(odlomak iz pseudohistorijskog romana “Lavirinti Valdinosa”)
Jutarnja magla sa Bojane, hladnjikava i smradna od blatišta uz rijeku, a ispred Davidove kuće stoje trojica balista. Jedan od njih pesnicom tuče o gvozdenu kapiju. Kad ih je David uveo u usko dvorište Dafini su se lica vojnika razvukla kao da ih vidi u raspuklom ogledalu – da ne bi pala pridržala se za ogradu stepeništa Dvojica pod puškom, u stavu mirno, dok treći iz fascikle vadi papir i predaje ga njenom ocu na potpis; potpisuje i prima naredbu: najkasnije do sjutra u podne, neka se prijavi prefekturi u kvartu, na razgovor. Činovnik je umiljato rekao da ne strijepe: kratki dogovor o pomoći za vuljentare, i okrenuo im leđa. Naoružani vojnici krenuli su za njim. Dafini su udarci njihovih cokula po glatkoj kaldrmi udarali u ušima kao odjeci kopita. Pomislila je: glupa sam, zanesena, odsutna, omamljena, opijena svojim dragim Italijanom, a da nijednom ne pomislim da rat traje, da je Skadar okupiran, a ja Jevrejka; ona, koja je svaku sitnicu, svaku riječ, mig i pokret upijala iz okoliša i od toga znala da iskleše zaključak. Ercole, caro mio Ercole di Bisanzio!
David se sjutradan vratio manji nego je otišao u prefekturu. Stao je pred Dafinu i rekao:
- Mi smo ucijenjeni, dijete moje. Moram uskoro odnijeti prvi danak za našu slobodu. Uradiću tako, svaki put kad zatraže, ali su naši mirni dani prošli. Tajio sam ti što sam odavno čuo, strijepio, oprostićeš ocu: više od godine Jevreji trpe u Skadru, ćutke plaćaju što krvnik zatraži. Do kad će nas ostaviti žive – ne znam. A ne znam ni to: kako i kamo dalje. Što ti o tome misliš, srećo moja?!
Ćutala je gledajući u pod: drvene šare u daskama ličile su na zmije koje se susreću, prepliću. Zatim otišla u sobu i ostala tamo neko vrijeme. Potom su objedovali, i dalje bez ijedne riječi – čulo se samo zveckanje posuđa koje je njihova služavka podizala sa stola. David je ustao, uzeo kresivo, otišao do nahtkasne kraj prozora i iz nje izvadio svjećnjak od zlata – sedmokraku menoru. U čašicama na vrhu krakova spuštao je voštane svijeće i počeo da ih pripaljuje. Vidjela je kako se očevi prsti stresu, prišla je i svojim dlanom pridžala očevu nadlanicu. David je potom počeo da se klati i mrmlja riječi koje nije razumjela. Prvi put je tada vidjela i čula kako joj se otac moli svom bogu. Vratila se u sobu i počela da se oblači. Kad je izašla našla ga je oslonjenog uz prozor. Sunce je zalazilo bacajući narandžastu svjetlost na Davida. Učinilo joj se da starac u tom rasutom oreolu leluja, sjena nalik ljudskom biću.
- Oče, ja ću sada izaći. Do jutra se neću vraćati.
- Idi, kćeri moja, čula je njegov tihi glas.
