Foto: arhiva
Kad se čovjek nađe u poziciji da je fizički i emocionalno razapet između Kanade i Bosne i Herceogovine, ne htijući počne razmisljati o odnosima ljudi. Tako se sve češće sjetim našeg dobrog profesora latinskog u mostarskoj gimnaziji Bože Pavkovića i njegovog tumačenja latinskih poslovica. Jedna od poslovica je “Homo homini lupus est” ili “Čovjek je čovjeku vuk”. Tu poslovicu izgovorim nekad i u Kanadi, ali mnogo češće dok boravim pola godine u Mostaru.
Da malo pojasnim, navešću tri primjera takvih odnosa.
Primjer prvi: Prije nekoliko godina jedan od novih bogataša je kupio parcelu u Vrapčićima, odmah do naše koja je dio starog Kazazića posjeda sa kućom/kulom. Na kupljenoj parceli je počela gradnja staračkog doma. Pošto je do lokacije vodio uski seoski put, investitor i izvođač su našli “praktičnije’ rješenje. Probili su put preko naše njive cijelom širinom, srušili plot i nasuli tucanikom u širini 4-5 m. Kad sam izvršio pritisak na izvođača radova, pristao je na dogovor po kojem će, kad izvuče teške mašine sa radilišta, pokupiti položeni tucanik i umjesto plota staviti željezne koce sa bodljikavom žicom. Tako je i bilo.
Primjer drugi: Na drugoj parceli u Vrapčićima koja je takođe dio starog Kazazića posjeda da bi se spriječilo prelaženje kraticom (ne samo pješaka nego i auta) prema susjednoj parceli, ja sam doveo geometra da obilježi među i podigao žičanu ogradu sa metalnim kocima. Moj komšija je srušio tu ogradu po cijeloj dužini. Kad smo ga pitali zašto je to uradio, dobili smo nevjerovatni odgovor: “Ta je ograda ružna, pa ću ja napraviti ljepšu zidanu”. U dogovoru sa rođacima, odlučili smo da mu damo neko vrijeme da to uradi umjesto da odmah predamo tužbu sudu. Zidanje je djelomično započeto i evo više od godinu dana se ne završava.
Primjer treći:
Naša kuća u ulici Šerifa Burića u kojoj smo stanovali do rata, je oštećena na samom početku rata. Kuća je ciljana jer je u njoj bio Štab TO. Nakon rata u kući su bile dvije porodice. Jedna je porodica napustila kuću čim su povratili svoju nekretninu, a druga je cijelu kuću onda koristila kao skladište za svoj butik. Ja sam vlasnik kuće (1/1) i to vlasništvo nije bilo sporno. Tek 2006. godine sam povratio kuću, prije svega zahvaljujući nekadašnjem komšiji i raji iz djetinjstva, koji je advokat. Započeli smo propisanu proceduru dobivanja građevinske dozvole za rekonstrukciju kuće. Geometar koji je došao da provjeri stvarno stanje parcele u odnosu na katastar, mi je gledajući crtež postavio pitanje: “Kako su ti svi ovi doziđivali na tvojim zidovima?”. Kažem da ne znam jer nisam bio tu. Urađen je projekat, dobivene potrebne saglasnosti vodovoda, elektrike, protupožarne zaštite itd, te nakon dosta otezanja smo dobili urbanističku saglasnost. Kad smo očekivali da ćemo konačno dobiti građevinsku dozvolu, uslijedila je promjena procedure. Rekoše da zbog zaštite zone starog grada, predmet ide na provjeru i odobravanje federalnog ministarstva u Sarajevo. Poslije toga nikad više nisam dobio zvanični odgovor na zahtjev za izdavanje dozvole. U pokušajima da doznam sta se dogodilo, dobio sam neformalnu informaciju da mi je projekat radio projektant/arhitektonski biro koji je imao ovlaštenje na nivou kantona a da za zonu starog grada projektant treba biti ovlašten na nivou Federacije. Kad smo pitali u birou, rekli su da bi mogli iz svoje arhive izvući samo jedan dio projekta, te da bi angažovanje više ljudi, ponovne saglasnosti itd. koštale 15-tak hiljada KM. Do tog momenta su nas projekat i procedure već kostali 7-8,000 KM.
Mnogi su mi savjetovali da radove počnem ne čekajući dozvolu, pa da kasnije kao i drugi tražim legalizaciju. Kad smo pitali poduzetnike, rekli su da ne smiju jer za zonu starog grada ima stalno prisutna federalna inspekcija, te da su kazne visoke.
