Foto: BHFudbal.ba
Prvi čin: Suze Ivajla Peteva
Bio je januar 2023. Ivajlo Petev je dobio otkaz. Njegove suze kod Senada Hadžifejzovića su bile iskrene. Iza sebe je ostavio koliko toliko posložen tim koji je u Ligi nacija uspio izboriti plasman u Grupu A, a time je i osigurao baraž za Evropsko prvenstvo.
Znate onaj srpski film ”Rane”, pa kad Kure, beogradski kriminalac iz devedesetih kojeg igra Dragan Bjelogrlić daje lekcije klincima koji su na putu da ga naslijede pa im kaže: ”Karanje je nauka”.
Ne treba biti Biće Mladinić, Sula Rebac, Miljan Miljanić, Tomislav Ivić, Ivica Osim, Safet Sušić ili Vaha Halilhodžić da bi shvatili da je i fudbal – nauka. Ali ljudi koji vode Nogometni savez BiH se u fudbal razumiju kao čika Kure iz spomenutog filma u Higgsov bozon. Da bi se stvorio tim, mora fercerati sve, od saveza, do igrača, trenera, medija, javnosti. Treba biti strpljiv i graditi ga…
Petev je imao dosta problema u počeku, ali je tim gradio postepeno. Taman kada su se nazirale konture šta ko treba da radi u ekipi, kako da se igra, prilagođava protivniku, da imamo obrise reprezentacije koja bi mogla biti solidan učesnik na sljedećem Evropskom prvenstvu koje se igra u Njemačkoj 2024. godine, Zeljković ga je otjerao.
Petev je tog januara objasnio da je razgovarao sa Vicom, te da mu je on rekao da mu se ugovor neće produžiti i da će se tražiti ”nova faca sa novom energijom”.
Ta ”faca” je prvo bio Faruk Hadžibegić, odličan fudbaler, ali čovjek skromnih trenerskih mogućnosti, pa Meho Kodro, kojeg su otjerali prije nego što je bilo šta i pokušao, te je u ovom skandaloznom kvalifikacionom ciklusu došla treća nova faca – lažni trenerski janjičar Savo Milošević koji je samo u dvije utakmice, sa Portugalom i neugodnim Luksemburgom primio 9 golova!
Valjda je svakome jasno ko se iole razumije u fudbal da smo kolektivno potopljeni u suzama Ivajla Peteva. Dotakli smo dno. ”Ja iz Bosne idem ponosan”, kazao je Petev, a ovi iz Saveza mogu otići samo kao obične neznalice i kao ljudi nečasnih namjera.
Drugi čin: Vico Zeljković glođe kosti dobrih životinja
Neku noć gledam sjajnu filmsku adaptaciju Pinocchia u kojem staroga Geppetta glumi fantastični Roberto Benigni. I ima scena u kojem ovog naivnog drvenog lutka Pinocchia lukavi Lisac i Mačak, koji samo ponavlja njegove riječi, na prevaru uzmu, klepe mu zlatnik pa se prežderavaju u nekoj krčmi.
Tačno u toj sceni vidim fudbalsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine koju predstavlja naivni drveni lutak koji bez rada i preko noći želi postati bogati i uspješni pravi dječak. Dakako, u toj sceni su i ljudi koji vode savez.
Prvi je Vico Lisac, rođak Milorada Dodika koji otvoreno cilja da razvali državu, i koji svoje apsolutno nogometno neznanje sjajno koristi da bi uništio jedan od simbola ove zemlje.
Drugi je Zvjezdan Mačak. Legendarna desetka naše repke, čovjek koji nas je uveseljavao godinama – on je taj koji je na Mestalli 2006. doveo Zmajeve u vodstvo nakon što je izvaljao velikog Ikera Casillasa, on je taj koji je Edinu Džeki dao toliko asistencija, pa i za onaj gol protiv Nigerije kojeg su nam nepravedno poništili, ali Miske u dresu i odjelu nije isti čovjek.
Vico Zeljković ga je i uzeo zbog tog igračkog štita i ugleda kojeg je imao. Zvjezdan Misimović je postao Mačak koji samo klima glavom i ponavlja šta Vico govori.
O onim nečastivim, raznim durićima, beusima, čolpama, raščićima… najbolje govori podatak da je ovo najgori sastav koji vodi NS od osnivanja. I kao da ih negdje sve vidim u nekoj krčmi, da poput Lisca i Mačka žderu meso, glođu kosti dobrih životinja kako kaže pjesma legendarnog EKV-a, dok iskreni navijači reprezentacije BiH glođu vlastite živce.
Treba reći da su ljudi koji vode Savez mješavina onih koji više vole reprezentacije Srbije i Hrvatske od vlastite i onih koji krovnu nacionalnu fudbalsku kuću koriste kao jeftin politički bordel.
A svima je zajedničko to da niko od njih nikada nije bio bilo kakva fudbalska činjenica u životu. Izuzetak s razlogom je Mačak Miske.
Treći čin: No Džeko, no party…
U Luksemburgu smo baš pokisli. Do kostiju. Potopljeni. Otišli smo ravno do dna. A čovjek koji nas je nosio sve ove godine, najbolji reprezentativac Bosne i Hercegovine svih vremena hvatao je malo bronzane boje u Dubaiju.
Ne bi to možda u javnost ni isplivalo, da ga na svom Instagram profilu nije objavio turbofolker Radiša Trajković Đani. “Drago mi je što sam konačno upoznao ovog velikog gospodina”, napisao je Đani koji na svojim nastupima zna zapjevat’ i ”nikad nikom nisam rek’o da je Srbin Edin Džeko…”.
No Đani, no party, kažu njegovi fanovi. A navijačima reprezentacije BiH nije ni do smijeha, ni do partija, jer naš fudbal dotiče samo dno. Ne treba Edinu uzimati ovaj izlet na mini-odmor za zlo, niti ga se smijemo olako odreći. On previše znači za naš nacionalni tim i samo ako on u ovim godinama odigra uz svoj igrački labuđi pjev, možemo imati neku malu nadu da možemo napraviti nešto u baražu na proljeće.
Isto je i sa Miralemom Pjanićem koji je odavno van ozbiljne forme, ali mi realno nemamo igrače koji mogu zamjeniti Pjanića i Džeku. Ako se ne plasiramo na EP, jasno je da će se tu njihova reprezentativna karijera i završiti.
Ali hajmo malo o ribi koja smrdi od glave. Riba i miriše od glave. To najbolje svjedoči Komitet za normalizaciju sa Ivicom Osimom na čelu koji je otvorio put Safetu Sušiću i toj sjajnoj generaciji da ode na Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. Sramota je u istu rečenicu staviti Vicu Zeljkovića i Ivicu Osima, ali to je, što bi se reklo, naša realnost. A da bi se stvari u našem fudbalu mogle početi popravljati prvo iz Saveza moraju otići ljudi koji o fudbalu ne znaju ništa.
Iako su mnogi skeptični, ja nekako mislim da ćemo mi uvijek imati igrače koji bi nas, sa superoperativnim Savezom i sa kvalitetnim selektorom kojem treba dati druži vremenski okvir da gradi i stvara tim, mogli vratiti u vremena na koja danas gledamo samo sa nostalgijom.
Tragedija u tri čina je završila u Luksemburgu. Da li će ona nastavak dobiti u Zenici za koji dan, ili na proljeće u baražu, najviše ovisi o glodačima mesa dobrih životinja. Nekako mi djeluje da će oni reprezentaciju glodati do gole kosti.
