foto: Arhiva
Samo to se računa. Stara godina je već u jutro mirisala na sarme, a ja sam pred okićenim borom listao Politikin Zabavnik. Borovi nisu bili okićeni kao danas. Srebrne resice od vrha do dna i prave, staklene kuglice koje nisam smio ni taknuti jer bi se rasprsle u tisuću komada.
Moja bi susjeda o Silvestrovu shvatila da je pogriješila što se udala za moga susjeda. “Nas dvoje nikada nismo bili jedno za drugo”, vrištala bi kroz stubište noseći ogromni, crni kofer i fikus koji se lomio o lift. Uvijek je taj nesretni fikus u glinenoj tegli pokušavala ugurati u omaleni lift na kojem se vrata nisu zatvarala i kojem smo dugmad progorjeli upaljačima, pa se nije znao ni kat ni odredište na koje ideš. Lift te vodio naslijepo. Stisnuo bi peti kat, a izašao na sedmom. Svaki kat bi o Silvestrovu mirisao drugačije. Opori miris bakalara ili pečenog odojka. Ovisilo je pred kojim si vratima. No kolači su mirisali isto. Moja zgrada mirisala je na Jugoslaviju. Na svakom katu mogao bi namirisati što drugo. Urmašice, Begovu čorbu, bakalar.
I tako si upoznavao susjede. Petroviće s petog ispred čijeg je stana bio zavezan bicikl o ogradu i mačka bez oba oka koju su hranili i držali kao dio obitelji. Ta vrata meni su oduvijek bila usamljena i strana. Nikada iz njih niti cike djece niti lupe lonaca, nikakvih mirisa.
Peti kat preskakao sam u žurbi jer je vazda mirisao na umiranje. Umiranje je sve što je ostalo od tog kata. Od ljudi u crnim mantilima što bi iznosili na nosilima susjede prekrivene bijelim plahtama. Umire drveće u dvorištu kada mu zimi potkrešu grane, umiru drvena vrata i prozori kada ih čupaju i novi susjedi postavljaju plastične, pa ih kao pokošene vojnike bacaju u kamion u dvorištu. Mrzio sam te plastične prozore. Gubili su mirise ljudi koji su živjeli u tim stanovima. Kada bi se uselili novi i čupali ih, čupali su moje uspomene na te ljude. Kao da nikada ni živjeli nisu.
Često mislim na svog djeda i svoju baku. Djed bi na Silvestrovo obukao najbolje odijelo, a baka bi stavila stari šal svoje prabake. Takav su nosile samo stare splitske gospođe. Sada, nakon toliko godina ti ljudi kao da nikada ni živjeli nisu. Kao da ih nikada ni bilo nije. Da ih nema u mojim uspomenama, jednostavno bi nestali u vremenu. Moja baka i moj djed još su živi samo u mom sjećanju. Kada mene ne bude, oni više nikada neće postojati. Kao da ih nikada nije ni bilo.
Umiru ulice kada ih asfaltiraju, pa tako umiru i katovi kuća kada ljude iznose, a u njih se useli neki nepoznat svijet. Peti je kat kat na kojem nikada nisam zastao. Na petom se umiralo mirno. U snu ili bi se odlazilo u bolnicu da se nikada nitko ne vrati. Na petom nitko nije ostavljao mlijeko, čak ni vrećice sa smećem ili kišobrane pred vratima. Na petom sam oduvijek imao osjećaj da me netko promatra. Na petom katu bili su Srbi. Tako bi mi rekla susjeda s trećeg koja je sve znala o svakome. A kada bi izašao na trećem, na tom malom prostoru koji su činila četvera vrata, mogao si osjetiti miris Bosne. Bureka izjutra, i urmašica. Mom bi susjedu čelo postajalo svake godine na Silvestrovo za prst veće i još jedna bora bi mu se urezala nad oči. Kaput bi mu postao širi, a nogavice na hlačama uže.
Mi, djeca, u dvorištu smo po cijeli dan igrali nogomet, pa bi nam često lopta uletjela u njihov prozor iza kojeg zadnjeg dana pred Novu nije bilo nikoga da nam je vrati. Moja bi majka na naše uporno dozivanje susjedu da izađe na prozor i vrati nam loptu, izašla i sama u dvor i potjerala nas drvenom klafnom kojom je klatila tepihe u proljeće. No nama ionako tih jutara pred Novu lopta i nije značila baš puno. Dobro skriveni među cjepanicama u dvorištu sastavljali smo dinamit od baruta iz petardi i korde kupljene ili nabavljene u brodogradilištu. Na karoseriji nekog hrđavog, davno zaboravljenog kamiona s kojeg se skinulo sve što se moglo skinuti, pravili smo dinamit domaće radinosti, isti onaj koji će susjedovu sinu Petru s drugog kata raznijeti ruku.
Ispod sjedišta koje je davno bilo rasparano i iz kojeg su virili federi, zgužvane novine i komadi kumpluga, vadili smo „tondine“, topničko naoružanje i popularnu „garburu“ koju ću tu Novu navečer staviti u veliku bačvu s naftom i odletjeti deset metara u zrak, da bi prvi dan te 1978. sutradan dočekao u bolnici.
Tog jutra na Silvestrovo susjeda je na stubištu vikala kako se udala za kurvinog sina i pijanca i konačno otišla. Susjed se tada spustio u potkošulji i zgužvanim hlačama do nas i dao nam crvenog „konja“ da mu donesemo litru rakije iz obližnje vinarije i dvolitar „crnog“, koje bi strusio do podneva, a popodne bi onako pijan izašao polugol u dvorište i zazivao svoju Senku da mu se vrati. “Senka, vrati se”, vikao je, a ja ću se kasnije, puno kasnije sjetiti jednog filma o pticama. Kada je ptici u lošoj formi drug, tada ni ona ne leti na jug.
