Foto: Picture alliance
Sudbonosna izborna godina 2024. u kojoj se američka demokratija mora dokazati, započela je. Predsjednik Joe Biden započinje svoju predizbornu kampanju govorom na godišnjicu juriša na Kapitol, u kojem je on naglasio opasnost koju njegov prethodnik, Donald Trump, predstavlja za demokratske institucije. A on ne vodi samo u predizbornoj kampanji republikanaca nego i u mnogim anketama za predsjedničke izbore u novembru. I to uprkos njegovoj ulozi u jurišu na Kapitol koja se trenutno pretresa pred sudovima. Ili je Trump možda upravo zbog toga tako omiljen, jer je on bijesnoj gomili govorio da se “bore kao đavo” da bi ga zadržali u uredu?
Matthew Schmitz iz časopisa American Conservative to pobija. On smatra Trumpa “nepredvidivim, ali pragmatično umjerenim” – i njegova omiljenost objašnjava se time da on “nije ideološki borac nego spretan poslovni čovjek sa sklonosti za pregovore i kompromise”. Potvrda: samo 27% Amerikanaca smatra Trumpa “suviše konzervativnim”. Sigurno je da jedva neki od bezbrojnih autora koji su zabavljeni fascinacijom Trumpa smatraju njega ideologom koji tvrdokorno slijedi principe određene škole mišljenja. Ali je li to sve stvarno samo pitanje stila? Retorička galama jednog populiste za mobiliziranje u izbornoj kampanji da bi tada na umjerenoj liniji skrenuli u ured predsjednika?
Ne, pragmatizam nema isto značenje kao umjerenost, a nepredvidivost je na jednoj moćnoj poziciji temeljni problem. Schmitz navodi primjere popularno umjerene konzervativne politike iz Trumpovog prvog mandata, koja je povremeno čak bila protiv ortodoksnosti republikanaca: u vanjskoj politici spriječio je vojne akcije, što je kod američkog stanovništva umornog od ratova dobro primljeno. U trgovinskoj politici on je protiv dogme slobodne trgovine obje partije povećao carine da bi domaću industriju branio od kineske (a i evropske) konkurencije. Apsolutno se isplati ove primjere preciznije posmatrati. Isto tako Trumpovu stvarno umjerenu poziciju u zdravstvenoj i socijalnoj politici, gdje se on međutim najčešće nije mogao boriti protiv republikanske ortodoksnosti.
Mnogi Amerikanci vjeruju da se zemlja razvija u pogrešnom pravcu
Međutim i Joe Biden trenutno slijedi u velikoj mjeri umjerenu politiku. Sigurno je Demokratska partija nakon neoliberalnih godina Clintona i Obame pod utiskom omiljenosti Bernie Sandersa i Democratic Socialists postala nešto progresivnija. Ali već samo većinski odnosi u Kongresu prisiljavaju Bidena da vlada na bazi međupartijskih kompromisa. Međutim ako političari obje strane agiraju tako pragmatično umjereno, kako se onda objašnjava ekstremna društvena i politička polarizacija u SAD? Kako nastaje sve više nepomirljiva mržnja u dijelovima američkog stanovništva? I prije svega: otkuda dolazi velika i rastuća spremnost da se za provođenje političkih ciljeva primjenjuje čak i nasilje?
Prijetnja za američku demokratiju do sada ne proizlazi prije svega iz konkretne politike svake vladajuće partije – iako je za vrijeme Trumpovog prvog mandata bilo dovoljno radikalnih mjera (Muslim Ban, razdvajanje na granici porodica koje traže azil) i ne zna se šta bi pokrenula na vladanje bolje pripremljena druga Trumpova vlada kada više nema adults in the room, koji predsjednika koče.
Vrlo često dolazi do međupartijskih kompromisa. Vjeruje li se anketama, oni bi bili principijelno mogući čak i kod kontroverznih društveno-moralističkih pitanja kao što je pravo na pobačaj. Međutim mnogi Amerikanci vjeruju da se zemlja razvija u pogrešnom pravcu, što akutno ugrožava demokratiju. I ovdje postoji dvostruka podjela: prije svega to su birači republikanaca i među njima posebno pristalice Trumpa i pokreta MAGA koji imaju egzistencijalne brige. Mnogi osporavaju legitimitet Bidenovog predsjedništva i vjeruju da je Trumpu ukradena izborna pobjeda.
Sve više republikanaca osporava u osnovi legitimitet demokrata i smatra ih egzistencijalnom prijetnjom za političku kulturu SAD. I zbog toga su oni prije nego birači demokrata spremni za radikalno djelovanje – ako ne za političko nasilje, onda ipak za sistematsko smanjivanje učešća manjina na izborima i popunjavanje biračkih odbora trumpistima. Za mnoge je jasno: SAD se nalaze u „hladnom građanskom ratu“ protiv progresivno-kosmopolitičkog neprijatelja koji prijeti da razori zemlju i njene vrijednosti. Naglašeno: demokratija je možda luksuz koji ljudi s aspekta ovih fundamentalnih prijetnji ne mogu sebi dozvoliti.
