Kad se odlijepi od bosanskih muslimana kao vjerske grupe, Ivo, također, kaže da ima prijatelja Bošnjaka. U to nimalo ne sumnjam: zdrav čovjek, koji je odrastao u bivšoj Jugoslaviji, a nema makar po jednog prijatelja barem u većim etničkim skupinama, mora da je bio svezan za nogu klavira cijelo djetinjstvo i mladost. Ali da nekoga zanima s kim Ivo prijateljuje i da je prijateljstvo s bilo kime dokaz nemanja predrasuda, to samo budala vjeruje
Jednom, netom poslije rata, moja jedva punoljetna sestra avanturistica, našla načina da ode u Portoriko. Te nagovara prijateljicu da krenu skupa. Pred našom majkom pričaju o tropskim plažama, o surferima, valovima… Bogami, veli mama, ja tom njihovom moru ne bi ni na metar prišla! Nemojte, djeco, tamo da bi plivale! Bog zna kakvih ajkula oni tamo imaju! Razmisle se njih dvije na to dobro. Znate šta? kaže zatim jedna od njih: Ako se, poslije tri i po godine rata,poslije svih granata i gladi, na tropskoj plaži u Portoriku okrenem i iza sebe ugledam ajkulu kako me goni, imam samo jedno da joj kažem: Pa pojedi me, brate!
Sjetim se te scene ovih nekoliko dana, koliko bježim od interneta kao od srednjovjekovne spravice za mučenje: naime, ko ima oči i internet, a bome i običaj da posjećuje silesiju pustih bh portala kojima je izgleda, prva i najvažnija svrha da traže vijest tamo gdje je nema – ovih dana je u situaciji da se prepadne svaki put kad se konektuje – kao da će ga, evo sad, čim se otvori kakva stranica sa „senzacionalnim“ naslovljem – iz ekrana zaliti čitav slap japanske kisele kiše.
Čim oči otvorim, upalim CNN. Ono jest da nisu najprogresivnija intelektualna sila svijeta i da ih lokalni novinari, mucajući književni jezik i pabirčeći po neku rečenicu iz agencijskih vijesti, kritikuju za pro-američku uređivačku politiku, ali barem vijesti, majku mu, ne prevode sa engleskog. Dok vijest sa CNN-a doputuje do bosanskog internet portala – opasnost od zagrijavanja nuklearnog jezgra u elektrani postane nova Hirošima, a oblak nuklearnog nečega (koji još nije napustio Japan, nit se zna da li će) – krenuo je, i put putuje Latifaga, prema dragocjenoj nam domovini! Nad Evropom, ako konsultujete bh internet portale, za heftu-dvije, samo što nije, izrigaće se taj radioaktivni oblak, i jebaće nam mamicu. Černobil je mala maca šta nam napraviše nesposobni japanski nuklearni stručnjaci.
Požalih što ne mogu da nađem jedan davni tekst Nisveta Džanka iz Dana – u kojem je opisan jedan zaboravljeni događaj: negdje u Bosni pronašli mrtvu i oguljenu kunu, ili tako neku sličnu životinjicu, pa odnijeli u veterinarsku stanicu da vide šta je. Do navečer, veterinar-šarlatan i bratija proglasili uzbunu: te jedni rekli da je umanjeni dinosaurus, a drugi vele da je monstrum nad monstrumima, nova vrsta, nikad viđena na našim prostorima, uglavnom, i na TV dospjelo to čudo, te potrajalo, narod ispirao usta američkom zavjerom, bogami, bogami, vikao svijet, vidiš ti, jarane, šta su nama Amerikanci nanijeli u ovu našu zemljicu… Dokle se ne otkri da je veterinar morao malo pažljivije slušati na časovima anatomije, pa da mu se od sisara ne čini ptica Do-do, dotle se čaršija živa naukala nad sudbinom kletom nas malih i kolonijaliziranih, kojima svaka mraka odsvakud dolazi i svoju monstrumčad isporučuje.
Pričljiviji su se kleli da se, također, u neka doba u rijeci blizu živopisne Kalesije pojavio krokodil od dva metra. I njega je, bezbeli, donio na peškeš neki Amerikanac, koji eto nije imao pametnija posla nego da strpa u džep i po Bosni nosa mladunče, koje je tad bilo tek prcmoljak od krokodila, da bi se zvijer u bosanskoj rječici raspojasala i narasla do neslućenih razmjera. I mada Kalesijski monster nije nikad uhvaćen na djelu, godinama su se ispredale priče da je, evo sad, taj američki krvolok zamakao u šiblje, pa se krije od poštenih bosanskih očiju.
U međuvremenu je američki reptil valjda umro ili se samo-istrijebio od tuge, jer mu je donosilac zaboravio u drugom džepu donijeti družicu, da se razmnožavaju. Uglavnom, zamrla je o njemu i priča. Vjerujem da je tako jer se krok ukazao u našim pustopoljinama prije zamaha korištenja interneta. Ne bi nam se majci tako lagano izvukao da je bilo u ta doba današnjih internet portala.
