Kako vidimo, a vidimo ovih dana, sprega podzemlja, nadzemlja, naših dečki i dečki s Knežije postojana je i – što je barem meni nevjerojatno – javna je. Ako imate imalo soli u glavi, možete je jasno uvidjeti, kao što vam je sasvim jasno u kakvoj državi živite i s kakvim ljudima koji vas vode.
Moja majka je svog oca, a mog djeda, krivila za moju opsjednutost sportom. Mali mora učit, a vas dvojica stvarno niste normalni. Crno-bijeli televizor Ei-Niš u mojoj kući bio je vječno na programu 2, s kojeg je uglavnom emitiran sport, i to sport u pravom svom smislu, dakle i skijanje zimi, nogomet, košarka, pa sve do stolnog tenisa.
Ako u istoj rečenici stavite pružanje ruke, dijalog, oprost, pa kritiku policije, tužilaštva što više ne hapsi i prijetnju da ćeš se obračunati sa svima koji te ruše, tada znate da je izgovoriti može samo Aleksandar Vučić. Svu grotesku režima u njegovoj završnoj fazi mogli ste vidjeti na stranačkom skupu u Leskovcu u nedjelju koju su štitili kordoni policije, a na sam skup ušli samo odabrani s pozivnicom. Takvu grotesku od vlasti koja je toliko centralizirana u jednom čovjeku koji zapošljava djevojku koja ga moli za posao, obećava tri metra asfalta drugom i dovod konačno kanalizacije do privatne kuće trećeg teško da bi i Nadrealisti u svojim zajebancijama mogli smisliti.
Vjeronauk postaje stvar manipulacije i straha kojim se stvaraju dobri i krotki vjernici, ne budući znanstvenici, kirurzi, profesori. Jadna je zemlja koja ima takvu budućnost, no još je jadniji narod koji se nema hrabrosti suočiti sa istinom.
Nije, naime, Ivan Penava nikada ozbiljno mislio što je govorio pred izbore da će raditi kada uspiju doći na vlast, već je trećina Hrvata, uključujući mog susjeda, to ozbiljno mislila i vjerovala da će uraditi.
Dakle bilo tko normalan tko čita ovaj tekst može zaključiti samo jedno, moje djetinjstvo u Jugoslaviji obilježio je sport, ne politika, sport kakvim nam ga je ostavio čovjek u bijelom koji je otvorio Mediteranske igre 1979. godine u Splitu, sport u svim svojim predivnim različitostima.
Zbog toga nam ne skrnavite more svojom nebrigom za njegove pomorce. Vi koji ne poštujete ni more ni njih. Vi koji puštate da brode i plove na vaporima koji su odavno trebali u rezališta.
Dvije su godine od smrti velikog novinara i čovjeka Vladimira Matijanića. Tim povodom ponovno objavljujemo tekst Ive Anića napisan nakon njegove smrti.
Vaš je ginekolog, a vi ste to otvorenih usta saznali od dežurne sestre, danas u Topuskom na trodnevnom kongresu forenzičke ginekologije i perinatologije, čiji je organizator ni manje ni više već Hrvatsko katoličko sveučilište, a kao pokrovitelj navodi se Vlada RH. Da vam se usta otvore još malo više, potrudio se i kontroverzni sisački biskup Vlado Košić, koji se također nalazi u stručnom stožeru konferencije i jedan je od pokrovitelja i organizatora.
Historijska je sreća da su, kako ono, partizani okupirali Zagreb, Loznicu, Donji i Gornji Milanovac, Kruševac i Beograd. Jer da nisu, ništa od još jedne noći muzeja od Vardara do Triglava.
Rafal koji je proparao srce Sarajeva i zauvijek ga zaustavio. Srce grada koje se nikada više pokrenulo nije, iako krvotok danas ide i pluća mu dišu, iako mu ceste i ruke, dvorišta i ramena skrivaju nove ljubavi, i drugačije i iste, i Capulettie i Montecchie, ali nikada više te ljubavi neće pokrenuti srce grada. Srce Sarajeva ubijeno je te večeri na mostu nad Miljackom.
Kako sa svakom plemenitom idejom o naseljavanju nekog zaostalog područja stvari pođu u krivo, tako se bojim da i planovi Domovinskog pokreta neće dobro završiti. Plemenit je to poriv vratiti domicilno stanovništvo, i na to utrošiti dvadesetak milijardi eura i ništa u tom domoljubnom porivu ne bi bio problem osim u tome što mi radosno, jedva čekamo da se ta sredstva utroše u jedne tako domoljubne planove.
