Susanna Tamaro – Foto: Avvenire.it/Leandro Sabin
Ne smije nas biti strah sunčeve svjetlosti samo zato što ona obično osvjetljava bijedu svijeta, napisao je slikar René Magritte. Takva je poruka književnog svijeta Susanne Tamaro u kojem traume iz djetinjstva, nesanica, nemir i pesimizam nikad ne zasjenjuju stvaralaštvo puno nade. Javnost ju je optuživala za sve i svašta, da je desničarka, ljevičarka, homofob, lezbijka, snob i seljanka. Sve i ništa od toga: izvan je okvira, takva je kakva jest, i ništa drugo.
Razgovarao: Jernej Šček
Vaša književna priča započinje eno tamo, u kutu tršćanske povijesne kavane San Marco.
Za onim polukružnim pultom stvarao je poznati tršćanski romanopisac Giorgio Voghera. Sate i sate sam ga gledala kako radi i jednog dana donijela sam mu debelu hrpu rukopisa.
Uskoro će vam put presjeći pokojni Marko Sosič, za kojim žale svi u Trstu kojima manjka napredna kultura riječi. Kako ste se spojili?
Marko, strašno mi nedostaješ. Prvi put smo se sreli u Prosvjetnom domu u naselju Opicina, na veselici na Veliku Gospu, gdje sam ja, građanka, odlazila ljeti kod bake i sestrični. Ne sjećam se kako, započeli smo razgovarati, ja sam imala osamnaest godina, on godinu više. Oboje studenti kinematografije, on u Zagrebu, ja u Rimu. Film nas je spojio. Poklonio mi je Shakespeareovu opera omnia u originalu, prekrasno potpisano izdanje koje i danas čuvam kao svetinju. Odmah smo se namirisali i počeli se redovito družiti, odlaziti u duge šetnje po Krasu, tada bi nešto i popili, najradije refošk. Često smo mojom vespom odlazili u Kosovelov dom u Tomaj; pošto nije imao auto, od straha me grlio s leđa. U ladanjskoj vili, tada još bez spomenika – kokoši i povrtnjak, dočekala nas je Srečkova sestra Tončka. Kosovelova nas je poezija povezivala i inspirirala. Odlučila sam studirati slovenski kako bih mogla čitati Integrale u originalu. Uz njega sam shvatila da, ako želim pisati knjige, moram prodrijeti do iskona. Tržačanima nije lako, po prirodi smo miješani: imam rodbinu slovenskih, mađarskih i židovskih korijena. Nona s očeve strane bila je s Kontovela, Slovenka iz Trsta, radila je u tvornici tjestenine. Prve tečajeve slovenskog jezika pohađala sam u Rimu, zatim sam upisala ljetni seminar slovenskog jezika za strance u Ljubljani. Učila sam jezike, živjela u Panoniji i Izraelu, kako bih sklopila svoj korijenski sistem. Što može pripovijedati netko bez pamćenja? Pisanje je pretvaranje sjećanja u riječi.
S Markom ćete otkriti onaj “drugi” Trst koji i vi nosite u sebi…
Štoviše, Marko je bio jedini sugrađanin s kojim sam dijelila razmišljanja o književnosti, o tome što radiš, što planiraš, što misliš, što si pročitao. Ja to ne bih mogla sa svojim talijanskim društvom. Dio mog stvaralaštva izrasta iz slovenske kulture. U to vrijeme gotovo nikoga u Italiji nije zanimao susjed, ni jezik, ni Prešern, ni Cankar. Taj me paralelizam pograničnih svjetova prilično iznenadio: kako je moguće da susjedi ne znaju za sebe? Bila sam prijatelj s Markom i njegovom obitelji kada se kontakt s obje strane doživljavao kao izdaja. U nedavnom dokumentarcu Besprimjerna (Inedita), koji je snimila Katia Bernardi o mom životu, Marko je jedina pismena osoba koja se pojavljuje; nije izgledao zdravo, ali tko bi rekao da će za dva mjeseca umrijeti. Oboje duboko etički poimamo književnost. Oboje smatramo da književnost igra značajnu ulogu u svijetu, ona otvara oči, upozorava na opasnosti, razotkriva skriveno. Danas postaje potrošni materijal. U Italiji prodajete knjige ako se oglašavate na YouTubeu; nikoga ne zanima pišeš li dobro.