Umorni od svega ovoga, smo odlučili da radimo rekonstrukciju očeve kuće u kojoj smo sestra i ja suvlasnici sa po 1/2. Kuća nije u zoni starog grada, pa smo bez problema dobili saglasnost i dozvolu za gradnju i u kratkom roku završili gradnju. Grad je od nas dobio u kasu 10-tak hiljada KM za gradsku rentu i druge takse, a po riječima mnogih, i jedan lijep objekat na Carini.
Ovih dana smo bili na putu, pa nas je na povratku čekalo neprijatno iznenađenje. Naš komšija pored ranije pomenute kuće je srušio zidove oko svoje avlije, pa je srušio i naš zid između njegove avlije i naše male avlije iza kuće. Kad sam ga upitao zašto, prvo mi je rekao da sam ja to nekad davno odobrio, zatim da su bila dva paralelna zida pa kad je bagerom čovjek rušio njegov zid srušio je i dio moga. Pitao sam zašto nije tu stao i popravio urušeni dio. Uslijedila je priča kako će on zidati zid na svojoj strani i lijepo obložiti zid, a da ću ja dobiti po cijeloj dužini 60 cm (toliko je bio debel moj zid). Rekao sam da meni taj prostor ne treba ali mi treba zid i da sve vrati kako je bilo.
Da ne bih išao dalje u verbalni konflikt potražio sam savjet kod mojih rođaka u njihovoj advokatskoj kancelariji. Zaključili smo da mu napišu dopis u kojem se traži da zid vrati u prvobitno stanje. Reakcija je bila burna, pa je komšija pomenutu priču ponovio u advokatskoj kancelariji, potom još jednom meni na ulici. Dodao je i prijetnju kontra tužbom (ja njega nisam još tužio) koju će mi uručiti imenom određeni advokat. Vjerovatno se očekuje da neka imena proizvode jači utisak na drugu stranu. U toj tužbi će tražiti odštetu za 30 godina štete što mu je moj objekat navodno nanio.
Ja sam samo ponovio da ne tražim ništa nego da zid vrati kako je bio.
Foto: S.K. Pogled sa sjeverne strane i dijelove srušenog zida
Kad u društvu ispričam jedan od mojih primjera, ljudi mi navedu i mnogo gore primjere od mojih. To me uvjerilo da sam dobro odabrao naslov za ovaj tekst.
Analizirajući sve ovo, postavio sam i sebi i drugima mnoštvo pitanja. Za ovaj i onako predugački tekst ću navesti samo neka.
Je li grad mogao više uraditi da pomogne ljudima koji trebaju popravljati ili graditi kuću? Ne mislim tu na finansijsku pomoć, nego na efikasniju proceduru za dobivanje dozvola. Kad prođem Titovom ulicom i pogledam ruševine Alajbegovića ćoška, onda kažem NIJE. Ako nije mogao pomoći da se obnovi nešto što predstavlja kulturnu baštinu koja je bila pod zaštitom države, kako će pomoći vlasnicima običnih kuća.
Naši porodični preci su nam, pored svih poznatih otimačina ostavili vrijednu imovinu u nasljeđe. Ta imovina nas je emocionalnim lancem prikovala za Mostar. Mirjana i ja smo novac zarađen u Kanadi, trošili i još uvijek trošimo na opravku i održavanje te imovine. Da smo taj novac trošili u nekretnine u Kanadi imali bismo daleko veću korist i manje nevolja. Sad se pitam imam li pravo na isti način vezivati našu djecu za ovaj grad, ili je bolje taj lanac sada prekinuti i poštediti ih mnogih problema?
Ovih dana smo imali susret sa našim prijeteljem i mojim bivšim saradnikom Zlatkom Lerotom. Kad spomenuh to u jednom društvu, upitaše me a šta mu je Ante Lerota koji je bio nastavnik u VI osnovnoj školi. Kažem Ante je Zlatkov otac. Na to svi u glas rekoše kako je to bio divan čovjek i nastavnik. Treba li čovjeku bolje priznanje od ovakvog sjećanja i komentara njegovih davnih učenika? Ante nas je učio osnove etike i morala. Danas kažu to rade vjerski službenici, u okviru vjerske službe a u školama u okviru vjeronauke. Po onom što se danas vidi, rezultatima se baš ne mogu mnogo pohvaliti. Hoće li se njihovi učenici nekad sjetiti svojih nastavnika kao što se mnogi sjećaju Ante Lerote?
Za kraj ostavih najvažnije pitanje zbog kojeg sam i pisao ovaj tekst: možemo li u svakodnevnom životu graditi odnose u kojima ćemo biti više ljudi a manje vukovi? Hoću da vjerujem da možemo i da hoćemo bar pokušati. U protivnom budućnost će nam biti mnogo mračnija nego sadašnjost. Često kažemo “Nema države”, a zaboravljamo da je država u najvećoj mjeri slika naših međusobnih odnosa.
