Foto: Kevin Lamarque/Reuters
Nakon što je samo u prvome mjesecu ove godine tri puta telefonski razgovarao s američkim predsjednikom Bidenom, njemački je kancelar Scholz osjetio silnu potrebu da odleti u iznenadni i upadljivo kratki posjet Washingtonu i da se s Bidenom izravno sretne. Što se i dogodilo, ali najkraći opis toga posjeta, barem onako kako je prezentiran javnosti, može se sažeti u konstataciju da je to bila loša predstava u Washingtonu. Ne, nije to ni ironiziranje, ni podcjenjivanje važnosti susreta dvojice političara.
Nakon što je jedna od perjanica svjetskog, a ne samo američkog novinarstva, Seymour Hersh, objavio tekst prepun konkretnih podataka i detalja, a s vrlo jasno izrečenom konstatacijom kako su Sjedinjene Države planirale i (uz pomoć Norveške) izvele miniranje plinovoda Sjeverni tok 1 i 2, namijenjenih opskrbljivanju Njemačke i Evrope plinom iz Rusije (jeftinijim od američkog ukapljenoga plina o kojemu je sada Evropa ovisna, nakon što se ‘oslobodila’ ovisnosti o energentima iz Rusije), bilo je ne samo logično, nego i jedino moguće da ta tema bude u žarištu interesa prilikom razgovora Biden – Scholz. Napokon, Sjeverni je tok bio njemačko-ruski projekt, a prilikom prvog Scholzovog boravka u SAD, prošle godine, Biden je neuvijeno najavio kako ‘u slučaju da Rusija napadne Ukrajinu – Sjevernog toka više neće biti’, precizirajući kako je Amerika to sposobna učiniti.
Naravno, barem po onome što znamo – ništa od toga, a izbjegnuta je i press konferencija Bidena i Scholza, kako bi se spriječilo novinare da postavljaju pitanja o Sjevernom toku i o Seymourevom članku (kojega se u međuvremenu djetinjasto nastoji diskreditirati, tražeći da imenuje ‘izvor’ od kojega je dobio podatke, mada je dobro poznato da je taj nagrađivani i cijenjeni novinar tokom cijele svoje karijere dosljedno štitio svoje informante i njihovu anonimnost). Kamere su samo mogle snimiti dvojicu političara kako ugodno ćaskaju, razmjenjujući uzajamna obećanja o tome kako će podupirati Ukrajinu ‘tako dugo dok bude potrebno’.
I to je ona loša predstava koja je prezentirana svjetskoj javnosti. Loša zato, što je savršeno jasno kako Scholz nije trebao putovati u Washington da bi se s Bidenom složio oko onoga što obojica ionako stalno ponavljaju. Dakle, morao je postojati neki drugi razlog, morale su postojati teme o kojima su dvojica u Bijeloj kući razgovarala, a da se to prešućuje, skriva. A ako se skriva, nameće se pitanje: zašto? I tu smo prisiljeni ući u područje spekulacija, oslanjajući se koliko na zdravu logiku, toliko i ono što na (barem nekim) stranim televizijama govore eminentni stručnjaci i analitičari (i iz Amerike, ali i – na primjer – iz Kine).
Prva je, dakle, pretpostavka da su Biden i Scholz razgovarali, doduše, o nastavljanju potpore Ukrajini, ali i o tome kako prekinuti rat koji ne ide onako kako ga je zamišljao Vladimir Putin, ali ne ide ni onako kako su priželjkivali zapadni stratezi. Ako prihvatimo tu tezu, onda su Amerikanac i Nijemac tražili izlaz iz rata, obojica suočeni kako sa činjenicom da niti su gospodarske sankcije slomile rusko gospodarstvo, niti je ruski ratni stroj posustao, a niti je Putin umro (mada su ga nebrojeno puta ‘pokapali’), ali i sa činjenicom da potpora domaće javnosti daljem ‘pumpanju’ rata pada i u Americi i u Njemačkoj. I Biden i Scholz pri tome barem jednim okom gledaju na predstojeće izbore na kojima imaju namjeru boriti se za ostanak na vlasti.
Druga je pretpostavka da su najvjerovatnije spomenuli i Sjeverni tok, ali da se Scholz koji je prije godinu dana šutke otrpio Bidenovu najavu da će ga uništiti (‘neće ga biti’, zar se to može drugačije shvatiti?) zadovoljio time što mu je Biden ponovio lakonsku izjavu Bijele kuće kako je članak Seymoura Hersha ‘potpuna izmišljotina i besmislica’. Vjerojatno mu je Biden ponovio i glupost o ‘jednom, nepouzdanom izvoru’, pri čemu se svi – i političari i usmjeravani novinari – prave kao da su zaboravili kako je svojedobno predsjednik Richard Nixon bio prisiljen podnijeti ostavku zbog otkrića dvojca istraživačkih novinara, Woodwarda i Bernsteina, koji su, gle čuda, djelovali na temelju jednog izvora, tzv. ‘dubokog grla’ (zamjenik direktora FBI kojega ni oni također nikada nisu otkrili, ali je on sam, nakon više desetljeća, progovorio o svojoj ulozi u aferi Watergate).
