Ako stvarno mislite da će strani radnici ubijati i silovati vaše žene i nedužnu djecu, tada barem provjerite pozadinu onoga što čitate, otvarate ili dijelite. Kakva je to stranica, tko je napravio i u koju svrhu, provjerite što je stvarno taj i taj političar rekao na relevantnim portalima, provjerite tri puta ako treba tu istu rečenicu i vidite nije li izvučena iz kakvog konteksta. Izađite na ulicu da svojim očima vidite te strane radnike što ubijaju i siluju, budite skeptični prema svemu što čujete ili pročitate, jer, vjerujte mi, ako niste skeptični, postat ćete jako brzo septički indoktrinirani, a tada ste idealni da ostvarite njihov cilj.
Ja mogu reć da je moj život zaokružen Kemom i takvim ljudima, ljudima koji su uvik znali di im je misto a to ti puno govori o čoviku, jel čovik ili nije i takvi te ljudi puno nauče o životu. Kad sad pogledan s ove distance na svoj život sa njima, mogu samo jedno reći.
Dobar je to život da ga jebeš.
Zašto, dakle, građani Hrvatske još jedini u svijetu, uz građane Sjeverne Koreje, tako razmišljaju i zašto građani Hrvatske vole red domoljublja, red branitelja i red svećenika, pa usto još to i plaćaju uz mjesečne ugroze od ovrha, nije medicinski poznato
Jer kažimo konačno istinu. Vukovar – to smo svi mi. Vukovar danas, ono što se dogodilo u Vukovaru, čin je naše mržnje, čin je naše isključivosti, čin je naše ksenofobije i našeg besmislenog nacionalizma.
“Kako tužnih života i ljubavi ima”, uzdahnula je i podigla me onako bunovna. Sretna ti Nova, mali moj, tako ti želim da u životu budeš sretan, da budeš voljen. Kada sve zbrojiš, samo se to računa.
Ovih dana toliko se naših majki, toliko se naših baka osjeća još usamljenije nego što su usamljene bez svojih najmiliji svakodnevno. Jer je advent, jer je Badnjaka, jer su kupile tradicionalni bakalar koji im sinovi toliko vole, a koji će ostati na štednjaku, skuhan za svaki slučaj, ako se ipak obitelj okupi.
A većina njih zna da neće.
U vašoj Hrvatskoj ja živim kao pas. Od prvog do prvog nastojim nekako prehraniti sebe i obitelj, živjeti kao čovjek ali ne ide. Moja obitelj. Išlo je dok mi nije ugašena firma, ista ona koja je u Jugoslaviji bila perjanica. Vodeća firma u državi. Trebao sam dobit stan, ali i tada je bilo guzonja, pa su ga dobili oni. Imam dva sina, srame me se. Oca beskućnika.
Guzonje.
Shvaćate sada tko sam ja? Ja sam Ivo Anić. Čovjek koji samo hoće pisati. I pisao sam proteklih deset godina, i sve što znam jeste to da mi je duša puna ovakvih toplih priča, i da bih vam ih mogao pričati u nedogled. Rekao mi je prijatelj pisac koliko se muči s pisanjem. Kako prekraja, reže, piše otpočetka. Sve što sam ikada napisao, bilo je na prvu. Bez vraćanja da prepravim. Beskrajno sam tim užasavao moje uzore i ovim im se putem ispričavam na tome.
Alternativni investicijski fond, koji će biti u vlasništvu Pave Vujnovca, namjerava sredstvima iz postojećeg Mirovinskog fonda, pošto svojih dovoljno nema, kupiti dionice Fortenove i time postati novi Ivica Todorić. Vujnović će, dakako, poput starog Gazde zaposliti tisuće novih robova i vremenom postati „strateški važan“ i „neophodan za funkcioniranje države“
Sada svi znamo – kmetstvo i seljaštvo ove zemlje – što nam je raditi. Ako nemate što svojoj djeci staviti na stol, a plemstvo i velikaši kupaju se u trudu vašeg znoja, netko vam je za to kriv. Ako vam zadnje što imate, svinju, da prehranite obitelj ubiju na vaše oči, netko treba odgovarati, jer ionako više izgubiti bogzna što i nemate
Povijest se ponavlja i ona je prošlost koja uvijek uđe na druga vrata u naš život. Kao i kukavice, naravno.
Mom Šilji bilo je, izgleda, dano previše. Previše u toj mjeri da je počelo da im smeta pa su ga poput Prometeja našeg doba okovali i ostavili lešinarima da mu kljuju jetru. Smetalo im je što su u jednom tako malom vremenskom prostoru, na takvoj jednoj maloj stijeni na Balkanu dozvolili toliko talenta, toliko kvalitete i toliko dobrote da je i za njihove standarde bilo previše