Kakav dragulj: govorite o etici, a ne o politici, jer ovo drugo ovisi o prvome…
Politika je na etičnost odavno zaboravila. Ja sam čovjek 20. stoljeća, pripadam poslijeratnoj generaciji, duboko usidrenoj u europsku kulturu, posebno slavensku i rusku na književnom planu. Amerika za mene literarno ne postoji. Taj svijet potpuno mi je stran: nema dubine, ne ide do dna. Philip Roth, T. S. Eliot? Ne hvala. Sto puta radije Sosič.
Prerijska prostranstva i širine, oni to osjećaju i razumiju – Divlji zapad, zlatna groznica, pustolovi.
Svi dobri američki pisci, poput nobelovaca Saula Bellowa i Isaaca B. Singera, imaju europske korijene. Sedamdesetih su se u Italiji dosta intenzivno prevodili istočnoeuropski autori, slovačke i mađarske sam čitala na kile, željeznoj zavjesi unatoč. Nedavno sam pročitala knjigu Bronje Žakelj Bijelo se pere na devedeset, koju smo predstavili na tršćanskom festivalu More priča (Un mare di racconti). Danas je kulturne razmjene i prijevodnog pretakanja sve manje – slijepo ludiranje. Znate li kako sam se mučila da se izborim za još jedan prijevod Markova djela? Nemoguće. Tko je to dovraga? Prije mnogo godina napisala sam knjigu o furlanskom pjesniku Pierluigiju Cappellu, s kojim sam održavala strastven i neokaljan književni odnos. I njemački izdavač, koji inače na veliko prevodi moja djela, odbije mi to, govoreći: tko je taj Cappello? Kako to mislite? Pa ovo je knjiga o različitosti, umjetnosti, prijateljstvu, koga briga tko je to? Sama struka više ne traži literarne radove.
Između redaka kažete da nam je sve gore…
Više nego očito. Nema više književnosti, to je tržište, pražnjenje svih vrijednosti i brisanje svake vrijednosti. Ne žele da mislite, važno je zabaviti se u najvulgarnijem smislu. Kao što znate, volim pisati knjige za djecu. Urednici me u zadnje vrijeme savjetuju, pogledajte Susanna, zašto tako teške riječi, djeca neće razumjeti. Zar ne čitamo da nešto naučimo? Knjigu zatvoriš na prvoj prepreci. Zaglupljujemo od straha od napora. Poslušajte ovo. Za posljednju knjigu, objavljenu u proljeće, urednik mi je poslao komentare o nedosljednostima, koliko je mjeseci ovdje prošlo, čemu jakna tamo, ovakve cipele. Pa to je bajka, čovječe božji! Zašto bi slijedila zakonitosti uzroka i posljedice? Sve se mora odvijati kao TV serija, tu danas seže horizont: ako je zima, ne možeš van u košulji, treba ti jakna. Ludilo, kažem vam.
Ako dobro razumijem, vi tvrdite da i književni svijet brka kokoš s jajetom? Umjesto stvaranja, sijanja i prosijavanja sadržaja, njegovanja, usmjerenja prema gore, prilagođava se prema dolje?
Uvijek prema dolje, naravno! Zato sam uvijek bila autsajder, potpuno izvan talijanske književne scene. Moja čitateljska publika od dvadeset milijuna je underground, jer sam i sama takva. Moj književni svijet potpuno je netalijanski. Dugo sam bila prijateljica s književnikom Albertom Moravijom, strašno radoznalim čovjekom, sinom židovskog Venecijanca i dalmatinske katolkinje, između ostalog smo i daleki rođaci. Pročitao je nekoliko mojih knjiga prije nego što su objavljene i procijenio: ostat ćeš neshvaćena. Pišeš njemačke knjige, prodireš u dušu, Talijani su nacija slikara. Žive u tako divnoj, sunčanoj i šarenoj zemlji: što bi kopali, oni se dive. Za produbljivanje je potrebno loše vrijeme, kiša i hladnoća, unutarnji nemir – Talijani to ne razumiju! Deset godina sam čekala da mi izađe prvijenac, ali sam na kraju bila u pravu.
Možda ste oboje bili u pravu. Vaš uspjeh kod kuće, međutim, dokazuje da i Talijani trebaju i da su sposobni ići duboko. Sosič isto. Kod oboje vidim osjetljivu dušu, hvalospjev krhkosti čovjeka. Ranjivost, kreativno oruđe moćnih?
