Razaranje grada Magdeburga 1631: Tridestogodišnji rat okončan je Vestfalskim mirom i poretkom principijelno ravnopravnih država – Foto: DPA
Ukrajina, Kavkaz i Bliski istok. Rasplamsavanje nasilja markira kraj Pax Americana. Uspon novih sila mijenja globalnu ravnotežu snaga. Još nije predvidivo da li će svijet od sutra biti bipolaran ili multipolaran. Ukoliko se zaoštri američko-kineski sistemski rivalitet u hladni rat, mogao bi ponovo nastati bipolarni poredak konkurirajućih blokova. Ako, nasuprot tome, ostali centri moći zadrže svoju strategijsku autonomiju, mogao bi svijet od sutra ostati multipolaran.
Iz ovoga globalnog razvoja proizlaze fundamentalne posljedice za svjetski poredak. Slijedi li iz erozije hegemonije liberalne demokratije Zapada i kraj liberalnog svjetskog poretka? Mogu li od Amerike uspostavljene multilateralne institucije i njihovi normativni temelji preživjeti ako svjetski policajac nema više snage ili volje da ih garantuje? Hoće li i sutra još uvijek postojati univerzalne institucije koje su otvorene za sve države i čije norme su za sve obavezne? Može li univerzalnost ljudskih prava preživjeti u multipolarnom svijetu u kojem jedna s drugom konkurišu civilizacije s različitim vrijednostima?
Bacimo pogled na ideološku dimenziju borbe oko svjetskog poretka od sutra. Liberalni poredak mora se potvrditi protiv konkurirajućih predstava o poretku kako unutra tako i prema vani. Unutar Zapada liberalna univerzalnost dolazi pod pritisak iliberalnog partikularizma. Od sasvim desno podstiče se razgradnja pravne države i radi se na pretvaranju liberalnih republika s jakim pravima manjina u iliberalne demokratije većine. Cilj je da se demokratsko pravo govora i blagoslov države prosperiteta ograniči na nacionalno definisanu većinu. Međunarodnopravni okovi koji stoje nasuprot ovim iliberalnim izmjenama, treba da budu skinuti. America First i Brexit kampanja paradni su primjeri takvog razvoja.
Partikularni tribalizam nije stran ni ekstremnim ljevičarima. Huškanje ljudi različite boje kože, porijekla, religije ili spola jednih protiv drugih potkopava egalitarni etos republike. Pokušaji da se ograniči sloboda mišljenja onih koji drugačije razmišljaju, da se kršenje zakona kulturalno relativizira ili parlamentarizam obiđe preko političkih komesara, dolaze od iliberalnog duha. Konačno, selektivno osuđivanje povrede ljudskih prava jeste podsmijeh univerzalnom idealu istih prava za sve ljude.
Liberalni poredak mora se potvrditi protiv konkurirajućih predstava o poretku kako unutra tako i prema vani
Ako ti partikularizmi utiču na državnu politiku, Zapad potkopava svoju predanost univerzalnim normama. Tačno je da za svoje svrhe Kina i Rusija instrumentalizuju kritiku Globalnog juga na dvostruke standarde Zapada. Ali je bio to sam Zapad koji je oštetio svoj moralni autoritet kroz kršenje međunarodnog prava od Abu Ghraiba do Guantanama.
Ovaj gubitak legitimiteta i relativni gubitak moći slabi djelotvornost Zapada. Gdje izolacionističke odnosno nacionalističke snage dođu na vlast, nedostaje, osim toga, politička volja zalagati se širom svijeta za međunarodno pravo i ljudska prava. To nije dobar znak za budućnost liberalnog svjetskog poretka i njegovih univerzalističkih temeljnih vrijednosti.
Kritika Globalnog juga na neokonzervativno širenje demokratije silom oružja ukazuje na to da je u Vašingtonu bilo i ima zagovornika američkog imperijuma. Prije svega u Rusiji i Kini sve su glasnije defanzivne i ofanzivne vrste neoimperijalnih predstava o poretku. Defanzivno se zahtijeva nemiješanje liberalnog Zapada u unutrašnje stvari vlastite civilizacije; ofanzivno se, pozivajući se na vlastitu imperijalnu istoriju, podiže zahtjev na poziciju samostalnog centra u hijerarhijski organizovanom svjetskom ili dijelu svjetskog poretka.
Ruski pokušaj da silom oružja stvori ekskluzivnu zonu uticaja od Moskve, ideološki se prikriva kao razdvajanje vitalne evroazijske od dekadentne zapadne civilizacije. Ironično je da ove neoimperijalne fantazije imaju posebno puno saglasnosti u nacionalističkim krugovima dekadentnog Zapada. Možda podstiče najnovija popularnost teze Huntingtona o sukobu civilizacija da se iz partikularističke želje svijet u neredu sortira u plemena oni su takvi kao mi i oni nisu kao mi.
