Foto: Arhiv
Od izbora do izbora, u Hrvatskoj razina političke kulture nažalost biva sve gora i gora. Da je to tako, govori nam niz činjenica, no posebno zabrinjava što iza svakih parlamentarnih izbora ostaju ista neriješena pitanja. Zašto smo po izlaznosti na izbore zadnji u EU? Zašto mlade ljude politika, naročito izbori, ne zanimaju uopće? Zašto nikada nećete čuti od vladajućih da izađete na izbore?
Znači li to da kao demokratsko društvo stagniramo ako nam razina političke kulture biva sve niža i niža – pitanje je za sociologe i društvene analitičare. No jedno je neosporno i činjenica: hrvatske građane sve manje i manje zanima građanska politička odgovornost, drugim riječima, pravo i dužnost da se pojave na biračkom mjestu i izvrše svoju ulogu kao odgovorni građani u ovom društvu.
Kao i uvijek, u tom demokratskom procesu prednjači Split.
Čak 60% mojih sugrađana nije izašlo na birališta u prvom krugu, a za drugi krug, barem što se prijašnjih statistika tiče, možemo ih očekivati realno 30–35%. Razloga je, barem što se Splita tiče, mnogo, no ne mogu se oteti dojmu da je dugogodišnje njegovanje političke nekulture i političke nekorektnosti itekako pridonijelo tim poraznim statistikama.
Politička kultura ima mnoge definicije, no najvažnija je ona u vjerovanju ljudi u politiku, a upravo to vjerovanje u politiku sustavno se razbija paradoksalno od politike i političara.
Taj raskorak između političkog ponašanja i sustava koji treba njegovati “vjeru ljudi u politiku” u Hrvatskoj je doveden do apsurda i samo na prvi pogled on je slučajan. Izbjegavanje vladajućih, posebno Andreja Plenkovića da vas pozove da masovno izađete na izbore, nije i ne može biti slučajno. Vladajućima odgovara vaša apstinencija.
1963. godine Almond i S. Verb su dokazali u svojim analitikama političke kuture da su mnogi procesi pomno smišljeni i planirani, a posebno oni koji ažuriraju apatiju te oni koji sustavno rade da se mladi ljudi ne interesiraju za svoje građanske dužnosti.
Razgovarajući ovih dana upravo s mladim ljudima u Splitu, koji po prvi put ostvaruju pravo da biraju, došao sam do istih poražavajućih odgovora.
Mladi ljudi u Splitu ne drže politiku zanimljivom, niti smatraju kako u tim procesima imaju kakvu važnu ili ključnu ulogu.
Ako krenemo “tragom novca”, kolokvijalno rečeno, tada bi jedini benefit iz tolike neizlaznosti u Splitu imala trenutna vladajuća garnitura. Tih 30 ili nešto više posto bilo bi uglavnom njihovi stranački poslušnici, podobni ili oni koji to tek namjeravaju postati. Da tih 30 ili 40% mojih sugrađana odlučuje o sudbini nas ostalih 60% zbilja je porazna činjenica, no ponavljam: problem iz godine u godinu, iz izbora u izbore, ista su pitanja koja se uvijek otvaraju, a na njih još nitko nije dao jasne odgovore.
Što su uzroci tolike apstinencije?
Jedan od uzroka političke nekulture, a neizlaznost je njen svakako važan segment, jesu sve prljavije i prljavije političke kampanje koje se iz godine u godinu, posebno na lokalnim razinama, vode do granica dobrog ukusa. U tim i takvim kampanjama već godinama dominiraju ideološke prljavštine, u čemu prednjači takozvana siva zona, a ona su društvene mreže. Potpuno nekontrolirane elektronske stranice i portali usmjereni su kod svakih izbora na diskreditiranje određenih kandidata i to ide toliko daleko da je teško razlučiti stvarnost od fikcije.
Istinitu tvrdnju od potpuno izmišljene ili fabricirane senzacionalističke klevete.
Difamiranje jednog političkog kandidata tako dolazi u sferu degutantnosti, a sam portal ili stranica na društvenim mrežama nema jasnu sliku koga zapravo podržava. No ima potpuno jasnu namjeru – koga diskreditirati uglavnom lažnim vjestima ili neprovjerenim informacijama. Ta sfera političke nekulture u Hrvata doseže iz godine u godinu sve veće i veće razmjere, pa se postavlja pitanje: nije li vrijeme da se konačno donese jasan i nedvosmislen zakon?