***
(Nacistička i fašistička ideologija, oličena u neprijateljskim vojskama u okupiranom Skadru, neukom narodu stalno je nametala stereotip: komunisti i Jevreji koristoljubivi su i pohlepni, lukavi i prevrtljivi, cicije su i na štetu albanskom narodu.. Što su bogatiji tim više liče na prosjake naučene da izmole samilost i otmu sve što im do ruku stigne. Ulaguju se, ljeporječivi su i puni obećanja koja ne ispunjavaju. Jedino božanstvo im je džep pun zlata. Skloni su prevarama, smijulje se ne gledajući te u oči, što ne čine časni ljudi. Njima vladaju životinjski nagoni, nemoralni su, smišljaju kojekakve izopačenosti, promuskuitet im je stil života. Prvi smatraju da bog ne postoji, drugi su Hrista izdali i razapeli na krst. Šire se svijetom kao pošast, nacionalnost zamjenjuju nemogućim savezom svih ljudi svijeta, neovisno od vjere, imena i roda. Njihova omladina provodi slobodnu ljubav, žène se i udaju među rodbinom da bi očuvali bogatstvo unutar svog fanatičnog idealizma. Njihov Bog je Marks, koji je sam bio Jevrej, bezdomnici su jer teže tome da njihov zajednički dom bude cijela planeta, a svi ljudi, navodno, braća među sobom. Zato su i osuđeni na milenijumsko lutanje. Vjeruju u bezbožnika Moloha – Staljina, najvećeg egenta međunarodnog jevrejskog pokreta, onog zločinca koji naslućuje apokalipsu, a po njegovoj komandi stradali su milioni ljudi. Biti protiv Jevreja i komunista zadaća je svakog porodičnog čovjeka kome je vjera u boga jedino spasenje, a pripadnost svom narodu i porodici sveta obaveza.)
U ratnom dnevniku Vermahta od 15 septembra 1943, kad je u pitanju buduća saradnja njemačke vojske sa dojučerašnjim saveznicima, nalaže se: italijanske vojnike koji su nam ostali vjerni poštujmo kao vjerne saveznike, neka im se ostavi oružje, da zajedno nastavimo borbu; ko ne želi dalje da ratuje, sa takvima treba postupati kao prema ratnim zarobljenicima; a ko nam pruža otpor i otvoreno sarađuje sa neprijateljem – oficire strijeljati, a vojnike slati kao radnu snagu na Istok.
Partizanski pokret Albanije, međutim, nakon italijanskog sloma, stiče djelimičnu kontrolu na dijelovima okupirane države. Plijeni se od Italijana velika količina oružja i municije i ostalih vojnih zaliha, dok komunistima Envera Hodže prilazi na stotine dobrovoljaca (među njima i dosta Italijana); uspostavlja se saradnja sa crnogorskim partizanima, dogovara zajednički otpor okupatoru i narodnim izdajnicima. Računa se i na uspostavljanju veze sa ruskim komunistima i evropskim saveznicima koji su već na Siciliji. Moralni polet albanskih partizana raste. Slomom Italije predskazuje se i njemački poraz. Sva ta zbivanja, ipak, nisu tekla po željama nijedne od strana sukoba, već više po nuždi na terenima. Rečenica koju je general Badolji izgovorio nakon kapitulacije tačno oslikava stanje: „Rat se nastavlja!“ Uprkos žrtvama Italija je, mijenjajući stranu uticaja, spasila od pogibije veliki broj svojih stanovnika: većina njihovih vojnika izabrala je da nastavi borbu protiv dojučerašnjeg saveznika. Njemci takvu izdaju surovo kažnjavaju. (Oko 600 hiljada vojnika i starješina odvedeno je u njemačke logore, bez kolebanja po Skadru se olako likvidira svaki nelojalni italijanski vojnik, na grčkom ostrvu Kefalonija strijeljana je sva italijanska divizija. Balkan treba da bude ponosan na italijanske partizane – mnogi od njih, u Albaniji i Crnoj Gori, pristupili su pokretu otpora; u septembru 1943, u Pljevljima je formirana divizija „Garibaldi“ sastavljena od italijanskih vojnika.)
***
Sjedio je na postelji i gledao u vrata. Čekao je. Ušla je, tačno po dogovoru. Krenuo je da je zagrli. Odmakla se, nagnula ustranu, i svom silinom tijela udarila ga pesnicom u nozdrve. Pao je na postelju prskajući bjelinu čaršava mlazom krvi. Vrišteći učas je doletjela kraj njega, počela da ga ljubi. Jecala je i ridala čisteći mu krv krajevima čaršafa.
- Tu fascista presuntuoso, ma, che sei grullo! Perke, perke?, rekla je u bijesu.
- Non me ne frega, osmjehnuo se Ercole i slegnuo ramenima.
Obje ruke pružio je prema njoj i počeo da plače. Uzela ih je i stavila na grudi. Jutro su dočekali stisnuti jedno uz drugo. Tada je čula njegovu priču.