Dijelili smo egzistencijski prekid sa svijetom, činjenicu da u njemu ne možemo biti potpunomice jer smo od njega previše oboljeli, a ipak iz te rane crpimo poetsku otvorenost. Jedni pišu knjige, a drugi se pisanjem otvaramo poeziji svijeta. Gotovo četrdeset godina razgovarali smo o književnosti, znam što on o tome misli. Pravi umjetnik otuđen je od svijeta moći, postignuća, priznanja. Zamislite, bila sam mu asistent režije na njegovom diplomskom filmu u Zagrebu. Crno-bijeli, dobar proizvod, kruži po festivalima. I dan danas čuvam fotografiju na kojoj nosim kapu koju je ispleo njegov otac. Markovom smrću, osim prijatelja, izgubila sam i posljednji kontakt sa svijetom svoje porodice. Dio mojih pluća očito diše istokom. I Jugoslavija je bila naš svijet, premda na negativnu potenciju, svatko iz pograničnog kraja nosi u sebi svijet drugoga. Kilometar preko granice bio je drugi planet, tajanstveni jezik, običaji, spavaonice, propusnica, jugo kokta, rižina čokolada Mikado, bajadera, čokolada Dorina. Rat na Balkanu nam je zabio nož u srce. Prebrzo smo na njega zaboravili, bure baruta još tinja. Godine 2003. snimili smo i film na Bledu u slovenskoj koprodukciji. Iako godinama nisam govorila slovenski, nakon nekoliko dana našla sam riječ iz prve. Nekorišten jezik ne zaboravljate, on ostaje negdje, dostupan za daljnju upotrebu.
Neki od vaših kolega, Tršćana koji žive drugdje, kažu mi da su ponovno otkrili i zavoljeli svoj rodni grad nakon što su ga napustili. Kakav je vaš odnos prema njemu i porodičnoj tradiciji, koja je – ako čitamo vaše spise – koliko bogata toliko i komplicirana? No, otac vaše kume, tete Letizije, bio je Ettore, u svijetu poznat kao Italo Svevo. Vi ste praunuka povjesničara Attilija Tamare. Književnost, porodična sudbina?
U Trstu sam provela samo prvih deset godina života, što znači da nisam razvila averziju prema mjestu i njegovim ljudima koja dolazi s tinejdžerskoj dobi. Nije bilo vremena zamrziti Trst. Ovu sam luku zavoljela kao djevojčica, cijeli život se vraćam rodbini, inače već 34 godine živim u umbrijskom selu, na antipodima građanskog života. Dok sam bila student u Rimu, kao astmatičarka, pobjegla sam na selo, na svjež zrak, slučajno sam ovdje iznajmila sobicu i ostala. Iako nisam lezbijka, sve ove godine živim sa ženom [sa svojim životnom partnericom, scenaristkinjom Robertom Mazzoni, 2004. godine nastao je autorski film Moja ljubav, Nel mio amore], s njom dijelim seosku svakodnevicu – seosko imanje se ne brine samo za sebe. Također sam užasan usamljenik, nisam za vezu koja zahtijeva dijeljenje soba. Moja profesija i karakter zahtijevaju samoću i slobodu od partnerskih obaveza. Pravimo jedna drugoj društvo.
Pisanje na imanju razlikuje se od pisanja u gradu: živim u 19. stoljeću. Kuća usred šume, izlazim iz kuće možda jednom sedmično, hodam duge sate u praznini, nigdje nikoga, čitam po cijele dane, radim bez prestanka. Ozbiljno pisanje zahtijeva potpunu predanost, pčelinju marljivost, bogatu kulturu, stalno ažuriranje. Što se događa: netko napiše knjigu misleći da je pisac, a zapisao je sve što je imao napisati. To nije pisac! To je pisac koji će do kraja života pisati loše kopije prve knjige. Pravi pisac neprestano se razvija, raste, uči, ispituje, čudi se. Pisanje je Sizifov posao, zahtijeva nevjerojatnu pripremu, ustrajnost i poniznost.
Da bi se bilo piscem nije dovoljno napisati knjigu…
Ni u snu. Pisac je maratonac, cijeli život trči, jer cijeli život raste, otkriva, griješi, ispravlja se. Znatiželjan čovjek kojem nikad nije dosadno. Književnost je moćna katedrala: svaku deceniju dogradite novu kapelu, lađu. I još nešto sam shvatila: književnost od čovjeka traži velikodušnost. Ne radiš to da bi pokazao koliko si pametan i cool, već zato što želiš podijeliti svoj višeslojni unutarnji svijet s drugima. Ako držiš za sebe, ne ide, čitatelj to odmah prosudi.
