Foto: Arhiv
(na margini jedne neodigrane pozorišne premijere)
Kad je prošle godine tačno na godišnjicu Srebrenice, 11. jula, umro vjerovatno posljednji veliki romanopisac 20. vijeka, Milan Kundera, onaj što ovo piše, prvo se sjetio njegove misli da, parafrazirajmo, u današnje vrijeme pristojan čovjek ne može dozvoliti da se njegove knjige adaptiraju za pozorište jer je, jednostavno, nezadovoljan kad vidi što su mu učinili od teksta. Dodavši tome i ovo – sad citiramo: „Ono što je bitno u romanu, može biti saopšteno samo u romanu, zato svaka adaptacija sadrži samo ono nebitno. Ako je osoba još uvijek dovoljno luda da u današnje vrijeme piše romane, treba ih pisati na način da ne mogu biti adaptirani, drugi riječima – da ne mogu ni na koji način biti prepričani.“
U ovom trenutku riječi velikog pisca čine se sasvim zgodnim za objašnjenje afere koja se u zadnje vrijeme dogodila oko predstave koju je u mostarskom Narodnom pozorištu prema romanu Dragana Markovine trebao režirati Zlatko Paković. Afere? Možda prejaka reč, ali u svakom slučaju simptoma, bolje rečeno virusa, koji se vrlo često pojavljuje oko dasaka koje život znače, kako mi provincijski literati desetljećima tepamo teatru. A kako je ovaj zatočenik konteksta sklon misli da je ono oko teatra, zapravo, teatar, tako ga je od konteksta našeg pozorišta odbijala esnafska surevnjivost koja bi često prelazila granicu dobroga ukusa. Sve to skupa, politički intonirana postavljanja na direktorska mjesta u teatrima, izbor tekstova i suradnika prema privatnim afinitetima i protekcionaštvu, sav taj preživjeli oblik modela socijalističkog uhljebljenja mirisao je na pakt o nenapadanju na stvarne centre moći, u zamjenu za sklonište privilegija, koje su u suštini male, ali za siromašna društva kakva su naša – ozbiljne i egzistencijalne.
S druge strane, insan je biće prakse, što bi reko Marks, pa je unatoč slabom želucu valjalo i učestvovati kako se umije i zna. Petnaestogodišnje praćenje Internacionalnog festivala, odlasci u pozorišta gdje god se ima prilika, i kakav-takav uvid u suvremenu dramsku produkciju, stvorilo je, nadam se, pismena gledaoca. S nešto malo blagog prijezira prema onome što poznajemo kao građanski teatar. Jer tamo gdje je društvo malograđansko, teatar ne može biti drukčiji. Pri tome, svaki uspio poduhvat u teatru, intimno puno više nego na filmu, bio je razlog čiste sreće. Ako je film drvo koje raste od zemlje korijenja prema nebu, kako reče jedan (bivši) veliki reditelj, pozorište je sve ono što to drvo čini drvetom. Recimo tako. Pozorište, čini se, kao nijedna druga umjetnost ima mogućnost egzorcizacije trauma, i ako su mu motivi pravi, može učestvovati u liječenju duha različitih zajednica. Zato ga volimo, gledamo i zato bi, valjda, trebalo imati jedinstvenu ulogu u društvu. Da ne zaboravimo da smo (jednom bili) marksisti.
E, sad, učestvujući na sarajevskoj promociji romana “14. februar” Dragana Markovine, rekao sam ono što manje-više i sad mislim. U suštini, to je knjiga koja je nastala na margini, odnosno fusnotama jednog historijskog istraživanja. Kako kod nas historija uglavnom nije znanstvena disciplina, nego pendrek u ruci čuvara baštine, čitaocu bude neobično drago kad se historičaru dogodi da napiše dobru (pseudo)fikciju. Takva je knjiga, recimo, “Acta turcarum” pokojnog Ive Banca. I upravo to se desilo i Draganu Markovini. I kad štivo nije najbolje literarizirano, ta knjiga odiše poznavanjem materije, ljubavlju za temu i likove o kojima se (o glavi) radi. U najvećoj mjeri depatetizirana, ona odiše jednom čežnjom, duboko svjesna da je njezin stav manjinski i ranjiv sa svih strana. Mostar je trauma, i ovoga društva i njegovih pisaca, tako da je Markovina, što bi se reklo, pogodio tamo gdje treba.
