Foto: Jelena Žilić
Ne jenjava euforija investitora oko rudarenja kritičnih minerala u BiH.
Ne jenjava ni borba mještana protiv rudarenja na skoro svim litijumskim i ostalim mineralnim mapama u BiH. Za investitore to i jesu samo mape i „rudnici zlata“. Za ljude koji žive na tim mjestima to je njihov čitav život. Pa šta drugo i ostaje nego borba.
A došla takva vremena kad ih se ne može ni potkupiti, ni zaprijetiti. Bar ne sve. No i za to ima rješenje.
Uvidjevši snagu udruživanja građana Vlada RS je krajem prošle godine objavila Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Zakona o geološkim istraživanjima. Ekolozi su rekli, svašta je sporno u tim izmjenama i dopunama zakona, ali najspornija izmjena je ona kojom se ukida „pribavljanja mišljenja organa lokalne samouprave – organa koji zastupa interese građana lokalne zajednice“.
Malo je nade da izmjene ovog zakona neće proći na Skupštini, nakon kriminalizacije klevete za očekivati je da i ovo prođe jer je tako u interesu vlasti.
Nekoliko dana prije javne rasprave o ovim izmjenama u Doboju je održana javna tribina na kojoj su građani poslali poruku da ne žele geološka istraživanja i otvaranje rudnika teških metala na planini Ozren.
Ozrenci su potom došli i u Banjaluku na javnu raspravu, glasno i jasno rekli da predloženi Nacrt zakona pogodovanje stranim kompanijama koja vrše geološka istraživanja s namjerom iskorištavanja prirodnih bogatstava u svrhu vlastitog profita i još jednom ponovili da na Ozrenu neće biti rudnika.
Dva dana poslije javne rasprave, Zoran Poljašević iz Ekološkog udruženja “Ozrenski studenac” Sočkovac dobija otkaz u Elektro Doboju. Usudio se javno reći da Ozren nije na prodaju.
Poslovica kaže da đavo radi naporno, ali političari na poziciji moći i partijske sluge još napornije.
Malo dalje od Banjaluke, u prvim danima februara, mještani Bistrice su sjedili na rubu rudnika i čuvali svoju zemlju. Iskopavanja ovog, odskora legalnog rudnika, sad gutaju i privatne parcele. Dva dunuma parcele porodice Zrnić se obrušila uslijed iskopavanja uglja.
Institucije ne reaguju, niti će.
Nadoknaditi izgubljenu zemlju i izgubljen posao, čini se da zakona za to nema. Bar ne za „neposlušne“
Još jedna poslovica kaže da kršenje zakona ne poznaje granice, a najsvježiji primjer toga je gola sječa šume.
Vlada Federacije BiH je Adriatic Metalsu u Varešu dozvolila sječu 7,2 hektara državne šume. Ova fantomska promjena namjene šumskog zemljišta desila se i u opštini Tešanj gdje je za deponovanje otpada zbog rada na koridoru 5C posječeno 18 hektara šume iako je bila zaštićena Prostornim planom kao vrijedno prirodno nasljeđe.
Sve u korist investitora i profita.
A dok su jedni čuvali a drugi kažnjeni jer su čuvali svoju zemlju, baš tih dana ministar Đokić je posjetio Švajcarsku da obilježi dan Republike Srpske.
“Nama je cilj da kod naših ljudi koji žive van prostora Republike Srpske jačamo osjećaj patriotizma, da vole svoju republiku i vole i njeguju njene vrijednosti” rekao je ministar u Cirihu, a onako „usput“ da se ne baci put dodao je kako je dobro da se poveže RS s tamošnjim ljudima da bi još više investirali. – “Naš je zadatak kada dolazimo iz institucija Srpske da im dodatno još približimo mogućnosti investiranja, oblasti u koje bi mogli investirati, te procedure koje ih zanimaju kako da to ostvare”, poručio je ministar Đokić.
Švajcarski Arcore već je zabio svoju zastavu u Loparama odakle će, nesumnjivo, vaditi litijum. Pa, malo li je?
Gdje će ministar nagurati toliko investitora i šta građani imaju od silnih investicija čije benefite samo spominju političari, ne zna se.
Zna se samo da nema odmora građanima koji su imali tu (ne)sreću da su im kuće i njive na bogatoj zemlji, i u zemlji koja od bogatstva ima samo korupciju i kriminal. Njima će februar biti cijela godina, a i ko zna za koliko još građana kada novim zakonom neće biti prepreka.
Nebo je granica.
(Kolumne „Zeleni talas”, u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom „Fridrih Ebert“ u BiH)
