Imajući u vidu primanja hrvatskih predstavnika u europskim centrima moći, najbolje bi bilo reći da je beskraj naročito izražen u razdaljini između zabitih dijelova Like koji – na nesreću – još nisu razminirani i elitnih dijelova Bruxellesa koji – na nesreću – još nisu minirani.
Piše: Viktor Ivančić
Hrvatskoj je plaća pirotehničara u svim tvrtkama gotovo jednaka, između devet i 11 tisuća kuna neto. Za posao gdje ti, kako je rekla Andrea, baš svaki korak može biti posljednji, definitivno premalo. Njezin radni mjesec traje 21 dan i samo će u slučaju da ih sve odradi dobiti 9000 kuna plus dnevnicu. A dnevnica za razminiranje je 200 kuna, i to odnedavno, a bila je 170.”
Gornji pasus preuzet je iz reportaže objavljene u nedjeljnom Jutarnjem listu o ljudima koji se bave jednim od najopasnijih poslova – čišćenjem minskih polja. Povod je bila nedavna pogibija pirotehničarke Josipe Bošković i njenoga kolege Igora Kirina u Lici. Oni su posljednji od četrdeset pirotehničara koji su, radeći svoj posao, dosad izgubili živote, a njih još devedeset i četvero su ozlijeđeni.
Od mina zaostalih iz rata u Hrvatskoj poginulo je 207 osoba, među njima šestero djece. Da nije pirotehničara koji se za niske plaće i skromne dnevnice izlažu smrtnome riziku, stradalih bi bilo neusporedivo više. “Svojevremeno se s Vladom dogovaralo da minimalna mirovina pirotehničara iznosi 5000 kuna, što do danas nije tako. Neki od njih žive od 2500 kuna mirovine”, kaže jedan od sugovornika u reportaži.
x x x
Dubravka Šuica nije iz te reportaže. Ona je iz HDZ-a. Zahvaljujući toj činjenici – da je iz HDZ-a – Šuica je iz Dubrovnika, gdje je bila nastavnica u gimnaziji, završila u Bruxellesu, gdje je najprije bila zastupnica u Europskom parlamentu, a zatim potpredsjednica Europske komisije za demokraciju i demografiju.
Za razliku od Andree iz reportaže, Dubravka iz HDZ-a ne nosi glavu u torbi. U torbi, naime, nema mjesta. Svakoga prvog u mjesecu u nju mora strpati dvadeset i osam tisuća eura, sumu za koju Andrea treba raditi dvije godine, pod uvjetom da preživi.
U redu, to s torbom je zbilja jeftin štos, pošto novac sjeda na bankovni račun, no jeftina je i kalkulacija po kojoj će Andrea, noseći glavu u torbi, svega dvije godine rintati za Dubravkinu mjesečnu plaću. Uzme li se u obzir disbalans između dnevnice od 200 kuna i one što je rezervirana za briselske funkcionare, najskromnija procjena kaže da je rad političarke tridesetak puta više plaćen od rada pirotehničarke. Plus službeni vozač. Plus službene večere. Plus sve ostalo.
U istome broju u kojem je objavljena reportaža o pirotehničarima, list je prenio informaciju iz tjednika Express da je Dubravka Šuica za svojeg desetogodišnjeg boravka u Bruxellesu samo po osnovi redovnih mjesečnih primanja inkasirala milijun i pol eura – pola milijuna u periodu dok je bila parlamentarna zastupnica (od 2013. do 2019., uz plaću od 7646 eura), a milijun u razdoblju dok je potpredsjednica Europske komisije (od 2019. do danas, uz plaću od 25.960 eura). Ovo drugo ide uz korekciju, jer priča je i aktualizirana zbog toga što su nedavno – internom odlukom – dužnosnicima Europske unije “zbog usklađivanja s inflacijom” plaće povećane za 6,9 posto, i to retroaktivno, od 1. srpnja prošle godine. Osobni dohodak Dubravke Šuice, tako, umjesto oko 26 tisuća, od ljeta iznosi oko 28 tisuća eura.
“Sitničavo je i neumjesno zahtijevati da jedna tako tragična egzistencija povrh svega još bude i slabo plaćena”, sarkastično je u svoje doba pisao Hans Magnus Enzensberger u eseju o Europskoj uniji. “Sigurno nije užitak provoditi šezdesetsatni radni tjedan u ozračju nepopularnosti, internih konflikata, blokada i intriga, a da se i ne govori o gubitku dodira sa stvarnošću uvjetovanom profesijom, koji neminovno prijeti svakoj političkoj klasi te, naravno, raste s geografskom udaljenosti od ostatka stanovnika našeg kontinenta.”