Umjetnost počiva na suptilnosti. Takvim mi se učinio karakter Zlatka Pakovića, reditelja kojeg sam upoznao na Forumu Tomizza, tom jednom od otočića slobode misli koji se tradicionalno održava u Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji, kao hommage piscu koji je imao više domovina. Ugodan je to i pametan kutak svjetlosti, čiji plamičak zdravog razuma održava dah jedne pametne i plemenite grupe ljudi. Zainteresiravši se za ono što čovjek ima reći, odgledao sam predstavu. Kad mi ubijeni ustanemo i bio sam sretan što postoji neko ko na takav način promišlja zločin i njegove posljedice. Takav govor skoro uvijek znači da će masovna pozitivna recepcija izostati, ali da će manjem broju ljudi, i onima koji su srcem učestvovali u tome, ono mirno kucati i ostati na mjestu. U umjetnosti ne treba, a i ne može se, tražiti puno više od toga.
Stoga nije se previše bilo ni za čuditi kad su počele stizati vijesti da je Paković sa svojim ansamblom onemogućen tome da svoju predstavu „Pjer Paolo Pazolini režira Strašni sud“ premijerno pokaže u Podgorici. Neki od glasova građanske javnosti u Crnoj Gori tvrdili su da nijedna strana od dvije suprotstavljene (jedna je Đukanovićeva vlast, a druga Srpska pravoslavna crkva) nije bila spremna da se njezina uloga u društvu preispituje na taj način. Producent, Sekretarijat za kulturu i sport opštine Podgorica, otkazao je premijeru s obrazloženjem da „reditelj nije ispoštovao ugovor u dijelu koji se odnosi na teme koje su oni, kao pruducenti, tražili da obradi u predstavi. „U takvim stvarima redovno se krene razmišljati u pravcu toga da se umjetničke slobode ne smiju ograničavati i da se treba stati u odbranu autorske poetike i umjetničke slobode. Ali ako producent (u ovom slučaju finansijer) ima zadnju riječ, onda ostaje pitanje – zašto je reditelj ušao u takav, u osnovi za ansambl i samoga sebe nepovoljan status, čime sebe i svoje okruženje te predstavu koja bi u toj priči trebala biti najvažnija, dovodi u pitanje?
Nisam pratio da se dalje o tome razgovaralo, a stvar je polako nestala iz fokusa. U principu, u takvim bi slučajevima trebalo biti da je tako da se predstava odigra, ukoliko ugovorom nije precizirano da se reditelj ima držati onoga što je producent „naredio”. Predstava se, to zna svako ko je proveo u pozorištu više od školskih časova, ne skida uoči premijere.
Odigra se pa onda svi kažu svoje – publika, javnost, autori i producenti, te stvar dalje ide prema planu.
Ali što kad plana nema? Ili je, možda, skriven, a o tome onaj ko bi to trebao znati, ne zna ništa? Šta su onda (stvarni) motivi takvog pozorišta? Pisac Markovina u kolumni piše sljedeće: „Dakle, ja mu tu večer (Pakoviću, dakako, što rekoh već, sebi do danas nisam oprostio, ne kažem da se ne slažem s tekstom i da mi je tekst loš, nego se napravim da je sve u redu. Prvo jer sam želio izbjeći konfrontaciju s nekim s kim sam bio u prijateljskim odnosima, drugo jer su probe već odmaknule i jer bi moja pobuna onemogućila da se predstava dogodi u dogovorenom terminu, a treće jer sam nekako bio siguran da je već kasno i da nema nikakvih šansi da on prihvati ikakvu sugestiju.)”
Kasnije će se ispostaviti da će Markovinu nazvati direktor Narodnog Pozorišta i reći da je predstava s tim tekstom problematična jer „vrijeđa islam”.