Samo najbolji pišu jednostavno. Takvi su svi veliki klasici, od Tolstoja do Cervantesa. Tko to može, nosi u sebi neizmjernu kompleksnost. U Italiji jednostavnost zamjenjuju s banalnošću. Talijani vole komplicirati i zaplitati, misleći da je zapletavanje znak inteligentnosti i umijeća, ali nije
Od djetinjstva vas muči nesanica, pišete o hladnim roditeljima koji se ponašaju kao stranci, odsutni, uvijek zauzeti drugim stvarima, nedostaju – takvi su danas većina -, zatim smrt vašeg oca u nerazjašnjenim okolnostima, dugo se pričalo o ubojstvu. Kako ste osobno i umjetnički upravljali nesretnošću? Je li umjetnost riječi ili neka druga umjetnost moguća bez duševne boli?
Ma kakvi! Zašto biste pisali knjige ako ste sretni? Kako? Bol vodi u dubinu, ona je ključ i kraljevski put do tajne svijeta, koja je u biti tajna zla, pred kojom čovjek otkriva svoje pravo lice. Onaj tko bježi od patnje, primjerice drogama, psihofarmacima, pićem, udaljava se od suštine umjetnosti, od misterija čovjeka. Prve knjige su za mene bile čudo! Tko bi očekivao planetarni uspjeh romana Idi kamo te srce nosi [1994], 40 svjetskih prijevoda, 15 milijuna prodanih primjeraka, brojka i dalje raste. Nakon Anima mundi [1997], mislila sam, ovo će biti posljednji roman, ali bio je još jedan, pa još jedan, i tako do danas. Za vrijeme razdoblja covida podigla sam krila: mračno vrijeme koje proživljavamo tjera me na etičko pisanje. Želim pisati kao nikad prije.
Priznajem vam jednu zanimljivost: posljednjih godina ponovno sam počela pisati rukom, kao što sam pisala svoje prve knjige. Onda sam bila prešla na pisaći stroj: bjelilo, lijepi, reži – pakleno. Početkom devedesetih dobivam prvo Macintosh računalo, pravo čudo: rukopis dvostruko brži. Onda se tipkanje toliko zakompliciralo, ispravci, komentari, tisuću i jedna verzija, lete obavijesti e-mailom, dnevne vijesti, sve cvrkuće – ne hvala. Uz to, zbog epilepsije, patim pri svjetlu ekrana, nakon tri sata rada moram osam provesti u mraku. Prije tri godine bljesak: zašto ne? I krenula sam iz početka, kupila bilježnice velikog formata, za osnovnu školu, dobru penkalu, počela prepisivati tekstove da spojim mozak s rukom i srcem. Što bude bit će. Roman Velika ljubavna priča (Una grande storia d’amore 2020) zaživio je sam, pretakanjem energije na papir.
Dopustite mi da vam još pitam kakva ste obrtnica: opsesivna, metodična, intuitivna, planerka?
Teško je razumjeti kako knjiga nastaje, ima mnogo puteva. Moje velike knjige napisane su kada sam željela produbiti etičko pitanje. Ovaj put ću pisati o tome i tome, dobro, ali kako? I tu započinje: kakav bi trebao biti opseg, koliko bi trebao biti zabavan, kome bi trebao biti namijenjen, na koliko ravni treba isplesti priču, razmrsiti strukturu, mrežu priče, da ne spominjemo istraživanje. Kad pišeš, moraš savladati sve što pišeš: mineralogiju, botaniku, moraš opisati svijet u svoj njegovoj cjelovitoj stvarnosti. Jako brzo pišem. Dugo odmjeravam ideje, oklijevam se pripremama, ali kad nađem vrata, uletim iz sve snage. Svaki dan ujutro pišem tri sata, od devet do podne, a nakon ručka tri sata pregledavam. Zadnju knjigu, spremnu za štampu, završila sam za petnaest dana. Ako promijenim riječ, dopišem je gore, ako promijenim rečenicu, promjene zapišem u drugu bilježnicu s označenom zvjezdicom. U izdavačkoj kući upravo prekucavaju konačnu verziju. I Marko je volio pisati rukom. Kako smo oboje djeca decembra, jednom mi je poklonio cijeli svežanj prekrasnih bilježnica kupljenih u trgovini Cobez [legendarna, bogato opskrbljena i nažalost zatvorena trgovina u Opicini]. Pravo utočište za nas djecu, među olovkama, drvenim knjigama, bilježnicama svih vrsta. Neću više ići u Opicinu bez Cobeza! Sve sam ih ispunila osim jedne koju sam neki dan našla u ladici. Sada čeka sljedeću knjigu.
