Moj tekst Studenti i ur-fašizam objavljen u Danima, broj 719, aplikacija je teorijskog koncepta Umberta Eca na pokušaj “događanja naroda” u Mostaru, tačnije na studentske demonstracije pod nazivom “Odzvonilo je”. Možda neuspjela aplikacija, netačna, glupa, ali ne i zlonamjerna. S tim se tekstom može polemizirati samo kroz teoriju i preko nje, a nikako preko dnevnopolitičkih kvalifikacija koje tom tekstu imputiraju poziv na ubijanje a što radi Mile Vasić, pardon Lasić. To radi poredeći redakciju u kojoj radim, uredništvo i novinare, s Miloševićevim mitevićima i minovićima, a moj tekst proglašava naručenim, samo mi nije rekao koliko sam novca, ili čega već, za njega dobio. Taj patetik kaže: “Zbog toga i ne dozvoljavam da ih netko unaprijed, s njihovih dvadesetak godina, stigmatizira u ’ur-fašiste’. A ako to, ipak, činite, molim uvrstite me na čelo kolone …”, baš onako u maniru bubuljičavog skojevca, koji, zanesen veličinom “Titovog djela”, u provincijskoj socrealističkoj sali na ponos roditeljima i mnogobrojnoj rodbini deklamuje: “Pucajte, ja još držim čas!” Moguće da je to ili nešto slično i radio samo se zanos u međuvremenu prekomponirao.
Neću vas nikad svrstati na čelo bilo kakve kolone jer vi, gospodine Lasiću, jednostavno nemate hrabrosti da budete na čelu bilo čega. Pokazuje to i vaš tekst. Koliko ste se samo ljudi morali opravdati da niste nacionalist, pa tek onda napasti zato što se neko drznuo da teoretizira u vezi s vašim studentima. Cijela vječnost teksta do napada, e da ne biste slučajno žrtvovali vlastiti intelektualni konformizam oličen u beskrajnom besjedništvu o beskorisnim, prežvakanim temama s jednakim konformistima koje ste u tekstu nabrojali. “U protekli petak su u uzvratnoj posjeti Filozofskom fakultetu u Mostaru bili dragi prijatelji iz Beograda – profesori, asistenti i studenti Fakulteta političkih nauka”, još samo da ste rekli kako ste hranili bijele golubice i mahali maslinovim grančicama prolaznicima, pa gotovo – mogli biste komotno izazvati gnjev bilo koga da me kroz zemlju protjera kao ogavnog narušitelja idilične, mirotvoračke mostarske intelektualne scene koja oko sebe okuplja ljude različitih nacija, a spočitava joj se tobožnji ur-fašizam. Pa su vam rekli kako je umro Živorad Kovačević što vas je strašno porazilo i kao vrstan dijagnostičar kažete: “ubila ga tuga za suprugom (umrla prije dva mjeseca) i nerazumijevanje sredine u kojoj je živio”. Nije cilj tog učitavanja u ko zna koji razlog smrti cijenjenog profesora izazivanje tuge kod čitatelja prema istom, već upućivanje na sebe kao sapatnika kojem je sudbina namrijela da u barbaristanu bude intelektualac, avaj, i da se bori protiv sila mraka koje personificiraju u vašem tekstu napadnuti. Veliki prosvjetitelj, lično, glavom i bradom, veličanstveni Vi. “Ne znam hoću li uspjeti u ambijentu u kojem radim i živim odgojiti slobodnomisleće ljude, ali to mi je cilj. U tomu su me jučer uz kavu na Rondou ohrabrivali hercegovački slobodnomisleći ljudi. Profesore, Vaše je samo da odgojite slobodne ljude, kazao mi je slikar Marin T. Nadam se, dakle, da ću uspjeti u tomu što i Marin želi i da će ti budući slobodni ljudi, također, priznavati samo sud struke i savjesti, te s time i tako biti „prvosvećenici“ europske ideje i europske političke kulture i u Hercegovini i u Bosni”, mnogo lijepo, ali demagozi ne uspijevaju u takvim nakanama jer ih jednostavno nemaju, njihove nakane samo su “ples riječi oko praznine”, a vi ste demagog.
Vratimo se Kovačeviću. Kažete: “Njegov udžbenik Međunarodno pregovaranje je temeljni udžbenik i na kolegiju Suvremena diplomacija kojeg izvodim na prvoj godini diplomskog studija politologije u Mostaru, jer je najbolji udžbenik na temu međunarodnog diplomatskog pregovaranja u Regiji. Da nije takav, ne bi se po njemu obrazovali i beogradski i podgorički studenti, i studenti raznih akademija i visokih škola međunarodnih odnosa i diplomacije u Zagrebu, i moji studenti…” Kakav ste vi kosmopolit, u prevodu ste rekli: nema veze što je Srbin, ima dobru knjigu. Zar bi ikad trebalo imati veze što je neko nacionalno drugi i zar i bez korištenja neke knjige na različitim školskim ustanova vi ne znate prepoznati njen kvalitet?
