Dragan Markovina: Nije cenzura, nego kič

Pakoviću niko nije zabranio predstavu. Sveo je podjele Mostara na katoličko-islamsku priču, makar da to s realnosti i povijesti dvaju ratova nema nikakve veze. I na sve to u pravedničkom bijesu kaže da mu nisu dali da ‘oslobodi Mostar’. A predstava s Mostarom, onakva kakvom ju je on napisao, ima veze koliko i s Kalesijom.

Iako se nisam mislio više oglašavati o temi tzv. zabrane predstave ‘Oslobođeni Mostar’ jer sam već skoro sve oko toga rekao, sve ono što se događa posljednjih dana, uključujući reakcije Narodnog pozorišta Sarajevo, razne medijske komentare i reakcije samog redatelja Pakovića koji ne izlazi iz uloge pravedničke žrtve, ovaj tekst je postao nužan.

A postao je nužan jer se sad svi bave nečim naknadnim, tj. otkazivanjem suradnje sa Zlatkom Pakovićem od strane direktora tri pozorišta koja su sudjelovala u koprodukciji i potpuno zanemaruju činjenicu da sam prije toga ja kao autor romana po kojem se trebala raditi ta predstava i koji je uopće krenuo u razgovore oko postavljanja te predstave uskratio Pakoviću dozvolu da koristi moj tekst i ime za planiranu predstavu.

Što se mene tiče sve nakon toga bilo je nebitno. I naravno, nema ništa lakše, nego prema naučenom refleksu dići glas podrške progonjenom režiseru koji pljuje istinu u oči, dok aktivistička javnost aplaudira svima koji su na pravoj strani. No, da vidimo kako stvari zapravo stoje. Do ideje o predstavi po mom romanu ‘14. februar 1945.’, došlo je isključivo mojom inicijativom, koju je prvi prihvatio Sejo Đulić, a u kasnijoj fazi i direktori Narodnog pozorišta i Pozorišta lutaka u Mostaru.

Do angažmana Zlatka Pakovića također je došlo isključivo na moju inicijativu koju su svi navedeni prihvatili. I to je došlo nakon što je Paković pročitao roman kojeg sam mu poslao, rekao da mu se jako sviđa i da bi radio predstavu po njemu. Nas dvojica smo nakon toga dosta razgovarali i o romanu i o tome da mi je ideja da Mostar probavi traumu i podjele koje je generirao Drugi svjetski rat, da je meni posebno bitno da predstava iznova ne zatruje odnose u gradu.

Paković se sa svim složio, usput je pročitao i tekstove Bogdana Bogdanovića, knjigu Avde Hume, roman Nedžada Maksumića o Mostaru i vjerovatno još dosta toga i od starta mi je rekao da bi ubacio možda i dio koji se nadovezuje na današnji Mostar, možda najprije nešto vezano uz rušenje Partizanskog groblja. S čim sam se naravno složio jer ima logike, jer je tematski vezano uz roman i jer je logično da on ponudi i svoje autorsko viđenje romana i teme. I stvari su tako tekle do večeri u kojoj je on pred ponoć poslao Seadu Đuliću i meni svoj tekst predstave kojeg je ujutro dao na štampanje da se podijeli glumcima i onda otišao par dana u Beograd prije završnog dijela proba. Tu ja radim grešku koju danas sebi ne mogu oprostiti, iako ne bi promijenila ništa u daljnjem razvoju događaja.

Naime, tekst kojeg je poslao, a vidim na svu sreću i javno objavio na svom profilu, s mojim romanom je imao veze u prvom činu, ali tako da je uzeo samo najtraumatičniju epizodu iz romana, izbacio sve ostalo i sve lijepe, a istinite priče, potpuno zanemario priču o mostarskim Židovima koja čini dobar dio roman, Srbe jedva da je i spomenuo, a katarzu i pomirenje nikako. Svemu tome dodao je drugi čin o ženi koja želi konvertirati s islama na katoličanstvo i o silovanom vojniku HVO-a i njegovim traumama, pri čemu ta priča uopće nema veze s Mostarom.

Kad stvari svedemo na bitno, poslužio se mojim imenom, idejom i činjenicom da sam dogovorio predstavu o jednoj temi, da bi napravio nešto sasvim deseto, k tome prvoloptaški i banalno, ničim utemeljeno u realnosti, što ne samo da ne prati ideju romana, nego je i potpuno izvrće. U nekom još daljnjem smislu sveo je traume i podjele Mostara na katoličko-islamsku priču, makar da to s realnosti i povijesti dvaju ratova nema nikakve veze. I na sve to u pravedničkom bijesu kaže da mu nisu dali da ‘oslobodi Mostar’. A predstava s Mostarom, onakva kakvom ju je on napisao, ima veze koliko i s Kalesijom.

