Ako se hrvatska vlast iznova počela plesti u BiH, ako je namakla zrno moralne vjerodostojnosti i hrabrosti da još jednom prekorači opasne brzace na Uni, tada je dužna precizno objasniti što misli
Pa dobro, može li se doznati što žele Kosor i Josipović postići u BiH? Iz priopćenja objavljenog u utorak navečer, ne može. Oni bi i jedno i drugo, i treće i četvrto, ali ni jedno, ni drugo, ni treće, ni četvrto – ne kazuju jasno. Oni bi, dakako i ponajprije, »jednakopravnost hrvatskog naroda u BiH«. Ali bi i »zajedno s partnerima iz međunarodne zajednice«. Također, »stabilnost, teritorijalni integritet i suverenitet BiH«. Ali bi i »pomogli i poduprli traženje rješenja«. Lijepo zvuči kad se tvrdi da se hoće. Samo, nema jasnoće, a kada u politici nema jasnoće, valja sumnjati ili u kompetenciju, ili u iskrene namjere.
Ako se hrvatska vlast iznova počela plesti u BiH, ako je namakla zrno moralne vjerodostojnosti i hrabrosti da još jednom prekorači opasne brzace na Uni, tada je dužna precizno objasniti što misli: trebaju li dva HDZ-a u vlast Federacije BiH, ili ne trebaju? Jesu li SDP, SDA, HSP i Radom za boljitak proveli državni udar u federaciji ili nisu? Podržavamo li novouspostavljeni hrvatsko-srpski savez Čovića i Dodika, ili ne podržavamo? Podržavamo li Čović-Ljubićev poziv na bojkot federalnih vlasti, ili ne podržavamo? Podržavamo li sazivanje Hrvatskoga nadrodnog sabora BiH (HNS) ili ne podržavamo? Smatramo li sazivanje HNS-a na 18. obljetnicu pokolja u Ahmićima skandaloznim, ili ne smatramo?
Ovako, s ovom magluštinom od priopćenja što ih Kosor i Josipović kao s nekakvoga balkanskog Olimpa povremeno odašilju uznemirenoj balkanskoj raji, ništa se dobro i trajno ne može postići. Sarajevska nevladina organizacija Krug 99 prepoznala je to vječno govorenje jezikom koji ništa ne objašnjava: »Hrvatska«, objavio je nedavno Krug 99, »u stalnom je kolebanju između verbalnog priznanja suvereniteta države BiH i faktičkog neprihvaćanja tog suvereniteta«. Precizan je to opis politike Josipović-Kosor proteklih mjeseci u BiH: podržati državnost BiH, učiniti to čak i jakim gestama osude Tuđmanovih zločina, ali ne prekoračiti etnicističku crtu koju je, među ostalima, isti taj Tuđman i zacrtao.
Naime, dilema u Federaciji BiH nije tako teška kakvom se želi predstaviti. Glasi ovako: jesu li Čović i Ljubić pogriješili kada su Hrvate poveli u još jednu vaninstitucionalnu avanturu, samo zato što im budući politički partneri nisu htjeli dati baš sva hrvatska mjesta u federalnoj i državnoj vladi? Od pet ministarstava u federaciji, SDP i SDA nudili su im četiri; od tri u Vijeću ministara, nudili su im dva. Ovi su odbili, vrišteći da je riječ o oduzimanju konstitutivnih prava Hrvatima u BiH. A nije, jer bi i ta dva ministarstva dobile hrvatske stranke: jedno HSP BiH, predizborni koalicijski partner HDZ-a 1990, a drugo Narodna stranka Radom za boljitak. Nije, dakle, riječ o oduzimanju hrvatskih konstitutivnih prava, nego o ucjeni dva HDZ-a da moraju dobiti monopol na hrvatsku političku sudbinu u BiH.
Josipović i Kosor znaju da je tako. Jer, da nije, i da su SDP i SDA uistinu dekonstituirali Hrvate u federaciji, njih dvoje morali bi to jasno reći. Ako im je ustavna zadaća štititi Hrvate, zašto jasno ne kažu: gospodo, Čović i Ljubić moraju i u federalni i u državnu vladu, i šlus! Ali oni to ne govore, nego objavljuju kontradiktorna priopćenja koja lebde iznad stvarnosti. Zašto to čine? Zato što BiH ne razumijevaju kao cjelinu, nego kao skup tri cjeline. Sluđeni Čovićem i Ljubićem kao da su Churchill i Roosevelt, ustrašeni histerijom potrage za izdajicama BiH Hrvata, zaokupljeni mirenjem sa Srbijom, Kosor i Josipović odbijaju promotriti BiH u svoj njezinoj složenosti. To je moralno pogrešno, susjedski kratkovidno i politički opasno. Ali, za zagrebačke guske koje redovito zalutaju u bosanskoj magli, i posve tipično.