U moru senzacija koje nemaju veze s mozgom, eto i jedne koja malo ima: reko Ivo Josipović da u Bosni ima puno muslimana. Skočio Rijaset (kome, ba, da se mi prilagođavamo!), skočila čaršija (aha, aha – znali smo mi da je Ivo Vlah!), skočili pošteni sarajevski manjinci (muslimani su mekana duša, bosanska šarenica, truć, truć…) – pa, kud-bi, šta-bi – eto ti i poslovičnog branitelja Bosne, Senada Hadžifejzovića u Zagreb, da upita predsjednika svih Hrvata za junačko zdravlje. Kad tamo – mučeni Ivo ljubi muslimane, i umal te se ne izvinu, nego, brate, nema za šta. A nije da ne bi, navikao je on da se izvinjava, pa i da se izvinjava što se izvinjava, nije njemu mrsko. Ali, prijatelji i prijateljske zemlje, razumite da je čovjek pogrešno shvaćen. Slomio se zovući reisa telefonom, i ovaj mu je, veli, priznao da sporni intervju nije vidio očima. U nas nije prvina da ulema dreči a da ne zna ni zašto. Nego je nama prvina da vidimo na svoje oči da je predsjednik Hrvatske polupismen. Fin čovjek, poklonio se dosad i ovnu i govnu, te još i glazbu voli. Ubio se da vodi kakvo zagrebačko kulturno društvo.
Ivi nije jasno zašto je stalno neshvaćen. Ako mogu ja da mu objasnim: zato što predsjednik zemlje koja hoće u Europu, u najmanju ruku mora znati da, kad ga pitaju je li zabrinut za zemlju u Africi (za koju ga normalno, zaboli patka), kaže, jesam, kako i drugi ozbiljni ljudi govore kad lažu, i začepi labrnju. Kad ne znaš, majku mu, šta da kažeš, lijepo bi bilo da to neznanje ne elaboriraš. Ali jok, naš potencijalni voditelj kulturnog društva, a po nesreći, na zadnjim izborima najbolji od svih kandidata za predsjednika Hrvatske, kad ga pitaju brine li za Libiju, ne zna da ošuti. Veli da ga je onaj ko ga pito povukao za jezik, pa da je pitanje glasilo brine li za Libiju zbog Bosne. Te boji li se islamskog fundamentalizma. A boji se čovjek. Bolje bi bilo da se boji da svijet ne vidi da je nepismen – jer pismeno čeljade bi upitalo čudnovatog novinara kako, bolan, da dođu ti, fundamentalisti, do Bosne, kad moraju prvo zagazit preko Hrvatske? Pa bi pitao: a koji su sad na CNN-u fundamentalisti: Gadafijevi (onog Gadafija koji na sav glas urla da se bori protiv Al-kaide i koji je izbrisao polumjesec i zvijezdu sa libijske zastave?) – ili oni drugi, kojima pomaže naša nedostižna posestrima Europa? Ako su prvi – ne bi li ono skoro da se uprtila komplet visoka delegacija iz europske Hrvatske Gadafiju u pohode, da cvili za malo investicija? Ako se od njih predsjednik Hrvatske boji fundamentalizma, možda bi morao prvo po svojoj kući i vladi da im malo podreže kandže? A možda su drugi fundamentalisti – ovi što su protiv Gadafija? A Hrvatska podržava intervenciju kojom im se pomaže? Predsjednik strepi, ali od podrške ne odustaje.
Čini se, stoga, da je samo fundamentalna glupost gora od fundamentalističkog shvatanja religije. Kad smo već kod religije, predsjednik vam Hrvatske, pogledajte šta veli Hadžiface-u – ne zna šta je religija, a šta je nacija. U Bosni, kaže, ima puno muslimana, u Hrvatskoj Hrvata a u Srbiji Srba. Da li koga ima puno ili malo ne znam, ali znam da je malo puno da iole sabran čovjek, a kamoli nečiji predsjednik, ne zna da je prvo religijska pripadnost, a drugo da su narodi. U neka doba, za vrijeme navedenog intervjua, bosanski muslimani su ipak od vjerske grupacije dobacili do Bošnjaka – ali su se zatim, kad se Ivici razvezao jezik, opet sunovratili u vjersku grupu, i to ne bilo kakvu, nego prakticirajuću. U predsjednikovom kabinetu, naime, sjedi jedna velika muslimanka, vjernica. I ta vam prakticira vjeru. To, valjda, znači, da predsjednik Hrvatske ljubi muslimane. Morebit je gospođa praktikantica u isto vrijeme i Bošnjakinja – tako bi valjda Ivo Josipović svima koje je uvrijedio pokazao da su mu mili. Ne znam kako ovo vama zvuči, ali meni tukne na jednu rečenicu koju često možete čuti u Hrvatskoj: ne mrzim Rome, neki su mi čak i prijatelji. Kad se odlijepi od bosanskih muslimana kao vjerske grupe, Ivo, također, kaže da ima prijatelja Bošnjaka. U to nimalo ne sumnjam: zdrav čovjek, koji je odrastao u bivšoj Jugoslaviji, a nema makar po jednog prijatelja barem u većim etničkim skupinama, mora da je bio svezan za nogu klavira cijelo djetinjstvo i mladost. Ali da nekoga zanima s kim Ivo prijateljuje i da je prijateljstvo s bilo kime dokaz nemanja predrasuda, to samo budala vjeruje. I sasluša budala (Hadži-budala), i klimaše glavom i govoraše vrlom predsjedniku lijepe riječi. Moramo, složiše se na kraju, razgovarati. Ama, ne moramo. Moramo prestati sa laprdanjem, e da bi nam svima bilo lakše.
Pa kad se sljedeći put kakav uljudan predsjednik provali, da se, brate, ukratko i jasno, ili izvini, jer se provalio, ili rekne onima što su uvrijeđeni da su se oni provalili. Neko je ovdje budala – jal oni što se vrijeđaju, jal onaj koje intervjuisan. Oboje ne može – osim da nam gubice svima pootpadaju od trabunjanja. Treba, jednom, stisnuti muda i reći onoj mitskoj ajkuli što je za nama otčepila hralje: pa, pojedi me, brate!
