Ponekad se u kozmosu poklope zvijezde, pa istog dana u januaru, doduše sa dvije godine razmaka, sa Zemlje odu ljudi koji su ovu planetu oplemenili i dali joj ljudski dah. Da, dah koji čini razliku, onaj koji ostaje da svjedoči o važnosti ljudskog postojanja, i kad nas ti velikani (uvijek to bude prerano) napuste. Tako je 10. januara 2016. godine svoj posljednji ovozemaljski dah u New Yorku ispustio David Bowie i otišao da u crvenim cipelama pleše svoju Odiseju u svemiru. Dvije godine kasnije, istog tog januara napustio nas je veliki Predrag Lucić, novinar, pjesnik, urednik… Ili, najkraće: car. Ne sjećam se kad sam prvi put u ruke uzeo Feral Tribune u ruke, ali to je bila svjetlost koja je i u najvećem mraku davala nadu i slobodu. Kad se Predragova slika pojavila na Starom mostu, znao sam da će ta svjetla otići daleko. Do raja. Tamo gdje je i David – Major Tom – čije su zadnje riječi u pjesmi bile: Evo me lebdim oko svoje letjelice, daleko iznad meseca. Planeta Zemlja je plava i ne mogu ništa da uradim…
Feral, novine koje su stvorili splitski vanzemaljci: Predrag, Viktor i Boris; nije bio samo svjetionik slobode nego i istorijska činjenica da ima ljudi koji su veći od nacionalizma, od zla koje je poput pandemije devedesetih opustošilo bivšu nam državu. Te novine su dale slamku civilizacijskog spasa jednoj izgubljenoj generaciji, barem jednoj manjini koja je odbila da bude zarobljenik mržnje. I ima nekoliko slika kojih se sjetim kada se spomene FT, pa osim onih kultnih naslovnica i fenomenalnih fotomontaža, prvo mi naumpadne intervju legendarnog skakača laste Emira Balića kojeg je Nebojši Tarabi dao u Zagrebu netom nakon što su razbojnici srušili Stari most. Desetak godina nakon rata, radio sam sa Emirom na njegovoj knjizi Sjećanja i kad mi je iz arhive izvukao taj intervju kojem je naslov bio – ”Ja sam poginuo”, obojica smo se nakratko, onako bez daha, vratili u pasije vrijeme džehenema. Do kojeg je, ipak, dolazilo svjetlo tog Ferala, i na čemu ćemo biti uvijek zahvalni. Opet, Predraga se sjećam po onim urnebesnim, ali i prosvjetiteljskim pjesmama i tekstovima.
U Londonu, prije nekoliko godina, kad su mi postavili pitanje na jednoj međunarodnoj konferenciji zašto sam ušao u jedan projekat, opet sam se sjetio Predraga i njegovog odgovora na pitanje hoće li krenuti iznova i kako pokrenuti neki novi Feral: ”Ljudi, on vam može nastati samo iz potrebe. Ako vidiš svijet oko sebe, ako znaš slova, ako znaš razmišljati, ako se želiš izraziti, kroz bend, kroz kazalište, kako god, pa daj, čovječe, napravi to! Ako želiš novine, ako znaš novinski razmišljati, pa napravi nekakav Feral! Pokušaj! Sumanuto je samo vikati: ‘Johnny, vrati se!’ Može to možda biti razumljivo, ali je sumanuto. Napravi nešto sam! Bori se! Napravi svoju Azru! Viči! Radi! Ne daj se! Napravi svoj Feral!”, rekao je. Taj prosvjetiteljski vaz jači je od svih aktuelnih kvazi motivacijskih guruaa koji su zaposjeli društvene mreže i medije. Napraviti svoju Azru, ili Feral, je vječna poslanica majstora Duje, kako su ga od milja zvali.
David Bowie nije želio sprovod. ”Religija je za ljude koji se boje pakla. Duhovnost je za ljude koji su bili tamo”, izjavio je jednom. Sve što je želio jeste da bude upamćen po njegovoj muzici. Kremiran je isti dan nakon što je preminuo, bez porodice i prijatelja. Predrag je uz prijatelje i obitelj sahranjen u Splitu. Nema puno stvari zbog kojih žalim. Ali to sebi zamjeram: nisam sa Buretom, Nerzukom, Senadom, Damirom, mojim imenjakom iz Mostara i mnogim drugim dragim ljudima bio na Predragovom sprovodu. Bio je onako sunčan zimski splitski dan, Boris je pročitao antologijski govor, a ja nisam bio tamo. A trebao sam. Zbog Emira, svih onih koji su bili obasjani svjetionikom slobode u vrijeme najvećeg mraka. Zbog sebe sam trebao biti tamo… Da se poklonim vječnom svjetlu slobode. Barem mu je Stari odao tu počast…