Pokušajmo, dakle, u buci i bijesu aktera utvrditi činjenice: pisac Markovina želi da mu reditelj Paković uprizori roman. Reditelj pristaje, piše adaptaciju i pola teksta preda na vrijeme. U međuvremenu promijeni tekst. Piscu se nije dopalo što u drugom dijelu teksta predstave on odlazi daleko od romana. On to prešućuje. Nakon toga pisac uskrati svoj pristanak. Tu dolazimo do nečega objektivnog: ili da se Markovina pustio da ga nalože, kako se to u Mostaru kaže, ili da je reditelj Paković kojeg glumci iz predstave nisu podržali, imao već imao plan da prije premijere „zapali pozorište“. Ili je, pak, u igri i treća Nevidljiva ruka, koja je na „aktualiziranje teksta“ stavila veto? Ništa ne treba isključiti. Jer, kako smo vidjeli, Paković iako hrabar intelektualac, i to ne samo u slučaju Srebrenice, nije imun od toga da daske koje život znače, koristi i u u svrhu surfinga na valovima skandala. Pa gdje prođe – prođe.
Ne ulazeći ni u čije moguće skrivene namjere i ugovornu politiku kuće i zainteresiranih strana, uvijek ostaje pitanje cenzure: reditelj je zavapio, pisac pokušao da „izađe napolje“ i onda se stvorilo blato u kojem se nađe svega. Takve situacije nemaju pobjednika: opasno je čak i reći ono što suštinski mislim, da je predstavu trebalo odigrati, ali za to bi trebalo znati baš sve namjere svih aktera u igri. A one su, kako vidimo, nedokučive.
Piščevu smo krivicu utvrdili. Što se reditelja tiče, on svojom radikalnom ishitrenošću (da ne koristimo teške riječi) riskira da mu umjesto ansambla i teatra dociraju individue koje Udruženi zločinački poduhvat kažnjen od međunarodnog suda sa 140 godina robije svako malo iskoriste za promociju dokazivanja vlastitih nacionalnih (para)emocija.
U sve se to umiješalo i nekakvo nemušto, konformističko, pa samim tim i nepismeno prestolničko pismo teatarskih pozicionara, koji su (mada realno ne znaš jesu li ili nisu) podržali direktora teatra, koji je, valjda i koproducent. Ništa tu dokraja nije jasno, ali je napravljena ozbiljna šteta. Jer sve je ovo oko Oslobođenog Mostara materijal za novu, bolju predstavu, koja se uopće ne bi bavila ni 14. februarom ni pumpama ni djevojkama koje trebaju preći iz vjere u vjeru. Nego bitnim stvarima. Koje su uvijek oko pozorišta. A tako rijetko u njemu.
Elem, da dalje ne prepričavam detalje iz vlastitog inboksa, što me je uplelo u ovo cijelo zamešateljstvo, stvar je došla dotle da izgleda da reditelju bošnjački nacionalisti ne žele dozvoliti kritiku društva. Bivajući apriorno na strani knjige, jer pisca znam kao čovjeka s integritetom – što je u nas prilična rijetkost – shvaćam da je duboko ozlojeđen što su on i njegova knjiga uvučeni u manipulaciju. Jedan dio čuvara u pričuvi s „druge strane“ sejre , jer eto dokaza da su „oni tamo“(da sad ne koristimo najgore izraze) najgori i da je tamo mrak koji treba ukinuti. Dakle isplivalo je najbanalnije: ako si „za Hrvate“, onda si „za Pakovićevu stranu priče“, a ako si za Bošnjake – onda si za Markovinu. Najgora, pogubna „logika.“
Jer nije tako niti je trebalo tako biti: gdje postoji put, postoji i izlaz. Reditelj je, sasvim sigurno, izabrao jedan put, i to je legitimno. Je li, ako je već mislio ići po svome, mogao ostaviti „14. februar“? Nije, jer ne bi ni došao tu da nije bilo toga teksta. To zbog čega se sve tako nesretno završilo, a praksa nam, eto, pokazuje da nije prvi put – stvar je karaktera.
Razumijemo li sada bolje Kunderu?
Svakako. Jer je sve na svijetu pitanje motiva, odnosno namjere. I integriteta.
Ostalo je ono oko pozorišta.
Koje je, da ponovimo, pozorište.