Od iskazane ili ispovjeđene raščaranosti i razočaranosti, teških sjećanja iz djetinjstva, otuđenosti, Aspergerovog sindroma, očiju otvorenih prema turobnosti čovjeka, prirode i svijeta, u Vašim djelima nazirem izrazitu humanističku žicu. “U svim svojim knjigama putujem kroz tamu, ne zato što mi se sviđa, nego da otkrijem onu točku u kojoj se tama može iznenada misteriozno pretvoriti u svjetlo.” Unatoč svim lošim stvarima koje radimo i mislimo, vjerujete u čovječanstvo, poput znatiželjne tigrice koja se, unatoč majčinu upozorenju, usudi prići čovjeku.
Nije slučajno što u svojoj posljednjoj knjizi, zbirci eseja Natrag ljudskom (Tornare umani, 2022), pišem o krizi ljudskog i strašnim horizontima transhumanog društva. U zaključku predstavljam tri životne priče ljudi koji su odlučili živjeti drugačije od onoga što im vlast nameće. Sve je važnije isticati mogućnost izbora, da čovjek može odlučiti i reći ne, inače mračna, skrivena moć radi od nas što hoće. U djelu se pojavljuje mladi Židov Fredy Hirsch, vrsni gimnastičar i skautski vodič, cionist koji igra ulogu nadzornika u logoru Theresienstadtu kako bi djeci pružio osjećaj ljepote i umjetnosti: pjevanja, plesa, crtanja, opere, kazališta. Vodi dječju školu šest mjeseci usred nacističke tvornice smrti. Tada doznaje da se 1200 djece šalje u Birkenau na ubijanje plinom te si oduzima život. Njegove posljednje riječi? Jedino što nas može spasiti je novi humanizam! Humanistička kultura je štit od manipulativnih i samodestruktivnih tendencija čovječanstva. Danas rasprodajemo slobodnu volju i maštu za udobnost, za četiri igračke, uz poziv: Alexa [Amazonov pametni kućni pomoćnik], zaključaj kuću i spusti rolete! Narušenog zdravlja, stalno na liječenju, bezvoljan, uplašen, to više nije čovjek – čovjek nije virus, on je čudo! Korona virus odnio je šest milijuna života, od čega tri milijuna s covidom, a ne zbog njega. Tri milijuna od osam milijardi? Mačji kašalj.
Dobro, o tome se može raspravljati, ali činjenica ostaje: spašavamo sve, osim čovjeka. Čovjek više nije prioritet vlastite politike…
Zato se svim srcem protivim genetskom inženjeringu. Govorimo o prenatalnoj selekciji, kao o eugenici za dobrobit čovječanstva: nacistička perverzija, to nije normalno! Ne možete začeti dijete na zahtjev, ne možete se za njega cjenkati na tržištu. To su bića bez sjećanja – što ostaje od osobe bez sjećanja?
U devedesetim se razmahala estetska kirurgija. Kad sam na audicijama tražila nadobudne filmske glumice, događalo mi se: tebe sam vidjela jučer! Ali nisam: svaki put druga, isti zubi, isti nos, jagodice, sve jednake! U toj je uniformnosti lica paklenska ruka – bića bez sjećanja.
S tim pozicijama nakupila sam dosta protivnika, jer branim čovjeka, zamislite, zbog ljudskih ideja!
Smijem li zaključiti da je vaša literatura etička disidencija? Nije li upravo to poruka romana Svaki anđeo je strašan, neki nadpolitički otpor?
Upravo tako, i zato me čitatelji vole. Ne znate koliko pisama zahvale dobivam jer govorim ono što drugi žele, ali ne mogu. Zahvalni su mi na hrabrosti istinoljubivosti. Moja etička tvrđava počiva na knjigama za djecu. U kratkom proznom djelu Čarobni krug pišem o ružnom čovjeku, koji vlada snagom medija, uz refren: “Svijet čistoće i poslušnosti, pun stomak i prazna glava.” Godine 1994. upozorila sam djecu na trovanje masovnih medija, zamislite. Pitajte učitelje što to znači: djeca se ne mogu koncentrirati dulje od jedne i pol minute. Zabranite elektroničke uređaje u školama! Ako radiš druge stvari u razredu, iz dana u dan promašiš poantu i onda se čudimo što mladi pate, piju, režu vene. Gube svoje ljudske osobine. Svatko kome nedostaje koncentracije lak je plijen u igricama manipulacije. Sloboda je savršena sabranost.
Roman Idi kamo te srce vodi produbljuje problematiku porodičnih odnosa kroz svojevrsnu transgeneracijsku književnu prizmu.
