Pripreme za obilježavanje Dana RS-a su gotove. Propagandni mehanizmi su uveliko aktivni i svake godine vlast temeljito priprema narod na priču o neophodnosti svoje vladavine i nacionalističke retorike. Sa jedne strane govori se o slobodi i neophodnosti obilježavanja ovog dana, kao i samog entiteta, a sa druge strane vrši se sistematsko uništenje materijalnih snaga koje su izgradili radnici, masovna privatizacija firmi i bacanje istih u stečaj, uništenje radničkih organizacija, birokratiziranje sindikata na čelo kojih su došli novi pijuni tajkunsko-političke elite, članovi njihovih partija koji su se nakupili novca i mase bacile u dugotrajnu bijedu. Rezultat ”slobode’ ‘koju nosi deveti januar jeste masovno porobljavanje radnih ljudi u teške lance kapitala, kako stranog tako i domaćeg, zajedno sa političkim elitama koje krizama i strahom osiguravaju svoju vladavinu. Narodu se govori da deveti januar simbolizira slobodu srpskog naroda. Ali, mi pitamo: slobodu od koga i za koga?
Kao što znamo, rehabilitacija nacionalizma je došla na krilima kapitalizma kroz koji je bilo potrebno sistematski podijeliti radne ljude prema nacionalnoj pripadnosti, teritorijalnoj strukturi i imovinskoj pripadnosti. Sa jedne strane imamo fetišizam teritorija gdje se govori o vjekovnoj zemlji jednog naroda iako su na ovim prostorima kroz istoriju živjeli različiti narodi. Ko smije da zabrani egzistenciju drugih naroda na jednom prostoru? Zemlja pripada svima. Ali, kada uđemo malo u političko-ekonomsku strukturu RS-a vidjećemo da postoji materijalni razlog zašto se insistira na nacionalističkoj teritorijalnoj podjeli. Jedan od najbogatijih ljudi u RS-u je Mirko Risović, vlasnik Tropic marketa, čije se bogastvo procjenjuje na 300 miliona eura. Procjenjuje se da je jedan od najbogatijih političara Milorad Dodik čije je bogastvo oko tri milijarde maraka. Kako je moguće da jedan čovjek ima ovoliko bogastvo u odnosu na široke narodne mase? Prema analizama ekonomiste Alekse Milojevića RS se već nalazi u dužničkom ropstvu usljed ogromnih zaduženja, ali vlast, zajedno sa opozicijom, govori kako nam mogu pomoći strane investicije. Analize pokazuju da strane investicije zapravo nikome ne pomažu, samo produbljuju eksploataciju kako masa tako i dobara i služe za bogaćenje manjine. Ovo objašnjava i Milojević, naglašavajući da je oduzimanje prirodnih bogastava od naroda i davanje u ruke privatnicima ekonomski zločin. Prema informacijama IRBRS do 2007 godine u RSu je privatizovano preko 500 preduzeća, a svega nekoliko desetina još nije u procesu privatizacije. Ovo sasvim dovoljno govori o ekonomskim i političkim krizama. Zašto se toliko govori o teritorijalnom integritetu RS-a? Jer će vlasnici nekadašnjih društvenih firmi, uvezani sa političkim strujama, izgubiti monopol i dobiti novu konkurenciju.
Kakav je život naroda u RS-u? Dovoljno je reći da je prosječna studentska stipendija 200KM, da je prosječna plata 1200KM iako sindikalna korpa iznosti 2500KM, te da je prosječna penzija 500KM. U RS-u je 57% manje diplomaca jer sve više i više omladine ne vidi svrhu u studiranju i odlazi van kako bi pronašli bolje uslove života. Što se tiče stambenog života, prosječna cijena stana po metru kvadratnom već prelazi 3000KM, što znači da će se mladi roditelji i samci već morati kreditno zaduživati gdje će ove stanove isplaćivati idućih nekoliko decenija. Broj korisnika javnih kuhinja raste, a već je 2018 godine taj broj u Banjoj Luci bio udvostručen. Pored ovih ekonomskih udara na narod u RS-u, prošla godina donijela nam je i političke napade – zakon o kriminalizaciji klevete i najavljeni zakon o posebnom registru nevladinih organizacija. Zatrpavanje sudstva, koje je i onako u problemima, nepotrebnim slučajevima, otežavanje rada nezavisnih medija i blokiranje aktivista besmislenim sudskim procesima jasan su napad na temeljne slobode naroda. Ovo je jasan način pokušaja ovladavanja kritičkim mišljenjem putem kog radne mase kanališu svoje nezadovoljstvo. Pritom, ulaganje u policijski aparat javlja se kao mehanizam zaštite vlasti ne samo od kritičkog mišljenja naroda nego i od fizičkog nezadovoljstva – protesta i štrajkova.