Treća je pretpostavka kako je u Washingtonu bilo riječi o Kini, pri čemu se Biden i Scholz najvjerojatnije nisu složili. Jer Amerika ide, makar – sudeći po povremeno i kontradiktornim izjavama vodećih ljudi administracije – prilično teturavo, ali i uporno putem konfrontacije s Kinom. Dotle Scholz, shvaćajući kako je njemačko gospodarstvo već dobrano nagriženo ekonomskim sankcijama protiv Rusije što se Zapadu, Evropi u prvome redu, obijaju o glavu kao bumerang, ne želi odustati od gospodarske suradnje s Kinom (koju je, nema tome davno, i posjetio s velikom delegacijom gospodarstvenika, usprkos javnom i neskrivenom protivljenju Washingtona). U tome kontekstu nije bilo moguće, a i dalje smo na terenu pretpostavki, zaobići ni ‘kineskih 12 točaka’ za koje Peking sve jasnije daje do znanja da su jedini dokument na temelju kojega se može otvoriti ozbiljna rasprava o prekidanju rata u Ukrajini.
Amerikanci ne sakrivaju da Kineze kao mirotvorce i eventualne posrednike u mirovnim pregovorima žele sabotirati i izbaciti iz igre. Nije nimalo slučajno da je ‘informacija’ o tome kako američke obavještajne službe imaju sigurne podatke o tome ‘da Kina razmišlja’ o slanju oružja Rusiji, lansirana u javnost upravo uoči najavljenog objavljivanja kineske platforme za prekid rata i mirovne pregovore. Nijemci su malo oprezniji. Scholz se ograničio na izjavu kako tu vidi i ’svijetle, ali i tamne strane’, njegov je ministar obrane Pistorius promptno rekao kako mu se dokument čini dobrim, dok ratobornoj ministrici vanjskih poslova, Annaleni Baerbock, ne pada ni na pamet Kinu vidjeti kao bilo što drugo, osim kao potencijalnu opasnost za ‘demokraciju i naše vrijednosti’.
Napokon, pod brojem četiri, mogli bismo pretpostaviti da su Biden i Scholz razmijenili mišljenja i o tome kako zauzdati gorljive pobornike ne Ukrajine, nego rata protiv Rusije, u vlastitim redovima, dakle unutar tzv. slobodnog svijeta. Prijeti, naime, opasnost da se skupina istočno-evropskih zemalja, nekadašnjih sovjetskih satelita, koje su nakon raspada SSSR-a spremno prihvatile politiku ‘presvlačenja kaputa’ i skliznule iz jednopartijskih autokracija u loše kopije višestranačja, ali i u novi vazalni odnos, sada prema Americi, pretvori u ‘učenika koji više ne sluša’. Usporedba je, priznajemo, nategnuta, ali Americi se tako nešto već dogodilo s Bin Ladenom i njegovom organizacijom, a posljedice toga promašaja u vidu globalnog terorizma trpi i danas cijeli svijet.
‘Nova Evropa’ u kojoj je Washington već namijenio Poljskoj ulogu predvodnice cijelog Starog kontinenta (umjesto ‘nepouzdane Njemačke’) toliko se uživjela u ‘pohod protiv Rusije’ da se možda neće htjeti zaustaviti onda kada Washington procijeni da je postigao barem dio svojih ratnih ciljeva. Jer, ‘nova Evropa’ želi ne samo rušenje Putina s vlasti, nego i nestanak Rusije kao velike sile, što se možda nekim američkim stratezima i sviđa, ali za što znaju da je nerealno. No, u slučaju da Amerika u nekome trenutku povuče kočnicu, a ‘evropski učenici’ odbiju slijediti vođu, prijeti rascjep u zapadnome bloku, ali i opasnost u ovome trenutku nepredvidivih poteza što bi ih mogle povući Poljska, baltičke države, ali i Slovačka i Češka, možda čak (mada s manje entuzijazma) i Rumunjska i Bugarska. Amerika će se teško odreći svojih ‘klijenata’ na evropskom Istoku, dok bi Scholzu gotovo sigurno bilo po volji njihovo ‘discipliniranje’ na samo u kontekstu rata u Ukrajini, nego i budućnosti Evropske unije.
Sve su to najvjerojatnije bile teme kratkog susreta američkog predsjednika i njemačkog kancelara. A o čemu se, barem službeno, šuti. Umjesto toga odigrana je loša predstava jedinstvenosti u potpori Ukrajini. Koliko će loših predstava svijet još prihvatiti da šutke gleda? I koliko će ljudskih života biti ugašeno na ukrajinskom ratištu, dok se ne probije spoznaja da se ne može (što SAD sada rade) podržavati Zelenskog s njegovim ‘prijedlogom’ da mirovni pregovori počnu nakon potpunog povlačenja Rusa iz Ukrajine? Koliko će spinova i fake news biti lansirano ne bi li se difamiralo i diskreditiralo pobornike ‘mira sada’, dakle trenutnog i bezuvjetnog prekida vatre (pogotovo u Njemačkoj), ali i Kinu kao jedinu državu koja, realno gledajući, može nastupiti (a očito to iza kulisa već i radi) i prema Moskvi, i prema Kijevu kao posrednik koji će pomoći najprije zaustavljanju rata, a onda početku pregovora o miru?
Nije slučajno što su znanstvenici koji godinama svoju procjenu opasnosti uništenja svijeta projiciraju na tzv. nuklearnom satu kazaljke pomaknuli na 10 sekundi do ponoći; do potpunog mraka. Jesu li Biden i Scholz i o tome razgovarali? Malo je vjerojatno. Ta ipak, bila je to samo loša predstava, a ni glumci nisu prvorazredni.