Tu “udaljenost” vladajuće europske birokracije od “ostatka stanovnika” pokojni Hans Magnus zasigurno nije mjerio u kilometrima, nego u jedinicama bliskim beskonačnosti, jer “Bruxelles se, doduše, nalazi u Europi, ali Europa se ne nalazi u Bruxellesu”. Za “europsku Hrvatsku” to važi u još većoj mjeri. Uzimajući u obzir platežnu noć njenih predstavnika u nadnacionalnim centrima moći, najbolje bi bilo reći da je beskraj naročito izražen u razdaljini između zabitih dijelova Like koji – na nesreću – još nisu razminirani i elitnih dijelova Bruxellesa koji – na nesreću – još nisu minirani.
Do prije stanovita vremena političari su zgrtali ozbiljne novce razvijajući korupcijske mreže i paralelne – najčešće nevidljive – biznise vezane uz njihove položaje i mogućnosti da utječu na odluke koje će generirati dotok profita, dok su temeljni dohodci predstavljali manju, katkad i simboličku stavku u strukturi njihovih prihoda. Sada to više nije nužno. Sada je gola mjesečna plaća dostatna za gomilanje bogatstva.
Veliko je to olakšanje. Kapitalno ulaganje u preventivu i zaštitu ugleda. Želi li se u razmjerno kratkom roku potkožiti milijunima, Dubravka Šuica ili netko sličan njoj više nema razloga ploviti mutnim vodama i ponašati se kao dodatni gad. Sada je sistem ugođen tako da preuzima tu ulogu. Sistem je gad umjesto nje. Nema više potrebe da se politička funkcija zloupotrijebi za nečasna djela, jer je sama konzumacija političke funkcije nečasnost na djelu. Umjesto logističke pretpostavke, politika nudi ispunjenje kriminalnog čina.
Za Dubravku ili nekoga sličnog njoj dovoljno je da strpljivim partijskim radom osigura povoljnu startnu poziciju, da poljubi odgovarajući broj probranih ruku, da se uvuče u odgovarajući broj probranih šupljina, da kima glavom i propisno drži ruku na srcu dok svira himna, a kada uz nešto sreće jednom završi u europskoj političkoj tvrđavi s legitimacijom predstavnice “Hrvatske” – ili, u patetičnijoj varijanti, “hrvatskog naroda” – počinje vrijediti trideset puta više od onih koje predstavlja.
Nezgoda je što predstavljeni o tome nemaju nikakvih razumskih saznanja. Jedinke iz korpusa “hrvatskog naroda” ne dotiče svijest da su zastupljeni kroz lik političarke, jer Dubravku nitko nije birao, niti dotična ima razloga osjećati se odgovornom prema njima. Ona je naprosto, kao sljedeća na listi, delegirana od strane nacionalne oligarhije u onu nadnacionalnu, te se udobno, uz 28 tisuća eura mjesečno, smjestila u pogon koji vrijedno radi na samoreprodukciji. Kako je primijetio jedan zlobnik – izgleda baš u ovome tekstu – europske političke institucije razvile su se u mrjestilišta šljama.
Imajući u vidu dvije distancirane egzistencije – pirotehničarke kojoj zbog radnog mjesta život postaje prokleto neizvjestan i političarke kojoj zbog radnog mjesta život postaje prokleto luksuzan, jer je plaćena trideset puta više od prve, što ima težinu čiste uvrede – zaista se pokazuje smislenim pitanje: je li korisnije razminirati ličke vukojebine ili minirati briselske centrale? Što, jedno i drugo?
Visina primanja, međutim, samo je monetarni pokazatelj odnarođenosti nove političke klase. Budući da parlamentarni segment Europske unije ima tek fasadnu namjenu, dok zakonodavna inicijativa leži u krilu Europske komisije – gdje brekću resori ideološki ispeglanih naziva, kao što su “međuinstitucijski odnosi i predviđanja”, ili “kohezija i reforme”, ili “promicanje europskog načina života”, ili “vrijednosti i transparentnost”, ili, najzaigranije, “Europa spremna za digitalno doba” – nema dvojbe da sve te ursule, stelle, josepi, maroši, elise i nikolasi, ni od koga izabrani, nikome odgovorni, crpe svoju birokratsku moć iz crne rupe u koju je bačena jedna od znamenitijih europskih tekovina, dakle iz samoga demokratskog deficita.
Cinični paradoks vezan uz “našu predstavnicu” leži u činjenici da joj je u resor upala baš “demokracija”, tako da Dubravka, primjereno sposobnostima, vodi brigu o nečemu što je realno ukinuto. Za cijenu od 28 tisuća eura mjesečno barem smo za ono što se s demokracijom u Bruxellesu događa dobili lijepu hrvatsku riječ: šuicid.