Moja Silvestrova pamtim baš po mom susjedu, koji je nama djeci govorio kako je ljubav čudna stvar i da u životu dobro pazimo s kim mislimo dijeliti život. Mi bi susjeda slušali pozorno jer nas ga je bilo strah onako gola u potkošulji, ali bi nam ovaj nakon svoje lekcije o životu dao još dva crvena „konja“ da mu donesemo vina iz vinarije i kupimo sebi još dinamita s kojim bismo obilježili dolazak Nove godine. Ako biste nekoga u našoj ulici upitali smeta li mu buka, taj bi vas poslao u pičku materinu i pozvao nas da mu kupimo na trafici cigarete na komad, a u vinariji niz ulicu flašu rakije. Danas pustiš muziku i zovu ti policiju. Gramofoni, tranzistori, prijenos utakmice s Karaburme, sve bi se to miješalo s detonacijama i mirisom bakalara, fritula i orahovice koja se čuvala u teglama na prozorima.
Začudo, nitko nikada nije pogodio te tegle sa zelenim plodovima umočenim u rakiju. Valjda su imale nekakav obrambeni mehanizam.
Kada bi se dovoljno nadisali baruta i kada bi nam ruke bile crvene i promrzle, a nosevi natečeni, majka bi me pozvala da konačno dođem u kuću jer su se prijatelji i znanci već parkirali, a mene onako musavog, razbijenih koljena trebalo je na brzinu skrpiti – jer što će ljudi reć?
A ljudi, tj. moja bliža i daljnja rodbina, ujne i tetke jedva su čekale taj dan da me mogu onako musava još više unakaziti svojim bjesomučnim ljubljenjima iza kojih bih prao obraze sam, bez da me majka tjerala.
Mrzio sam iz dna duše te običaje, ali me toplina doma, miris konjaka od jaja i kolača, kao i izdašni pokloni „gostiju“ brzo odobrovoljila. Posebno ako bi ujna došla iz Trsta.
Ujna i teta, baka i djed, svi su obukli najbolje i najsvečanije što su imali, na stolu je stajala francuska salata i pršut koji nisam smio dirati, a na televizoru Novi Fosili i Ljupka Dimitrovska.
Sumrak se spuštao kada sam čist i mirisan od sapuna iz Trsta sišao na stubište na kojem su još odzvanjali „važi od garbure“ . Moj je susjed stajao pred stubištem i držao pištolj.
„Nije mi se majka obradovala kada sam se rodio”, počeo je. “Kupala se, kažu, u hladnoj vodi da me izgubi. Išla je kod vračara i posjećivala imame, hodže, da joj daju zapis da me pobaci. Svu noć nitko ne bi spavao od mog kmečanja, ostavljali bi me samog na Novu da se krivim i plačem gladan, nikog nije bilo briga. Kada sam završio školu, istog su me trena otjerali u vojnu školu da me se riješe. Majka je puno pila i više je se ne sjećam. Govorili su da sam sin nekog šofera, koji je u prolazu kroz Sarajevo ‘napumpao’ moju majku.
Jebem ti život.
Obim mojih šaka bio je sve što imam. Boksao sam, bio prvak JNA 1972, Mate Parlov mi osobno zavezao pojas, prebio bih i njega da je ušao u ring, ali nije kada mi je vidio šake. Ja nisam tuko vreće ko i svi drugi, ja sam tuko u hrast, mater mu jebem i hrast, dok drvo ne bi puklo. Zvali su me Čita, valjda po onom majmunu Tarzanovom, jer nikada nisam izučio škole, bio nešto bistar, jebem ti život, da ti ga jebem.“
Stajao sam uz ogradu i gledao pištolj koji je držao u lijevoj ruci. U desnoj je držao bocu s rakijom. Pogledao me još jednom, uzdahnuo i ispalio metak kroz prozor. Ovako se puca, mater vam jebem, a ne ko što vi pucate – gledao me pjano mašući pištoljem.
Pobjegao sam što su me noge nosile kat niže i zatvorio vrata. Srce mi je divljački lupalo. U mojoj kuhinji svi su slavili i pjevali sa Novim Fosilima. Nikad više staro vino / nikad više neće sjati / nikad više srce moje / neće moći, neće znati / stare pjesme da mi vrati, da mi vrati drage ljude / nikad više nikad isto, ona jutra da nas bude.
Nitko od silnih detonacija nije ni čuo prasak pištolja sa stubišta. Moj susjed sjedio je u potkošulji i plakao. “Vidiš, dijete, ona je prala ovo stubište da plati sva moja opijanja i kockanja, a ja sam samo bio u jebenoj lošoj formi. Samo samo joj htio reći da je volim. Prošla su od tada dva života. Šta ja kažem, tri života. Susjedu se njegova Fikreta nikada nije vratila, a ja sam odrastao i pred ovo Silvestrovo pustio Fikretu. Čudne su to pjesme. Kao ona Oliverova ‘Oprosti mi pape’. Uvijek nekako misliš da si bolji od toga, ali te, jebiga, život nauči da nisi. Jednom sjedneš na stubište, na peti kat na kojem su nekad živjeli Srbi, a sad neki čudni ljudi, i jedino poželiš svoju Fikretu.
Fikreta mi trešnje iznijela, a ja se sjetim nekog filma o pticama. Kada je ptici u lošoj formi drug, tada ni ona ne leti na jug.
Jebiga, jarane. Lako je živjet kad si u dobroj formi. Fora je da budeš tu kraj mene u lošoj.
Shvaćaš?
