Foto: DPA
Kako se može vidjeti, u svakoj dobroj istorijskoj knjizi italijanski fašizam okončan je u poslednjim aprilskim danima 1945. godine. Aprila 27. grupa s Benitom Musolinijem bila je blizu mjesta Dongo zadržana od komunističkih partizana koji su Dučea zajedno s ljubavnicom Clarom Petacci strijeljali, leševe prenijeli u Milano i tamo objesili, s glavom nadole, na krovu jedne benzinske stanice. Samo nekoliko dana nakon toga kapitulirao je ministar odbrane Rodolfo Graziani s njemu preostalim vojnim snagama i okončao time kratko postojanje 1943. osnovane kao njemačke marionetske države Republike von Salo, koja je decenijama kasnije služila Pieru Paolu Pasoliniju kao vremensko istorijska kulisa njegove adaptacije 120 dana Sodome. Slijedilo je vrijeme promjena: ukidanje monarhije, reforma ustava, evropske integracije.
Ipak kako ideologije nikada ne žele sasvim izumrijeti, vratio se izopaćeni fašizam uskoro kao neofašizam. Već je ovdje vidljiva razlika jer nekadašnji masovni pokret smanjio se na difuznu skupinu grupa i grupica koje u poslijeratnoj Italiji ovladanoj Democrazia Cristiana nisu imale parlamentarnoplotitički temelj. Sve su više i više, svakako, komunisti pravili probleme mladoj republici i za vrijeme Olovnih godina – u kojima su vladali desni i lijevi teror – ubili nekadašnjeg premijera Alda Mora.
Pravo opuštanje nastupilo je tek sa slomom sovjetskog imperija, što je imalo za posledicu približavanje Italije ideološki normalnim odnosima zapadne Evrope. Iako su se partijskopolitičke konstelacije mogle i potresati (Democrazia Cristiana ugasila se 1994. i funkcionalno je zamijenjena od Popolo della Libertà nedavno preminulog Silvija Berlusconija), postoji desni i lijevi centar koji se bore za mjesto premijera. I par manjih partija koji im u tome po izboru sekundiraju.
Vrlo brzo cijeli svijet govori o zlokobnoj povezanosti Rimljanke s prošlošću.
Od desetih godina politički karusel u Rimu opet se okreće brže. Prvo u toku evrokrize postavljeni tehnokratski kabinet Montija, onda uspon i pad pokreta Pet zvijezda kao i Lege i konačno 2022. trijumf snage koja se do tada kretala u niskom području ispod 10%: Fratelli d’Italia. Partija tada nije bila ni deset godina stara, ali je na osnovu njene pozicije i njene istorije, koja seže od Alleanza Nazionale i Movimento Sociale Italiano do neofašizma poslijeratnog doba već imala određenu reputaciju.
Gianfrancu Finiju, koji je devedesetih godina prvo deideologizirao Movimento i onda ga preformirao u Alleanza, prilijepljena je nekada etiketa postfašistički; predsjednici Fratelli i premijerki Giorgiji Meloni dešava se sada slično. Vrlo brzo cijeli svijet govori o zlokobnoj povezanosti Rimljanke s prošlošću i ima mračne predosjećaje.
Ova osuda gotovo se ne dovodi u pitanje iako ona skriva neke zamke koje bi se s određene distance mogle označiti kao greške. Jer post ukazuje (drugačije nego neo) na početku samo na podređenost i prema kontekstu može ukazati i na zaokret. (Primjer za to jeste pojam postmodern koji, kao što je poznato, cilja na prevazilaženje moderne i njenog vjerovanja u napredak.) Reći da je jedna partija postfašistička znači samo da je nekada postojao odnos prema fašizmu, ali da sada nije bezuslovno tu; bar ne u formi koja bi dozvolila da se označava kao takva. Iz ideološko istorijske perspektive to može biti apsolutno interesantno, međutim za političke analize realnosti to je prilično tanak led. Ciljano bi bilo zapitati se koju ulogu naznačena partija uzima u političkom sistemu, ko je bira i je li prihvatljiva za koalicije i vladu.
U SAD Donald Trump već nakon prve nepristojnosti nosio je oznaku fašiste.
