz Travnika, posebno se proslavio monodramama “On meni nema Bosne” i “Oj živote” .
Pogađa u srž problema i, na poseban način, prenosi ono što većina građana osjeća kao teški teret. Na početku razgovora podsjećanje na njegovu, u posljednje vrijeme ponovo izuzuteno gledanu monodramu “On meni nema Bosne”.
RSE: Vaša monodrama “ On meni nema Bosne“ je sve gledanija, pozivaju vas na svoje kocerte i poznate estradne zvijezde. Šta mislite zbog čega je to – da li zbog osjećaja da se Bosancimai Hercegovcima i dalje pokušava, na razne načine , “oteti” njihova zemlja?
Pejaković: Sad ste rekli jednu riječ koju ja volim – zemlja. Ja državu BiH ne cijenim, ne volim, ne pripadam joj nijednim dijelom svoga organizma. Ali zemlji Bosni potpuno pripadam. Ljudi kada budu shvatili da je država mač koji će im uskratiti gotovo sva prava svojim polugama poreske, nehumane, ovakve i onakve vlasti, da je država vojska, policija, represija, oni će drugačije razmišljati. Jedino što funkcionira je kažnjavanje za bespravno parkiranje automobile. A to što je neko ubijen, što je izboden neko prošle noći, što se rastura droga – za to ćemo lako. To je sve država. Što se hapse državni službenici – nedavno je uhapšena kriminalna grupa u kojoj je i veliki broj carinskih službenika – mi to plaćamo, to je država. Zemlja Bosna je izvor rijeke Bosne, zemlja Bosna je moj Vlašić, zemlja Bosna je Banjaluka, moje Sarajevo, i svi drugi gradovi su moji – kao i ljudi koji tu žive. Ja to volim! Ono prvo(državu) ne volim ni pod razno. I definitvno, nemojte mi za sva vremena naturati ništa što je država u ovoj zemlji Bosni.
RSE: Kad kažete država, mislite na državni aparat, odnosno na ljude koji vode državu?
Pejaković: Nisu to ljudi, jer više od pet mjeseci otkrivaju toplu vodu i ne mogu konstituisati vlast. Koji su to ljudi? Ko? Ko su oni da mojoj djeci, unucima, meni, mojoj pameti, koju neprekidno razvlače, sve ovo rade??? Neću da vijorim tu zastavu jer u krajnjem nisam je izabrao. Ona je nametnuta. Neću da pjevam himnu – i ona je nametnuta. Neću da veličam lik i djelo – mi smo pod protektoratom. Država ne postoji – zemlja postoji. Da se razumijemo – ONA JE MOJA!
Vlast iščupala jezik
RSE: Povod za razgovor je Svjetski dan teatra koji je u BiH skromno obilježen. Ipak, taj datum je prilika da, po ko zna koji put, podsjetimo kako je kultura u zapećku i da vas upitamo šta vi trenutno radite.
Pejaković: Naviknuti smo mi na to. Nikada kultura nije imala mjesto na ovim prostorima koje je ona istinski zavrjeđivala. Taj problem je planetaran. Nigdje glumci nisu zadovoljni, od slavnog Holivuda i Brodveja, do istaknutih teatara diljem Evrope i svijeta. Uvijek je veliki glumac morao da radi te limunade američke da bi u nekom svom gradu kao Liv Ulman igrala ono što hoće i stvarala iluziju da živi u nekom tetaru koji ima vrijednosti. Ja sam imao premijeru, vrlo uspješnu, Hamleta iz Mrduše Donje. Igrao sam Vukaru i vrlo sam zadovoljan učincima te predstave. I mislim da je to poslije dugo, dugo vremena jedna prava predstava i pravi pogodak repertoarski u Narodnom pozorištu u Sarajevu.
RSE: To znači da se ova predstava razlikuje od onih, uslovno rečeno, predratnih izvođenja Hamleta u Mrduši Donjoj?
Pejaković: Puno bolja od svih verzija koje su dosad bile i u Sarajevu i u bivšoj Jugoslaviji. Sulejman Kupusović je uspio da tu priču objedini kroz aktuelnu temu dešavanja u jednoj bošnjačkoj sredini, stranci, i to je profunkcioniralo onako kako to je Brešan i napisao. Ovacije na sceni, dramatični trenuci, muka u stomaku i ono sve što publiku obuzima kad gleda tu predstavu su podaci da smo uradili pravi posao.
RSE: Još bih željela podsjetiti da ste se dokazali i kao reporter – novinar u uspješnom serijalu “U ime naroda” koji se emituje na BH televiziji. Tu razgovarate i predstavljate ljude koji su obespravljeni na svaki način, koji žive u siromaštvu, koji ne mogu da se vrate na svoje ili su se vratili, a sad je pitanje kako preživjeti.
Pejaković: Taj serijal je ustvari bio projekt moje znatiželje. Rezultati te znatiželje su se zvali Oj živote, Ja meni nema Bosne, i monodrame koje sam igrao, pisao. Ništa drugo to nije nego sam sada pokušao na neki pronaći te svoje junake i uživo ih pokazati onako ogoljene, napaćene, ozlojeđene, nesigurne, ponižene – i sve ono što se može dati kao ilustracija u videu. Naravno, u početku je to išlo dosta teško. Ljudi su nerado išli pred kameru da pokazuju svoju nevolju, ali kad su osjetili neku moju dobru namjeru, onda su rado i otimali se. I nema gotovo siromašnog čovjeka u BiH, ali interesantno – na cijelom prostoru, koji ne misli da će mu Pejaković jednom zakucati na vrata i ako ništa, omogućiti da mu vratim jezik, da mu vratim mogućnost da kaže nešto što inače u životu ne bi mogao nikada reći. Tim ljudima je jezik iščupan, iščupala ga je ova vlast, ovi nerazumni ljudi, okolnosti u kojima žive itd. I to je vrlo atraktivno, znate, kad dođete nekome na vrata, a on već progovori odmah – ne trebate ga ništa pitati.