Prije mnogo godina, za vrijeme nastupa na festivalu knjige u Pordenoneu, u publici sam vidjela dvadesetogodišnjaka blistavih očiju. Dok mu potpisujem primjerak, priznaje mi da je Iračanin i da je knjigu otkrio na jednoj bagdadskoj tržnici te je zahvaljujući njoj skupio hrabrosti napustiti svoju domovinu. To je moć dječjih knjiga: jednoga dana usred Bagdada naiđete na arapsko izdanje Idi kamo te srce vodi – ispovijest starice svojoj unuci – i život vam se okrene naglavačke. Čudo, kažem vam! Kao iscjeljujuća granata koja eksplodira u pravo vrijeme. Dobra priča je poput djeteta, rođenog da ide svojim putem i pomaže hraniti druge, žive i ne žive. Danas ih pitamo samo lijepim pričama. Ne ide, svaka bajka je horor priča puna zla i to s pravom. Pisati za djecu daleko je najteže, to je čitatelj kojeg ne možeš navesti na tanak led; zaboravi na nagrade i priznanja, ako jest, jest, ako nije, nije.
Kad ponestane roditeljske ljubavi, stupa bakina toplina, arhetip spasonosnog odnosa koji nerijetko veže unuke za bake i djedove, a treću generaciju pozove na kušnju razvezivanja i prevladavanja porodičnih čvorova ili ih pak da ih ponavljanjem potpuno upropasti. Ako osoba više nije prioritet, trpi i kultura srca na kojoj počiva zdravo odrastanje.
Vidim trogodišnjake kako vrište i udaraju se kao ludi jer ih nitko ne vidi. Osvrnite se po restoranima: svatko bulji u svoj ekran. To nije život! Dijete mora znati da je rođeno od roditelja koji ga vole i koji vole jedni druge. Njegovo značenje ovisi o roditeljskoj ljubavi. Ako rade nešto drugo, ako ga tretiraju kao predmet među objektima, nije ni čudo da se naljuti. Nešto je strašno naopako s društvom koje ne zna voljeti djecu. U posljednjoj knjizi fokusiram se na premještanje djece od jednog partnera do drugog, između stalnih selidbi i očevih svagda novih zaručnica. Kako dijete može izgraditi identitet u takvoj zbrci sjećanja?
Nema više odraslih koji imaju i žele podučavati, samo jedna adolescencija.
Nemaju i ne žele, u pravu ste. Imam mnogo unučadi, a kod kuće su tri djevojčice koje su došle iz daleke zemlje – stroga sam majka. Ozbiljne stvari nisu šala. Ako si odrastao, budi odrastao. Postajete roditelj u trenutku kada ste spremni da vaš sin ili tinejdžer kaže: “Mrzim te.” Odgajatelj djetetu postavlja etičke ograde, pa je normalno da te kad-tad mora zamrziti! Kad poraste, shvatit će da si bio strog iz ljubavi. Ako samo tražiš omiljenost i potvrdu, nisi voljan riskirati da te dijete prezirno gleda. Roditelji danas tješe svoju djecu, jedu im iz ruke – oprostite, ne ide to tako. Dijete bi se željelo dokazati roditelju, dokazati mu da može. Dijete zaslužuje roditelje koji ga potiču na aktivnost; ako ste njegov sluga, odgajate narcisa bez suosjećanja ili suradnje. Uz toliko razmaženosti, roditelji kao da se osjećaju krivima što su donijeli svoje dijete na svijet i ispričavaju mu se obasipajući ga darovima, vukući ga okolo. Kao što znate iz mojih knjiga, imala sam grozne roditelje, bez ljubavi, ali u društvu sam se znala vezati za nekoga, baku, tetu, učiteljicu koja je to još bila. To je danas problem: nigdje nikoga!
Ako mene pitate, vaša dječja književnost dokazuje da se etičkim, društvenim i građanskim temama može baviti hrabro i trezveno, a opet djetinjski – ne infantilno – magično, ljubazno i pristojno, Dacia Maraini bi tako nazvala ovu revoluciju. Slažete li se sa mnom?
Zato je pisanje knjiga za djecu tako važno i tako teško. Začas izrasteš u nasilnika. Mrzim moralizam! Rad za djecu mora sadržavati ludost, otvorenost prema nepredvidivosti svijeta, ironiju i zabavu, iznenađenje, ali i dubinu, etičku poruku.
Usuđujem se reći da ste duhovno angažirana spisateljica. Želite li s nama razgovarati o svom odnosu prema vjeri, o osobnom odnosu s Bogom i katoličkom institucijom koja ga predstavlja s ove strane?