U slučaju Fratelli dolazi i neugodna sumnja da se oznaka upotrebljava primarno za svrhu delegitimisanja i na mnogo mjesta izgleda da vrijedi kao opcija. Postfašistkinja uljuljkava Evropu upozorava naprimjer Oliver Meiler na Meloni u jednom članku u Süddeutsche i dodaje šapatom da se ne treba „zavaravati njenom navodnom neškodljivošću je plamen fašizma još gori“. Prefiks se, takav je podtekst, u osnovi može uštedjeti. On je samo maska iza koje se kod bližeg posmatranja nalazi uvijek isti ponor pun čežnje za prošlošću.
U taz su su manje suptilni i potpuno je stavljaju u dramatično evociranje talijanskog girl boss fašizma. Jedan, dva, tri – i već iza maglovitog postfašizma, koji niko ne može potpuno ispravno definisati, postaje tvrdokorni savremeni fašizam i iz Fratelli postaje najnovija inkarnacija Musolinijeve Partito Nazionale Fascista.
Priznajemo: Ovi konceptualni zaokreti nisu iznenađujući, optužba za fašizam trenutno doživljava istinsku renesansu u svim taborima. U SAD Donald Trump već je nakon prve nepristojnosti nosio oznaku fašiste, ali vratio je loptu rado nazad i sa svoje strane rado komentira fašiste koji ga napadaju. Nije mnogo drugačija situacija ni na starom kontinentu gdje je fašistički postao svakodnevni marker u formi riječi u koje je ulivena čista negativnost koja zaokružuje mješavinu raznih populizama, nacionalizama i autoritarnosti.
Ova višenamjenska upotreba rijetko je učinkovita. Puno više to je suviše nemarno manipulisanje izrazom „kako kontraproduktivno tako i istorijski zaboravno“, kako je to početkom godine definisao Michael Bröning u jednom pametnom komentaru. Jer „niko nije fašist ako su to svi“. I niko neće uzeti optužbu ozbiljno koja autsajederu mora izgledati ili kao pretjerivanje ili udarac pod pojas u borbi mišljenja.
Kod teme izbjegličke migracije slijedi se, doduše, restriktivni kurs, ali ni blizu tako revnosno kao u doba Contea.
Ako se nakon godine dana napravi međubilans postfascism in power mora se u svakom slučaju ustanoviti da dosad ulicama Rima ne defiluju namrgođeni Fratelli crnokošuljaši. Umjesto toga vlada Meloni radi prije svega ono šta bi se u odsustvu hrišćanskodemokratske alternative moglo očekivati od svake druge centralnodesničarske alternative: dorađivati na strukturnim reformama, pokrenuti olakšice malim preduzetnicima i rezove na socijalnoj pomoći, smanjiti protuvartu industrijeske politike na razini EU i stati na prste francuskom susjedu.
Ustvari Ukrajine ona se pokazuje uprkos svim sumnjama o navodnoj rusofiliji predsjednice vlade čak uzorno solidarno. I kod teme izbjegličke migracije slijedi se, doduše, restriktivni kurs, ali ni blizu tako revnosno kao u doba Contea, kada je, u međuvremenu vraćeni na resor za infrastrukturu i saobraćaj Matteo Salvini, vodio čisto beskonačni privatni rat s raznim organizacijama za spasavanje na moru.
S ovom pozadinom trebalo bi se umjesto o fašističkom demonu u postfašističkoj odjeći govoriti o business as usual, vođenom od premijerke koja je sve drugo nego tupa neprijateljica Evrope, kako je ovdje u Njemačkoj često pretjerano predstavljaju. Mnogo više ona zna svoje zemljake privući mješavinom popularnosti, agilnosti, žilavosti i instinkta, što je već Berlusconija učinilo novinom u partijskom životu. To se, naravno, ne dopada svima, a pogotovo ne onima koji bi za potvrdu vlastitog pogleda na svijet radije na vlasti svjesno vidjeli nesposobne radikale.
Međutim do čega Evropi mora biti stalo jeste stabilno i nekonfliktno vođenje vlade na Apeninskom poluostrvu. Uspije li Meloni ovo i ubuduće obezbijediti, to bi se moglo na kraju ispostaviti kao neočekivani dobitak. I možda se pobrinuti za nešto manje ideološkog uzdisanja.
Preveo i prilagodio: Ešref Zaimbegović
