„Danas se navršava 21. godina od ubistva moga supruga Smaila. Ubili su ga u njegovim najboljim godinama, 60-im, kad je bio pun snage i elana. Kada je puno radio da prehrani svoju četveročlanu porodicu.
U predratnoj firmi ‘Elektrohercegovina’ za njega više nije bilo mjesta mada je bio izuzetan i vrlo cijenjen majstor. Istina, tada je bilo mnogo novih ljudi, ali to nije opravdanje jer je bilo dosta i onih koji su ga dobro poznavali. Razlog je bio taj što je poslije logora, budući da je preživio veliku traumu jer je s njim bio i sin, na moje insistiranje otišao u Njemačku.
Zajedno s njim pošle su i kćerke, jedna maloljetna i druga dvadestogodišnjakinja. U Njemačkoj su ih primili divni ljudi koji su im puno pomogli i kojima sam vječno zahvalna.
Čak su poslije smrti moga muža došli po najmlađu kćerku, gdje su je školovali i gdje je magistrirala. Sada živi i radi tamo. Ta je grupa ljudi udruženje Evanđelističke crkve i tim ću ljudima biti cijeli život zahvalna.
Ja sam ostala da bih koliko-toliko pomogla sinu i još nekim članovima porodice, mada i ja više nisam imala gdje stanovati jer sam izbačena iz vlastitog stana. Sve te strahote koje sam preživjela – rat, logori, borba za opstanak, djeca, muž tako daleko u svijetu – nije bilo strašno kao vijest o smrti moga muža i teškom ranjavanju sina.
Muž je po povratku iz Njemačke, mogao je ostati zastalno, ali je želio što prije doći u svoj grad, radio sve moguće poslove tako da je i taj stan renovirao da bi koliko-toliko zaradio kako bi prehranio svoju familiju.
Radio je i na lijevoj i na desnoj strani grada jer su ga ljudi tražili. Znali su da je izvrstan majstor za elektromotore. Nije se bojao jer je bio dobar i pošten čovjek. Nije se zamjerao i ljudi su ga voljeli. Budući da je bio izuzetno precizan i uredan, tog je kobnog dana otišao da pregleda stan te pokupi alat i radno odijelo.
Da nesreća bude još veća, s njim je pošao i naš sin.
U hodniku, u plakaru je bilo radno odijelo. U momentu kad je podigao ruku kako bi uzeo odijelo, eksplodirala je bomba za koju će se kasnije ispostaviti da je bez osigurača. Osigurač nikad neće biti nađen .
Od dobijenih povreda muž je na licu mjesta preminuo, a sin je teško ranjen.
******
Zahvaljujući doktorima Čustović i Hajdarević, kao i ostalom osoblju bolnice, sin je preživio. Od fizičke i psihičke traume liječio se godinama. Posljedice još i danas osjeća. Trauma, i to teška trauma, ostala je na svim članovima moje familije.
Pored teške tragedije koja nas je snašla, borbe moga sina da preživi jer su povrede bile užasne, mog svakodnevnog odlaska u bolnicu, ja sam u to vrijeme morala dokazivati da je mom suprugu postavljena bomba, a ne da je on postavio – kako su na početku htjeli prikazati.
Obilazila sam sve moguće institucije, i domaće i strane, godinama, ali se sve završilo na obećanjima. Predmet je poslan u Federalno tužilaštvo i vratilo se kao teroristički akt pa je opet vraćen na Kantonalno tužilaštvo kao neriješen slučaj.
Od tad, evo 21 godina, ni traga ni glasa o pronalaženju ubice.
Na samom uviđaju, među ekipom koja je prva došla na lice mjesta došlo je do sukoba policajaca hrvatske i bošnjačke nacionalnosti. Nikada se nije ispitalo: šta je bio uzrok sukoba? Čak isti policajci koji su ponovo ispitani, ne sjećaju se nikakvih pojedinosti i sve su zaboravili.
Za sve ove godine mijenjali su se tužitelji, istražitelji, ali nikakvih rezultata.
Sumnjam da će ih uskoro biti. Uvijek pusta obećanja – „radimo ali vrlo je teško poslije dvadeset godina“, što smatram sramotom našeg tužilaštva jer kad za toliko godina nisu ništa uradili, onda kako će sad?!
Ja svake godine ovako na godišnjicu ubistava svog supruga pišem za novine i portale s ciljem da se ne zaboravi ovo ubistvo, ali i ostala ubistva u Mostaru koja nikada nisu riješena, a o kojima više niko ne govori.
Nalaze se u arhivi kao što je to bio slučaj i s mojim predmetom.
Budući da sam čest posjetitelj tužilaštva, za to sam slučajno saznala kad je i moj predmet bio u arhivi. Uzela sam ga i na njemu pročitala ime budućeg tužitelja koji bi trebao voditi slučaj i predala ga istom.
Taj tužitelj nije ni znao da će voditi taj predmet. Ja sam već puno pisala o tome da sam se sve ove godine obraćala raznim institucijama, ali bez uspjeha.
Ali ja ne odustajem dok sam živa. Ovim bih putem molila sve ljude koji imaju makar mala saznanja o ovom ubistvu, da prijave tužilaštvu makar bilo i anonimno.
Sigurna sam da takvi postoje i molim da skinu taj teret sa sebe te da prijave na bilo koji način.
Bila bih im vječno zahvalna.”
Dunja Hrnjičić