Moj put do Boga pun je zaokreta. Dolazim iz multireligijske, ali u osnovi ateističke obitelji. Otac je isprva slijedio hinduizam, kasnije taoizam, kao slobodni zidar nije htio čuti za Crkvu. Obitelj moje majke je židovskog podrijetla, ali je u biti bila ateistički katolička, s kulturnim običajima preostalim iz judaizma. Od malih nogu osjećala sam sposobnost za čuđenje, osjećaj začudnosti i svjetlosti. Nešto je već bilo u meni. U šezdesetima, kad smo bili mladi, nitko nije razmišljao o odlasku u crkvu. Umbrija, ta mistična zemlja, sa svojim šetnjama i samoćom, potaknula me na razmišljanje i budnost. Nakon dugog i sporog puta, danas mogu reći da sam vrlo religiozna, izvaninstitucionalno, naravno. Crkva me posebno ne voli jer želim ostati nesvrstana. Ne tražite kod mene moralizam. Za mene je vjera daleko najveći oblik slobode u životu. Tko vjeruje, nije opterećen vlašću, slavom i moći, slobodan je od svega, što je neizmjeran dar i izvor radosti. Tko vjeruje, taj i u najmračnijim vremenima uspijeva vidjeti ljepotu svijeta. Budući da zadržava oči djeteta, zna se smijati. Nekada su se djeca smijala do svoje druge godine, a danas im oči gasnu nakon nekoliko mjeseci. Volim Pavela Florenskog [ruski pravoslavni teolog s početka prošlog stoljeća] koji u jednom od svojih predavanja, prije nego što je zatvoren u gulag, objašnjava da su vrata duše širom otvorena do sedme godine života, tako da se duša mora hraniti i držati sitom, inače se u sedmoj godini zauvijek zamandale. Florenski ima pravo: u djeci gori svjetlo što ga psihijatrizacijom silom gasimo. Prijateljica iz profesorskih redova izvještava me o stanju u srednjoj školi: u razredu od šesnaest samo dvoje nema psihijatrijsku potvrdu. Dvoje zdravih i četrnaest psihički bolesnih, prema mišljenju zdravstvenog ureda – naopaki svijet.
Medikaliziramo različitost, odnosno: sve što je različito označavamo kao bolesno stanje.
Biti drugačiji više nije normalno. O životu bezdušnosti svijeta prema nekome tko živi u invalidskim kolicima pišem u knjizi Tvoj pogled obasjava svijet (Il tuo sguardo illumina il mondo). Pogledajte što danas radimo s prenatalnom dijagnozom: ja sam autistična, u redu, imam Aspergerov sindrom. Da su mojoj majci rekli: nešto nije u redu s tvojom kćeri, bit će teško dijete, neprilagodljiva, zacijelo bi pobacila!
Eugenika, jesmo li tu?
Vodeći stručnjak za autizam Simon Baron-Cohen, bratić glumca Sache, u jednom je trenutku obustavio istraživanje ove nasljedne bolesti jer je izazvao masovne pobačaje. Jedna prijateljica dobila je nesretnu dijagnozu u trudnoći, svi su joj predlagali da se riješi djeteta, dok nije našla liječnika koji joj je rekao, dovedite ga na svijet, barem će donirati oči slijepom čovjeku. Rodilo se zdravo dijete. Oslanjamo se na strojeve koji imaju stopu pogreške od 30%. Ovo je medicinska tehnokracija. Koliko bi se abortirane djece moglo roditi, zdrave ili s malim nedostatkom. Imaš zečje usne? To je za odstrel. Barbarstvo, nema se što dodati.
Iznad svega, barbarski je opravdavati djelovanje kao da je slobodna volja u igri, kao da je abortus tout court oruđe za oslobađanje žena.
Žena koja nosi dijete s bilo kojom anomalijom, jednom kratkom nogom, Downovim sindromom, doživljava takve društvene pritiske da samo najodlučnije i najsnažnije mogu izbjeći pobačaj. Kako sam o tome kako bezbrižno srljamo u ponor pisala u knjizi Čarobne frule (I pifferai magici 2022), san čovječanstva glasi: svi jednaki, svi poslušni.
Kakav je život na selu? Kupili ste imanje u Orvietu: kad ne pišete, uzgajate životinje, proizvodite i, ako išta znam, volite pčelariti. Vi ste školovani poljoprivrednik.
I ponosna na to, to je prekrasno. Ako izbije rat, preživjet ću, imam povrtnjak, magarce, kokoši, pčele. Završila sam pčelarsku školu. Sjećate li se još Medexa? Slovenija je pčelarska velesila, nadam se da vam ide bolje: mi smo proizveli samo 40 posto uobičajena uroda, suša pritišće.