U budućnosti Vašington možda neće imati niti volje niti snage da sankcioniše povrede univerzalnih normi
Kina nasuprot tome propagira, ukazujući na svoju hiljadugodišnju visoku kulturu, miroljubivu koegzistenciju civilizacija. Umjesto o univerzalnosti Peking govori o zajedničkoj predstavi o ljudskim pravima, koju svaka kultura mora interpretirati za svoj vlastiti kontekst. Kina propagira u okviru UN-a za svoje tumačenje koje pravo na gospodarski i društveni razvoj stavlja iznad političkih građanskih prava. Filozof Zhao Tingyang unosi u diskusiju stari Tianxia sistem (sve pod nebom) kao normativnu nadgradnju za svjetski poredak s kineskim karakteristikama. Kritičari se pribojavaju da iza svih ovih ponovnih otkrića koncepata iz imperijalne istorije Kine stoji pokušaj da se opravda hegemonija starog i novog carstva sredine u Aziji.
Imperijalni pokušaji da se probaju potkopati ravnopravnost, suverenitet i teritorijalni integritet susjednih država izazivaju (ne samo tamo) isto toliko ljutnje kao i humanitarne intervencije Zapada, koje su zloupotrebljavale univerzalna prava kao izgovor za miješanje u unutrašnje poslove. Protiv napada imperijalnih i liberalnih predstava o poretku na Globalnom jugu se prihvataju vestfalski principi. Umjesto hijerarhijskog poretka u kome se vazalske države grupišu, oko imperijalnog pola naglašava se pravna jednakost suverenih nacionalnih država. Princip teritorijalnog integriteta treba da spriječi nasilne napade imperijalnih centara. Na rugoj strani protiv humanitarnih intervencija liberalnih internacionalista i programa strukturnog prilagođavanja institucija Global Governance, jeste princip nemiješanja. Nezadovoljstvo zbog vanjskog miješanja razlog je zašto zapadnjački narativ o sistemskom rivalitetu između demokratije i autokratije ima malo odjeka na Globalnom jugu.
Vestfalski državni sistem oduvijek je koncipiran bez centralnog autoriteta. Selektivno izvršavanje uloge svjetskog policajca od hegemona SAD nakon okončanja Hladnog rata bilo je uvijek samo slaba zamjena. Međutim ubuduće Vašington možda neće imati niti volje niti snage da sankcioniše povrede univerzalnih normi. Neugodno važno pitanje stoga jeste da li se u multipolarnom i time pluralističkom svijetu u kome koegzistiraju civilizacije s različitim vrijednostima i predstavama o poretku može čisto voluntaristički uspostaviti unilateralni minimalni konsenzus.
Cijena za relativnu stabilnost u imperijalnim centrima nekada su, kao i danas, beskonačni zamjenski ratovi na periferiji
Koja će predstava o poretku na kraju pobijediti, zavisiće od odnosa snaga u borbi za budući svjetski poredak. Želi li Zapad zadržati liberalni poredak, trebao bi odustati od kao imperijalističkim smatranim napadima humanitarnog intervencionizma. To ne znači odustati od osnovnih vrijednosti demokratije i ljudskih prava, ali u svakom slučaju odustati od njihovog širenja primjenom sile i pritiska. Da li se Zapad može izboriti za ovu promjenu kursa, ovisiće i o tome kako će se okončati unutrašnji sukobi između iliberalnih partikularista i liberalnih univerzalista. S progresivnog gledišta, univerzalističko nastupanje za ista prava za sve jeste najdjelotvorniji kontraudar na beskonačne neodlučene igre između identitarnih plemena koje ukupno društveno vode zastoju.
I kako se treba globalno spriječiti sukob civilizacija ako svaka kultura relativira pravila zajedništva? Ako hrišćanski, po prirodnim zakonima konotirani fundament normi svjetskog poretka nije više prihvatljiv za sve, moralo bi se u ravnopravnom dijalogu između civilizacija iznaći na kojim se univerzalnim principima umjesto toga može dogovoriti. Međutim treba se bojati da u buci moralistički nabijenih kulturalnih borbi prijeti da propadne trezvena debata o dobro shvaćenom vlastitom interesu Zapada za očuvanje svjetskog poretka baziranog na pravilima s univerzalnim temeljnim vrijednostima.
Zagovornici koncerta velikih sila (Savez pet evropskih država osnovan 1815) podsjećaju na to da je respektovanje ekskluzivnih zona uticaja supersila spriječilo da Hladni rat (naprimjer u kubanskoj krizi) eskalira u Vrući. Međutim cijena za relativnu stabilnost u imperijalnim centrima nekada su, kao i danas, beskonačni zamjenski ratovi na periferiji. Odbijanje neoimperijalnih ideja o poretku hrani se, osim toga, i protivljenjem velike većine država da se podrede na milost i nemilost dominacije jednog centra.
Veliki dijelovi Globalnog juga – uključujući važne glasove u Kini i istočnoj Evropi – zalažu se, nasuprot tome, za renesansu vestfalskog poretka ravnopravnih i suverenih država. Nedostaje li Zapadu politička volja i snaga probojnosti za održavanje liberalnog poretka s njegovim univerzalnim temeljem normi, onda je održavanje globalnog poretka baziranog na povelji UN ukotvljenim prinicipima jednakosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta svih država najbolji od svih lošijih svjetova.
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
