Klub ljudi čiji obraz ne možeš kupiti, čije uspomene ne možeš izbrisati. Ljudi kojima ne možeš lagati. Velež Mostar, klub raje, ljubavi, ponosa i prkosa.
Klub svih nas.
Da su makar u jednoj prigodi rekli: Ljudi oprostite, bio je rat, radili smo užasne stvari kojih se sada sramimo i voljeli bism to nekako ispraviti, Čovića bi se barem donekle moglo drukčije doživljavati. U gradu, odnosno dijelu grada čiji je on apsolutni gospodar, nema mjesta za nikakvu tradiciju ni realan život drugih.
Tamo gdje je Johnny Štulić htio napraviti predstavu Ilijade, u blizini Starog mosta, u novoj ''Mikrofoniji sa Amerom'' Dragan Markovina otkriva može li Mostar ponovo biti bijel i veseo, da li bi bilo prikladnije da ovakav grad kakav je danas umjesto Bruce Leea dobije spomenik Sir Oliveru, lažnom plemiću iz Alan Forda, zašto su Hajduk i Velež religijski klubovi, o tome šta je ostalo od Smojinog Splita, nervira li ga turizam te zašto je Mediteran njegov identitet i način življenja.
Dakle, opet imamo Hrvate kao predziđe kršćanstva i zapada te antitotalitarizma, koji bi se trebali ujediniti oko integrirajućeg kralja, ovaj put sami, ni od koga, a ponajmanje od Srba i komunista ometani, i tako oživjeti veličanstvenu povijest koja je možda još uvijek dostižna.
Pojednostavljeno govoreći, nestanak skulpture samo je simbolični kraj ideje da je moguće kako će super-heroj iz djetinjstva doći i rješiti stvari. Da je tako lako, znao bi to svatko.
Na popisu žrtava logora Jasenovac je nešto više od 83 tisuće imena. U Jugoslaviji je kanonizirana brojka od 600-700 tisuća žrtava, a Vlada RH komemoraciju odradi protokolarno. U Republici Srpskoj govori se o 803 tisuće žrtava, dok Bošnjacima taj logor nije bitan, pa je umjesto točke pomirenja Jasenovac mjesto koje dijeli
Mostar je trauma, i ovoga društva i njegovih pisaca, tako da je Markovina, što bi se reklo, pogodio tamo gdje treba.
Svaki put kad čovjek pomisli da živi u teatru apsurda i da ne može biti gore od toga, uvijek se nađu oni koji granice tog apsurda pomaknu još dalje, kao što se upravo događa s proizvodnjom lažnog skandala o navodnoj zabrani Pakovićeve predstave.
Samo ljudi koji nemaju razvijen osjećaj srama mogu tako uzvišeno moralizirati o zlim totalitarnim zločincima komunistima, a niti riječ progovoriti o spomenutim zločinima koji su se u njihovo ime radili čitavom jednom narodu
Pakoviću niko nije zabranio predstavu. Sveo je podjele Mostara na katoličko-islamsku priču, makar da to s realnosti i povijesti dvaju ratova nema nikakve veze. I na sve to u pravedničkom bijesu kaže da mu nisu dali da ‘oslobodi Mostar’. A predstava s Mostarom, onakva kakvom ju je on napisao, ima veze koliko i s Kalesijom.
Pero Buntić je bio čovjek koji bi u bilo kojem vremenu da je živio, bio isti čovjek, jednak i pažljiv prema svima. A takvih je premalo. Time pak što je to dokazao ostajući primarno čovjek u ovom našem dobu kad je bilo najlakše popustiti i ne biti čovjekom u punom smislu riječi, ispisao je možda i najbolju posvetu životu kojeg je vodio.
Na kraju, na tridesetu godišnjicu rušenja Starog mosta, odgovoriti na pitanje je li se Mostar pomaknuo s mjesta prilično je jednostavno. Da, pomaknuo se s mjesta i to definitivno nije više onaj grad koji je bio kad je rat okončan, a još je manje onaj socijalistički Mostar bratstva i jedinstva koji mu je prethodio. Danas ga, štoviše u društvenom i životnom smislu puno više povezuje novi most između Centra 2 i Sjevernog logora, nego Stari.