I podizanje klimatskih pojaseva. Kod nas je bagremov med, koji je oduvijek bio kraški specijalitet, rijedak kao i šafran.
Imate barem cvjetni i lipov. Voljela sam Marku donijeti staklenku, volio je med. Znam da je htio zasaditi plantažu smreke na svom imanju. Vrativši se u zelenu Umbriju, nakon mnogo godina shvatila sam koliko je ovaj svijet drugačiji: arhaičan, ruralan, nemoderan, slabo naseljen, prošlost dijeljenja posjeda se prepoznaje, ljudi feudalno razmišljaju, i dalje su svoji na svome. Ali oni su jako dobri ljudi, pristojni, uslužni. Tršćani uvijek crno gledaju, vole njorgati, sve je nemoguće. Ali osjećam se dobro među prijaznim ljudima.
Vaša literatura odnos čovjeka i prirode postavlja na temelje stvarnog suživota, a ne propovijedi. Osjećate li i vi banalnu plitkoću u javnom postavljanju problema zaštite okoliša?
Više od toga, nerazumijevanje. Tko danas govori o prirodi, nema pojma što je to! On ne shvaća što nas duboko veže u međuovisnosti s njom. Zabrinjavajuća ideologizacija teme. Djeca su zamorena i uplašena budućnošću jer su bombardirana prizorima iznemoglih medvjeda. Vidite, povijest živih bića je priča o izumiranju. Trenutno proučavam dendrološku studiju: drveće ima nevjerojatnu memoriju, sve bilježi. Istraživanje debla dokazuje da je povijest slijed strahovitih preokreta. Prirodne katastrofe su se događale dok smo još ložili vatru. Čovjek snosi samo dio odgovornosti za klimatske promjene. Kakva napuhana arogancija misliti da sve promjene ovise o nama. Kao što vidite, ja sam ekolog protiv struje. Ne znam da li ste čitali moju knjigu Nevidljivo čudo (Invisibile meraviglia 2021): za vrijeme totalnog karantina zbog pandemije, bila sam zarobljena u kući usred šume, ali priroda se budila, bio je mart. Mislila sam, što mogu učiniti za nesretnike koji su zatvoreni u gradovima? Govorim o proljeću, stvarno, s puno nade. Život je čudo, ide dalje, udvaranje divljih životinja, kukaca, vegetacije, divna simfonija. Onda me posjete dvije ekološki nadahnute novinarke da pišu o knjizi, pa mi pogaze mrkvu u povrtnjaku. Brinete za kitove, polarne medvjede, a o mrkvi nemate pojma.
Manje verbalne, više obrađene prirode, molim!
Točno. Postoji samo jedno pitanje: jeste li u životu imali kokošinjac ili ne? Ako jeste, tada znate kako se svijet okreće. Ako želite imati svježa jaja, stavite slamu u bide svog stana. Ako hoćete piliće, treba vam pijetao. Počastiš li jadnu kokoš još jednim, pijetlovi će se pobiti. Ako se ne brineš o čistoći kokošinjca i zdravoj prehrani, kokoši će se razboljeti. Takav je zakon prirode, takav je život. Ne mogu više podnijeti naklapanja o prirodi. Naslov sljedeće knjige bit će Filozofija kokošinjca.
Završavamo s borilačkim vještinama koje ste svladavali četiri decenije. Nije li tužno kako se plemenito povijesno umijeće samoobrane pretvara u spektakl napadnog, prijetećeg nasilja?
Moj majstor uvijek kaže: pred opasnošću bježi koliko te noge nose. To je jedini smisao borilačkih vještina: naučiti se smijati, u svakom slučaju. Samo oni koji su u miru sami sa sobom mogu suzbiti svako nasilje u korijenu, ali ako je sukob neizbježan, pobjeda je laka kao perce. Mi autisti živimo u našem vlastitom svijetu; borba mi je pomogla da ovladam svojom tjelesnošću i izoštrim osjetila, čime sam se otvorila prema svijetu. Postoji nešto zajedničko umjetnosti borbe i pisanja: opsesivna metodičnost, težnja savršenstvu, psihofizička ravnoteža. Pisanje bez ventila štetno je za zdravlje.
Susanna Tamaro (1957). Rođena u Trstu, spisateljica i redateljica, iz dana u dan piše romane i pripovijetke, eseje, bajke za djecu i odrasle, scenarije. Prevedena je na 47 jezika, 25 milijuna prodanih primjeraka, više od 30 objavljenih knjiga, višestruko nagrađivani čistokrvni pisac.
Preveo sa slovenskog Mario Kopić
Delo, 8.4.2023.