Ljudi su prepušteni sami sebi da se snalaze. Pitanje načina života široke populacije i racionalnog iskorištavanja društveno-prirodnih dobara postalo je birokratsko i pitanje privatnih vlasnika. Režimski medij izvještava kako su trobojke postavljene za ovaj datum tu da pokažu volju srpskog naroda da čuva zemlju, rijeke, šume, istoriju i tradiciju, ali vidimo da u velikoj mjeri zavisimo od uvoza iako imamo stotine hiljada hektara neobrađene zemlje. Pritom, najavljen je novi zakon koji predviđa geološka istraživanja i iskopavanje litijuma u RS, kao i uglja. Kakve će ovo ostaviti posljedice po prirodu usljed neplanskog tržišnog eksploatisanja zemlje tek ćemo da vidimo. Što se tiče zaštite rijeka ovo nije u skladu sa politikom RS-a prema minihidroelektranama. Za razliku od FBiH gdje su aktivisti uspjeli da donesku zakon o zabrani izgranje mhe, RS ovaj zakon još nema i planirana je izgradnja sedam mhe na gornjem toku Neretve. Istorija i tradicija srpskog naroda ima svoje i pozitivne i negativne strane, ali jasno nam je na koji način vlast bira koji dio istorije i tradicije vrednuje. Trebamo pitati da li su to tekovine antifašističke borbe bratstva i jedinstva ili su to tekovine nacionalističke mržnje i podjela? A kao što vidimo kroz ono što će se na paradi promovisati i što se promoviše još od početka rata jesu nacionalističke podjele, mržnja prema drugim narodima, fetišizam teritorija i privatizacijska pljačka.
Isto tako režimski mediji govore kako bi bez ove propagande i političke stvarnosti nacionalizma došlo do gašenja srpskog naroda. Zapitajmo se koliko je srpskog naroda otišlo iz RS-a vani zbog toga jer je političko-privatizacijska pljačka uništila živote starim i novim generacijama. Čovjek ne živi od ideologije nego od razvijenog političko-ekonomskog sistema. A poslednji razvijeni političko-ekonomski sistem koji je našim narodima garantovao ravnopravnost, ekonomsku sigurnost i stambenu obezbjeđenost bio je sistem radničkog samoupraljanja. Ali, prošlogodišnja parada je pjevala: ”Srba je kao lista, nema više komunista”. A to pjeva i ova.
Iako je po pravnim propisima ovaj datum neustavan i može se i tako osporavati, ovo osporavanje nije dovoljno da ubjedi mase zašto je ovakav praznik reakcionaran. Pitanje devetog januara je pitanje srpskog nacionalizma, podjela i mržnje. To je pitanje srpske birokratije i ekonomskih gospodara koji vide konkurentnost i neprijateljstvo u strukturama hrvatske i bošnjačke birokratije i njihovih ekonomskih gospodara. Neprijateljstvo koje ovi nacionalizmi gaje ne donosi nikakvu korist, sigurnost i stabilnost po bilo koji od naroda. Naprotiv, oni guše slobode vlastitog naroda, njegovu egzistenciju i bezbjednost i kroz svoje političke sukobe i privatizacijske pljačke otuđuju široke mase od društvene stvarnosti, društvenog upravljanja i sigurnog života. Ukoliko govorimo o mikrokontekstu naših republika BiH je republika svih naših naroda i kao takva treba i da se razvija. Ona treba da postane jedinstvo sva tri naroda jer je to jedanput u svojoj istoriji i bila i taj period, period socijalističke BiH, bio je najprogresivniji. Vijenci se polažu borcima NOR-a od strane nacionalističkih političara i svaki nacionalizam svojata borce iz vlastitog naroda, ali svi ovi borci stajali bi kao jedan, kako tada tako i sada, protiv svih nacionalizama, ujedinjeni. Tako jasno vidimo da, ne samo srpski narod, nego bilo koji narod, ne može biti slobodan dok god iznad svojih glava ima političke i ekonomske gospodare koji mu određuju sudbinu sprovodeći svoje individualne interese. Trebamo se zapitati da li bi postupali zdravorazumski ukoliko bi opet pristali da budemo gurnuti u ratne sukobe zarad tuđeg džepa?
