Vaš je ginekolog, a vi ste to otvorenih usta saznali od dežurne sestre, danas u Topuskom na trodnevnom kongresu forenzičke ginekologije i perinatologije, čiji je organizator ni manje ni više već Hrvatsko katoličko sveučilište, a kao pokrovitelj navodi se Vlada RH. Da vam se usta otvore još malo više, potrudio se i kontroverzni sisački biskup Vlado Košić, koji se također nalazi u stručnom stožeru konferencije i jedan je od pokrovitelja i organizatora.
Historijska je sreća da su, kako ono, partizani okupirali Zagreb, Loznicu, Donji i Gornji Milanovac, Kruševac i Beograd. Jer da nisu, ništa od još jedne noći muzeja od Vardara do Triglava.
Rafal koji je proparao srce Sarajeva i zauvijek ga zaustavio. Srce grada koje se nikada više pokrenulo nije, iako krvotok danas ide i pluća mu dišu, iako mu ceste i ruke, dvorišta i ramena skrivaju nove ljubavi, i drugačije i iste, i Capulettie i Montecchie, ali nikada više te ljubavi neće pokrenuti srce grada. Srce Sarajeva ubijeno je te večeri na mostu nad Miljackom.
Kako sa svakom plemenitom idejom o naseljavanju nekog zaostalog područja stvari pođu u krivo, tako se bojim da i planovi Domovinskog pokreta neće dobro završiti. Plemenit je to poriv vratiti domicilno stanovništvo, i na to utrošiti dvadesetak milijardi eura i ništa u tom domoljubnom porivu ne bi bio problem osim u tome što mi radosno, jedva čekamo da se ta sredstva utroše u jedne tako domoljubne planove.
Sretan vam Međunarodni praznik rada braćo proleteri. Svima vama koji živite na ivici bijede, koje se iskorištava i beskrupulozno krade. Svima vama kojima je uništen život i budućnost, svima vama i vašoj djeci koja su vas zauvijek napustila. Sretan vam praznik braćo moja proleterska. Svima vama koji nemate apartmane i roblje ste svojih bogatih sugrađana. Sretan vam praznik braćo i sestre. Svima vama kojima je ova zemlja maćeha, a ne mati.
Branimir Džoni Štulić bio je bard kojeg njegov narod nije razumio niti je imao volje razumijeti ga. Njegovu narodu treba – veselo i oduvijek mu je samo to i trebalo, veselo i da se puca, da bude lom i da ruke budu krvave.
Brutalan je svijet u kojem živimo. Ubrzan i sebičan. Djecu to, izgleda, najgore pogađa. Nažalost. Zabrinut sam od kada sam postao otac, i bit ću zabrinut do kraja života. To mi je posao. Biti budan i biti zabrinut. Od kada izađu iz kuće do kada se vrate. I nikada, naravno, neću moći staviti ruku u vatru da neće napraviti kakvu glupost. No u jedno ću uvjeren biti čitav svoj život: u činjenicu da su uvijek i bezuslovno bili dovoljno voljeni.
Mi smo se prestali smijati onog dana kada smo izgubili Čkalju. Onog dana kada smo izgubili osjećaj da se svojoj jednostavnosti smijati treba, onog dana kada smo svi umislili da smo drugačiji, odrasliji, mudriji i da je život nešto drugo. A život je uvijek ostao isti, samo smo se mi mijenjali, postajući, kako smo odrastali samo lošiji ljudi. Život je dobra stvar, samo smo ga mi zaboravili živjeti, živjeti na onaj jednostavan način, sa jednostavnom garderobom, ali sa jednom kompliciranom sitnicom, a ona se zvala smijeh
Glas ljevice glas je radnika u trgovini, konobara, kuhara, čistačice. Sramotnom revizijom povijesti i sustavnim marginaliziranjem ljevica se polako ali sigurno uklanjala iz društvenog i političkog prostora da bi joj konačni udarac zadali upravo oni koji se nazivaju socijaldemokratima tj. “lijevom” opcijom u Hrvatskoj.
Jedan od uzroka političke nekulture, a neizlaznost je njen svakako važan segment, jesu sve prljavije i prljavije političke kampanje koje se iz godine u godinu, posebno na lokalnim razinama, vode do granica dobrog ukusa.
Ja svoje dijete ni u ludilu nemam namjeru predati u ruke bilo kome, niti želim da moje dijete ratuje bilo kada i bilo gdje po svijetu za njihove sulude kapitalističke ili fašističke ciljeve kao što su ovi koje danas provodi Putin. Zapadni svijet, nažalost, nema muda, i ovaj iskompleksirani klaun to itekako koristi. Onaj tko voli ili želi pod pušku, to neka bude njegov poziv, profesija i na koncu dužnost. Na mene i moju obitelj ne računajte.
Shvatili smo da su nesposobni, nestručni i nekompetentni za poslove koje obavljaju i bilo bi moralno, ako ne i profesionalno, da istog ovog dana kad pišem ovaj tekst, svi podnesu neopozive ostavke. Kada odeš po nož, tada to nije i ne može biti obično ubojstvo, već ubojstvo s predumišljajem, tj. teško ubojstvo s nakanom. Ostavka ako ni zbog čega, onda zbog poruke koju time šalješ svojim sugrađanima ali i budućim ubojicama koji bi itekako trebali razmisliti prije čina o 40 godina zatvora kojima se izriče kazna za teško ubojstvo.