Dakle, ja mu tu večer, što rekoh već, sebi do danas nisam oprostio, ne kažem da se ne slažem s tekstom i da mi je tekst loš, nego se napravim da je sve u redu. Prvo jer sam želio izbjeći konfrontaciju s nekim s kim sam bio u prijateljskim odnosima, drugo jer su probe već odmaknule i jer bi moja pobuna onemogućila da se predstava dogodi u dogovorenom terminu, a treće jer sam nekako bio siguran da je već kasno i da nema nikakvih šansi da on prihvati ikakvu sugestiju. Ujutro potom on sam javlja meni i Đuliću da je dobio poziv od direktora Pozorišta lutaka s informacijom da je politički pritisnut zbog teksta. Potom odmah nakon toga mene zove direktor Narodnog pozorišta i kaže mi da ima problem s tekstom i da kao autor razgovaram s Pakovićem oko toga. Ja šaljem njemu i Seadu poruku tog sadržaja i pitam što ćemo u slučaju da se njegov tekst zabrani, Sead kaže da pričekamo da se on kao koproducent nađe s ljudima, da bi Paković, bez da je ikoga od nas obavijestio, na svoju ruku počeo histerizirati na facebooku o tome kako mu je predstava zabranjena.

Čovjek je, da se ne lažemo, objavio neistinu koju ničim nije mogao argumentirati. I od tog časa, pa sve do danas mi se bavimo isključivo egom Zlatka Pakovića, njegovim pravedničkim bijesom, čitamo screenshotove privatnih prepiski koje objavljuje po facebooku i razgovaramo o njemu i samo o njemu i o tome kako je on progonjen i zabranjen, a imao je plemenitu namjeru da oslobodi Mostar. Toliko plemenitu da ga je na kraju htio osloboditi i od mene, jer sam valjda i ja okupator, na što ću doći na kraju. I po svemu ispada da je on oštećen, a da nitko drugi nije bitan, kao da je meni savršeno to što je izminirao ideju i mogućnost predstave po romanu i kao da sam grad nije izgubio mogućnost da jedan roman o vlastitoj prošlosti i našim traumama vidi na sceni. Nakon njegove objave, vijest se počela širiti po medijima, mene ljudi zovu, ja moram demantirati tu tvrdnju, jer predstava u tom času jednostavno nije zabranjena. I konačno pišem Pakoviću ono što sam mu trebao napisati večer ranije, da ne odobravam to što je napisao, da ne želim da on radi bilo što po mom romanu više i da je bezrazložno i nedrugarski izazvao skandal koji se mogao izbjeći, da nije imao potrebu da glumi cenzuriranog čovjeka.

Štoviše, i nakon toga producenti ga pozivaju da dođe u Mostar i da se dogovorimo oko nastavka rada, nakom čega on daje slavodobitno intervju na Bljesku o tome kako mu je odobren nastavak rada po njegovom tekstu i, štoviše šalje tekst predstave novinaru Bljeska. Tada nastupa moja zadnja komunikacija s njim u kojem mu pišem otvoreno da mu ja ne dam da radi predstavu po mom tekstu na način na koji je naumio i da to više uopće me može biti tema rasprave.

I tada Paković nastupa u svoj raskoši svog ega i sugerira mi da se se ja povučem iz projekta i uklonim svoje ime, da bi on mogao završiti. Dakle, čovjek kojeg sam ja pozvao da napravi predstavu po mom romanu u moj grad, meni koji sam se slomio da se to sve dogodi i bez čijeg angažmana i romana ne bi bilo ničega, predlaže da se povučem, da bi on na scenu postavio tekst kojeg nitko nije tražio, ni dogovorio, niti ga itko želi. Svašta sam u životu čuo, ali ovako nešto besramno nisam. I nakon toga, kad su dobili i moje i Pakovićevo očitovanje, producenti odlučuju da raskinu suradnju s njim. I koliko god sad velikih i patetičnih riječi čujemo u javnosti, o slobodi umjetnosti i progonjenom režiseru, činjenica je da mu je ovdje autor izvornog teksta zabranio da mu iskoristi roman za prvoloptaški kič. Uostalom, evo i prijedloga za razmišljanje. Neka Narodno pozorište Sarajevo koje podržava umjetnika ponudi Pakoviću da postavi samo taj njegov teksta na veliku scenu, pa da dobijemo barem jedan slobodarski grad u ovoj napaćenoj zemlji.

P.s. S obzirom da je Paković svoj tekst sam učinio javno dostupnim, napomenut ću da u završnoj sceni mog romana partizan i politički komesar Mostarskog bataljona, Remzija, inače višegodišnji igrač Zrinjskog i Salko Fejić prvi poslijeratni gradonačelnik Mostara, pucaju penale jedan drugom na Starom igralištu, fingirajući utakmicu Veleža i Zrinjskog pa zagrljeni zaključuju noć i idu prema jednom novom Mostaru. E od toga je Paković napravio ovo..

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Dragan Markovina

Dragan Markovina

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Samo ljudi koji nemaju razvijen osjećaj srama mogu tako uzvišeno moralizirati o zlim totalitarnim zločincima komunistima, a niti riječ progovoriti o spomenutim zločinima koji su...
Pero Buntić je bio čovjek koji bi u bilo kojem vremenu da je živio, bio isti čovjek, jednak i pažljiv prema svima. A takvih je...
Na kraju, na tridesetu godišnjicu rušenja Starog mosta, odgovoriti na pitanje je li se Mostar pomaknuo s mjesta prilično je jednostavno. Da, pomaknuo se s...
Ovo je (ne)tipična priča o uglednom i vrsnom intelektualcu kakvih je danas na prste izbrojati. O Draganu Markovini je riječ. Koliko sam ponosan kad toliko...