Ali, nisu samo Beograđani bili, dolazili su, kako kažete, Nerzuk Ćurak, Mirko Pejanović i njihovi asistenti s FPN-a. Nije li to onaj fakultet koji se bavio malverzacijama u vezi s novcem studenata i gdje niko od spomenutih nije rekao ni riječi protiv, naprotiv: Mirko Pejanović je, patetično i demagoški, baš kao i vi, da bi smirio pobunu studenata pokušao manipulirati njihovim vjerskim emocijama i rekao da svete knjige nalažu da se profesori poštuju. Nije li to onaj fakultet koji se bavi SDP-izacijom stvarnosti više nego ijedan medij. Ako ćete baš o Danima, u njima je izašlo više kritike na SDP-ov račun nego, uključujući i verbalne izjave, s cijelog FPN-a od kraja izbora pa naovamo. Da ne spominjem da sam neke od tih kritika i sam pisao. Ali vi čitate vrlo selektivno i nacionalno. Međutim, nisu oni vama toliko ni važni, služe vam kao i Beograđani, da sebi osigurate nadnacionalnu, intelektualnu, tobož neutralnu perspektivu za napad. “Filozofski fakultet u Mostaru je bio taj dan (…) možda i najinternacionalnije sveučilište u Zemlji i Regiji, na što smo i ja i moje kolege vrlo ponosni.”
Dođe neko iz Sarajeva u Mostar i odmah si internacionalan. Ali internacionalni koncept vašeg besjedništva neću toliko secirati. Zadržimo se na vašoj igri pravljenja intelektualca od sebe. Baš kao što iskaz: “Nisam rasist, imam prijatelja crnca” određuje rasistu, tako iskaz: “Nisam nacionalist, imam prijatelje Bošnjake i Srbe”, određuje nacionalistu. A upravo do u beskonačnost to u svom tekstu na različite načine ponavljate. Kakav ste vi samo demagog. Možda to najbolje potvrđuje sljedeći citat: “Ali, ne mislim da se moji studenti moraju ispričavati baš onima koji opravdavaju puzajući državni udar i ne žele vidjeti postojanje majorizacije u Federaciji BiH na štetu Hrvata (što je u biti i bio povod za njihov izlazak na prosvjede), jer to što je skuhano u SDP-ovoj kuhinji i jeste opasno i kontraproduktivno po cijelu BiH, o tomu i akademik Filipović govori javno, korektno je pribilježiti.” Od vaših studenata niko ne traži ispriku, a taj Filipović što govori javno nešto o SDP-ovoj kuhinji, nije li to onaj rasist što je govorio o prirodnoj sklonosti Srba ka incestu, ubijanju sjekirama i slične budalaštine?
Eto ko su vam prijatelji i uzori, koga citirate i na koga se pozivate i mislite nekom zamazati oči. Na kraju citirate čak i Senada Hadžifejzovića, čovjeka koji je bio i Titov i Alijin i Harisov i Fahrudinov i čiji sve novinar. Oličenje ste licemjerstva, gospodine Lasiću.
Za tekst kažete da je bitan i njegov kontekst unutar drugih tekstova. Pitam se, da li biste imali išta protiv njega da je objavljen na Dnevnik.ba. Ako bi tad bio tačan, na koji ga način kontekst može devalvirati teorijsku tačnost?
Kažete treba pisati o svemu, ur-fašizma ima svugdje, slažem se, ali tema su bili studenti. Zar svaka negativna kritika dešavanja u Hrvata mora uključivati i negativnnu kritiku dešavanja unutar druge dvije etnije? Da li će hrvatska stvarnost biti manje fašizirana i na koji način će joj se pomoći u denacifikaciji ako se unutar teksta gdje se piše o njoj kaže, ok, takve su i bošnjačka i srpska stvarnost? Kakav je to rezon nego ultranacionalistički koji stalnim pravljenjem paralela želi abolirati sve negativnosti etnonacionalizama, naprosto ih opravdati kao jedini mogući oblik organizacije društva? Ili nije? Rekli ste, naime: “Nemam, dakle, ništa protiv da se javno govori o manipulacijama, dapače, ali uzeti u ovom momentu kao glavnu manipulaciju u društvu ovu mostarsku manipulaciju studentima, a prešutjeti džinovsku manipulaciju bh. narodima i građanima, svima, dakle, u režiji SDP BiH i trabanata, o kojoj šute isti ti sarajevski mediji, nije dostojanstvena rabota.” Prvo, studenti nisu imenovani glavnim problemom, drugo u Danima se dosta kritički i pisalo i pitalo o SDP-u, treće, tema mi nije bio SDP i tačka. Zanimali me studenti i tačka. I kao što vaši studenti nemaju potrebu ispričavati se meni, neću ni ja vama, ali cilj mi je prokazati vas u svjetlu vaše demagogije, u čemu sam, nadam se, i uspio. I to ne znači da vas smatram štetnim, o vama sam najradije šutio jer ne bih mogao ništa pozitivno reći a za pozitivnu priču o vama nikad nsiam imao argumenata. Bez obzira na to smatrao sam vas, kao i sad, društveno korisnim jer smo jednostavno na takvom stadiju razvoja društvene organizacije da se pripitomljeni nacionalisti, kakvi ste vi, moraju u odnosu na vulgarne nacionaliste, kakav je, npr. Rajko Vasić ili Fatmir Alispahić moraju smatrati društveno korisnima. Korak ste ispred pomenute dvojice, dovoljno da sam ipak naučio kako se kaže: Lasić, vi ste Lasić.