Zakon o političkoj korektnosti i kulturi u sferi elektronskih medija i društvenih mreža.
No kada vam sam premijer ismijava policijsku zaštitu, recimo Tomislava Tomaševića, koji je upravo preko društvenih mreža sotoniziran u toj mjeri da mu takva zaštita i treba, tada dolazimo do Almondove i Verbove tvrdnje kako političku nekulturu njeguju političke oligarhije jer ide njima u korist.
No Tomislav Tomašević nije usamljen ako mislite kako je politička nekorektnost poluga medija sklonih establišmentu.
Druga stvar koja birače odbija od političke odgovornosti potpuna je netransparentnost samih političkih kampanja. Preliminarna financijska izvješća o istima kasne i potpuno su nedoslijedna. DIP prijavljuje DORH-u, postizborne kazne naplate se i one su smiješne, a građani Hrvatske imaju priliku u javnoj diskusiji saznati kako HDZ izigrava te i takve zakone javno se hvaleći kako nema donacija za svoju kampanju ili istu finacira sama stranka, dok premijerov lik na jumbo plakatu krasi pročelje jedne od većih trgovačkih tvrtki.
Iz godine u godinu, da budemo sasvim precizni, ne poštuje se ženska kvota, za što najveće stranke plaćaju postizborno velike iznose, no taj trošak očito je ukalkuliran unaprijed u kampanju jer su žene zastupljene u znatno manjim kvotama.
Taj prezir prema ženama u politici također je jedan od važnijih segmenata političke nekulture, s tim da je paradoks kako u mnogim zajednicama i po svim anketama upravo žene odlučuju o sudbini samih političara na lokalnim izborima.
Prezir prema javnosti koji očituju pojedini kandidati ide toliko daleko da se isti ne libe difamirati svoje protukandidate na razinama koje zapravo vrijeđaju zdrav razum. Skup na Markovom trgu tako je okarakteriziran od HDZ-a kao proputinovski i proruski, što je otvorena uvreda svima koji su ili bili ili su podržali prosvjed.
Komunizam, Jugoslaviju, ako me pamćenje služi, do sada se zaobilazio u širokom luku jer je kao prvo istrošena tema, a kao drugo potpuno smiješna u vremenu u kojem živimo, no to HDZ nije pokolobalo da našteti samome sebi i na povratku u vremena političke nekulture zauzme vodeću poziciju.
Ako je itko odgovoran za političku motivaciju, onda su to čelni ljudi koji moraju prednjačiti u političkoj korektnosti, a zatim i u političkoj kulturi. Neutralnost ne opravdava političku neodgovornost, no u javnom diskursu još nismo naišli na konkretnu i nedvosmislenu osudu tog čina.
Građanski odgoj koji zazivamo iza svakih izbora, nužan je u našim školama. Djecu netko mora učiti važnosti “aktivnog građanina” i važnosti uključivanja u demokratske procese. Odgoj djece koji potiče apatiju i odvraća mlade od njihovog sudjelovanja u društvu, imat će dalekosežne posljedice, jer u svojoj srži ne sadrži uključivanje, već isključivanje mladih ljudi iz važnih segmenata koji sačinjavaju jedno društvo u cjelini.
Ova politička kampanja u još jednom ciklusu parlamentarnim izbora tako je otvorila stara pitanja kojima ćemo se baviti do izborne srijede i na njih zaboraviti iduće četiri godine.
Tko je kriv za ovoliku apstinenciju birača? Tko je u konačnici kriv za toliku razinu političke nekulture kojoj smo izloženi ovih dana?
Siguran sam kako će i u budućnosti biti ljudi koji će kopirati gore navedene primjere političke nekulture, potpuno svjesni kako su oni dali određene rezultate. Doveli određene ljude na određene pozicije, ali ponavljam, po kakvu cijenu?
Zoran Milanović shvatio je što nas čeka, što su vladajućima namjere, i okrenuo stvar naglavačke. Iskreno se nadam da će ovaj čin konačno motivirati moje sugrađane da izađu na izbore i obave svoju građansku dužnost. No ostaju pitanja. Pitanje ženske kvote koje je skandalozno, posebno na listama HDZ-a.
Pitanje građanskog odgoja koji mora u škole i najvažnije pitanje: zašto mlade ljude izbori ne zanimaju? Zar su odustali od Hrvatske?