Niko ne zna koliko su daleko ekstremisti spremni da idu u borbi protiv savezne vlade
Niko ne zna koliko su daleko ekstremisti spremni da idu u borbi protiv savezne vlade, koja je prema njihovoj kolektivnoj zabludi o Deep State nazvanoj teoriji zavjere, ovladana elitističkom „vladom jedinstva“ iz „vašingtonskih insajdera“ obje partije, koji navodno žele razoriti zemlju. Trump od svoga ulaska u politiku doprinosi demonizaciji političkih protivnika i do dehumanizacije političke debate. Njegove kulturalno borbene i seksističke izjave mogu biti ventil za neke ljude ugroženog statusa, što bi moglo objasniti njegov uspjeh kod Afroamerikanaca i Latinoamerikanaca, što ni u kom slučaju nije potvrda nedostajućeg rasizma.
Trump se od početka inscenirao kao “spasilac” od demografski prijetećeg majority-minority society – dakle od društva u kojem je suma manjina veća nego grupa bijele većine. Stratezi Roger Smith i Steve Bannon vidjeli su da ne postoji očigledna vodeća figura za unutrašnjopartijski populistički Tea Party pokret, koji je izazivao političke elite – također i republikance. To je postao Trump time što je populistički razotkrio nedovoljnu responsiveness države i elita: kod omržene slobodne trgovine, kod sporne uloge svjetske sile SAD, kod neprihvatajuće migracije. Biden mu danas ide na ruku kad ponovljeno mimo Kongresa organizuje vojnu pomoć za Ukrajinu i Izrael.
Značajan faktor za Trumpovu omiljenost jeste njegova podrška programima socijalne države kao Medicare i Social Security, kako Schmitz ispravno navodi. Ova pozicija proturječi vladajućoj vulgarno libertarnoj liniji privatizacije republikanskog establišmenta. Međutim to tako jednostavno nije: socijalna država treba biti samo za one koji je zaslužuju. I gledajući na demografski razvoj, sve više i više republikanaca gleda na grupni identitet: „Pravi Amerikanci“ samo su bijelci i za neke čak samo bijeli hrišćani.
Kao partija bijelih hrišćana, republikanci se vide kao posljednji bedem protiv sekularnog društva dominiranog manjinama. Da samo 27% Amerikanaca smatraju Trumpa „previše konzervativnim“ također pokazuje da ga značajan dio MAGA baze želi imati još radikalnijeg. Međutim samo sa MAGA bazom, hrišćanskim nacionalistima desničarskoekstremnom white supremacists Trump ne može dobiti izbore – zato je tu pragmatičnost.
Kao partija bijelih hrišćana, republikanci se vide kao posljednji bedem protiv sekularnog društva dominiranog manjinama
Trump se naprimjer u sukobima oko saveznog budžeta, kod kojeg već uskoro prijeti government shutdown, ponaša taktički: on podržava one koji potpuno odbijaju kompromise s demokratima jer haos u nesposobnosti vlade može spriječiti pravnu istragu njegove uloge u jurišu na Kapitol i pokušava da ostane na dužnosti unatoč porazu. Međutim Trump ustvari nema nikakav problem u rastućim državnim dugovima. Njegovo taktičko ponašanje proizlazi iz čistog transakcijskog odnosa s raznim biračkim grupama i krilima republikanske partije. Njemu se radi o njegovoj osobnoj moći, njegovim izgledima na izborima. Upravo je zato on i u stvarima pobačaja „pragmatičan“: on misli već na izbornu borbu protiv Joe Bidena i zna da američko stanovništvo neće podržati ekstremno restriktivne prijedloge njegovih konkurenata u predizborima.
Biden se nada da će preokrenuti motivacijski jaz između pristaša dviju glavnih stranaka time što u centar svoje izborne kampanje stavlja prijetnju američkoj demokratiji i slobodi njenih građana od egoističnog, nepredvidivog Trumpa (odmah pored ostvarenja svoje investicione i infrastrukturne politike). Međutim ova strategija još ne funkcioniše, na što, između ostaloga, ukazuje Robert Kagan u svome furioznom upozorenju na Trumpovu diktaturu.
A time je označen i taktički pravac udara komentara Matthewa Schmitza: uprkos svim strukturnim prednostima republikanaca u izbornom sistemu SAD, koji omogućava izbornu pobjedu protiv većine birača, Trump treba široku koaliciju za izbornu pobjedu. Kao 2016. (i 2020) dovoljno birača mora svoj loš osjećaj koji se tiče Trumpove karakterne, moralne a i intelektualne sposobnosti za mjesto predsjednika staviti na stranu i odlučiti se na osnovu svojih parcijalnih interesa, naprimjer niskih poreza ili manje regulacije. Odbrana demokratije protiv osvetoljubivog, protuustavno postavljenog potencijalnog autokrata, na koju poziva Biden, stoji u očiglednoj suprotnosti s ovim izbornim pragmatizmom – prijetnju stoga treba umanjiti i potisnuti, a Schmitz svojim komentarom tome daje doprinos.
Dr. Thomas Greven je privatni predavač na Odjelu za političke nauke na Kennedy institutu FU Berlin, samostalni autor i politički savjetnik.