Ivo Anić: Dosta mi je vas i vaše Hrvatske

U vašoj Hrvatskoj ja živim kao pas. Od prvog do prvog nastojim nekako prehraniti sebe i obitelj, živjeti kao čovjek ali ne ide. Moja obitelj. Išlo je dok mi nije ugašena firma, ista ona koja je u Jugoslaviji bila perjanica. Vodeća firma u državi. Trebao sam dobit stan, ali i tada je bilo guzonja, pa su ga dobili oni. Imam dva sina, srame me se. Oca beskućnika. Guzonje.

U ovih trideset godina  prošao sam sve. Radio na crno po gradilištima, konobario, i shvatio sam da postoji vaša Hrvatska i ona moja. Bijedna, tužna, sjebana. Izgubio sam obitelj, prijatelje, izgubio o sam sve.

Otele mi banke.

Danas sam beskućnik. Hrvat. Nisam imao sreće da mi baba ostavi nekretninu pa da je iznajmljujem, nisam imao sreće da imam kuma da me uvuče  u kakvu državnu službu.

Nisam ogorčen. Mi beskućnici nikada nismo ogorčeni. Samo me zaboli kad vidim velebne uspjehe ove i ovakve države. Kakva jest, takvi su joj i uspjesi. Imam dijete, invalida u susjedstvu, majka ga svako jutro odvodi na fizikalnu i to sama plaća.

Čisti hodnike.

Plačem nad njenom sudbinom. Kupim boce pred Rebrom. Tu možete vidjeti kakva je ova Hrvatska. U polufinalu. Čega? U polufinalu jada. Takva je to država, ali samo iz naše perspektive. Moj direktor, firme u kojoj sam radio opljačkao je istu i na svom terencu drži danas zastavice.

Igra njegova Hrvatska.

Nemam ništa protiv tih momaka, dobri su i pošteni, bore se, navijam za njih. Mladost je to. Ali me stisne oko srca.

Zagreb je i hladno je. Minus je pet, i ja ne znam hoću li se probuditi ujutro. Sve je u kockicama. Hrvatska je u polufinalu. Kada si gladan, i kada ti je hladno ne pratiš baš sve. Ne zanima te što se događa u svijetu. Kiša sipi ispred Lidla, svi sz razdragani, sretni. Svi kupuju.

Nisam odgojen da mrzim.

Ne mrzim nikog. Ali kako voljeti ovu državu? Kako navijati za nju? Gledam ljude koji skrajaju kraj s krajem, nemaju za osnovne životne potrebe, pa navijaju.

Za što?

Za Hrvatsku koja će iza mundijala biti bolja, pravednija, poštenija? Niti hoće, niti mora. Ova Hrvatska je njihova. Ista ona koja je pobijedila Brazil posvećena je istoj onoj kulturi kojoj je dobro u njoj. Birokraciji, branitelja, uhljebima. Sam izbornik pozdravio je baš njih.

Oni je veličaju, oni je slave, njima je dobro u njoj.

Meni jebiga nije.

Ja sam u kroksama i beskućnik sam. Ako ćete mi uzeti za zlo što mi ta vaša Hrvatska, i te vaše pobjede samo idu na kurac, iskreno jebe me se i za to. Što mi još uzeti možete da vas se bojim?

Krokse?

Zato vam i ne pašem, zato me i ingnorirate. Vi što punite kolica čipsom i zastavicama. Ja vašu ljubav razumijem, ali vi barem pokušajte razumjeti noju bol.

Jebem vas i vašu Hrvatsku.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Amer Bahtijar

Amer Bahtijar

Ovdje ide kratka biografija ako želite...
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Branimir Džoni Štulić bio je bard kojeg njegov narod nije razumio niti je imao volje razumijeti ga. Njegovu narodu treba – veselo i oduvijek mu...
Brutalan je svijet u kojem živimo. Ubrzan i sebičan. Djecu to, izgleda, najgore pogađa. Nažalost. Zabrinut sam od kada sam postao otac, i bit ću...
Mi smo se prestali smijati onog dana kada smo izgubili Čkalju. Onog dana kada smo izgubili osjećaj da se svojoj jednostavnosti smijati treba, onog dana...
Glas ljevice glas je radnika u trgovini, konobara, kuhara, čistačice. Sramotnom revizijom povijesti i sustavnim marginaliziranjem ljevica se polako ali sigurno uklanjala iz društvenog i...