Osjećaj sigurnosti temeljna je dužnost države i osnovno, zagarantirano pravo pojedinca koji živi u modernom, civiliziranom društvu. Osjećaj sigurnosti tvojih građana temeljna je dužnost vlasti.
Osjećaj sigurnosti, tj. atmosfera u samom društvu, garantira stabilnost u državi, a istu su dužni osigurati dužnosnici izabrani na demokratskim izborima. Tako suvremena društva funkcioniraju. Kapilarno, od vrha prema dolje – od predsjednika, premijera, ministra pa do suca u pravosuđu i policajca na ulici.
Duboko uznemirujući događaji kojima svjedočimo u našem gradu, a koje stručno nazivamo “događajima koji ugrožavaju sigurnost hrvatskih građana”, u ljudima stvaraju osjećaj nestabilnosti, nesigurnosti i straha.
Osjećaje koje nisu zaslužili jer uredno obavljaju svoje građanske dužnosti. Uredno podmiruju svoje račune i poreze iz kojih se financiraju sustavi zaduženi za sigurnost hrvatskih građana. Građanin grada Splita, isti onaj koji plaća porez, samim tim plaća i svoju sigurnost, tj. službe koje istu osiguravaju.
Eskalacija nesigurnosti kojoj svjedočimo u Splitu, s pravom u nama budi sumnju u nestabilnost u državi, a iz koje recipročno proizlazi nesposobnost zaduženih za sigurnost da istu prvo zagarantiraju kako stoji u Ustavu RH, da je institucionalno provode i na koncu, da je opravdaju – svojom kompetencijom, svojim djelima, svojom ingerencijom, prevencijom, ne opravdanjima.
Svi mi, građani ovog grada, svakodnevno smo suočeni s izazovima posebno na svojim radnim mjestima. Funkcijama koje obnašamo i samim tim podliježemo odgovornosti za svoj rad. Odgovornosti za poslove koje obavljamo, bili to poslovi od društvenog ili privatnog značaja.
Odgovornost je ono što preuzimamo. Kada zasnivamo obitelj, dužni smo skrbiti se o istoj. Kada zasnivamo radni odnos u kojem postoje pravila odgovornosti, dužni smo poštivati okvir koji isti postavlja pred nas.
Preuzimajući posao i sustav u svoju ingerenciju, preuzimamo i odgovornost za isti. Tako je u svim sferama društva pa i u izvršnoj vlasti, sigurnosnim sustavima, policiji, državnim službama, politici. Posao kojeg se uhvatimo, drugim riječima, moramo biti sposobni odraditi po uzusima koji isti iziskuje. Posao sigurnosti ključan je u ovoj priči, a on iziskuje visokokvalificirane ljude koji su spremni prepoznati u društvu bilo kakve naznake nesigurnosti. I djelovati preventivno.
Kada se u jednom gradu, a Split nije velik grad, u nekoliko dana dogodi napad pomahnitalog manijaka na Sirobuji na djecu u automobilu, pa krvavo ubojstvo Luke Bančića praktički u centru grada te pokušaj ubojstva nožem u dva navrata iza te tragedije, građani grada Splita imaju se pravo zapitati žive li u sigurnom gradu.
Mnoge kritike tih dana stižu na račun pravosuđa u Splitu i načina kvalifikacije hladnokrvnog ubojstva u “obično”, a ne teško ubojstvo u slučaju Luke Bančića, no kritike uznemirenih građana stižu najviše na račun sustava. Sustava koji tim činom dodatno uznemirava kolektivno stanje psihoze u gradu jer se stječe dojam kako se i ne pokušava poslati jasna poruka pravosuđa kako će ubojica biti primjereno kažnjen.
Ta u najmanju ruku nemarna karakteristika zločina dodatno je poljuljala vjeru građana u sustav koji se očito ne zna nositi s najnovijim zbivanjima u gradu pod Marjanom, koja su itekako eskalirala.
Bijes građana, bojim se, ide na krivu adresu što se tiče policije. Policija kao služba ovisi o resursima i ljudstvu, a kako znamo, u Splitu je nedostatno i jednog i drugog. Samim tim odgovornost je na ministarstvu, ministru policije, pa izvršnoj vlasti koja policiju adekvatno ne servisira potrebama koji jedan grad u koji će se za mjesec dana sliti tisuće turista, nasušno treba. I u tehnici, i u ljudstvu.
Grad Split niti ima program prevencije protiv ovisnosti niti dovoljno ljudi u socijalnim službama da se bave tim očito gorućim problemom u Splitu. Ovisnike treba sistemski pratiti, kako socijalne službe tako i policija, a mi smo već došli i do odgovornosti grada koji, kako saznajemo od gradonačelnika, po statistikama je “najsigurniji grad na svitu”.
Da puno ne duljim o tome, neka to kaže obitelji pokojnog Luke Bančića.
Kada se u kratkom vremenskom periodu dogode ovakva tri stravična slučaja u jednom “sigurnom gradu”, tada govorimo o potpunom slomu sigurnosnog sustava kao i o potpunom debaklu države i njenih institucija koje su dužne osiguravati mir i sigurnost na svojim ulicama i među svojim građanima, poreznim obveznicima, ljudima koji ih plaćaju da rade svoj posao.
No ono najstrašnije, izuzimajući, naravno, gubitak jednog mladog života i tragične sudbine njegove obitelji, osjećaj je nesigurnosti koji se uvukao u sve nas – građane ovog grada koji su, nažalost, postali svjesni da mogu stradati ako izađu na ulicu kupiti kruh u pekaru.
Potpuno nevini i nedužni, samo zbog činjenice da smo se zatekli „na krivom mjestu i u krivo vrijeme.“
Nije mi namjera u ovom tekstu analizirati sustav i zemlju u kojoj živimo. Svi mi kao građani ove zemlje zaslužujemo bolje i više. Sigurnije mjesto za život, kako nas tako i naše djece. Na koncu, za to odvajamo od svojih usta – da djecu jutrom u školu možemo poslati mirni da ih neće napasti kakav manijak ili socijalni slučaj koji je van radara svih službi u sistemu.
Dubinska analiza svih tih slučajeva pokazat će nam i dokazati ono što svi znamo. Društvo i sustav u kojem živimo duboko su neljudski, nekompetentni i lišeni empatije, potpuno okrenuti protiv svojih građana nauštrb izabrane kaste koja živi u nekakvoj svojoj “drugoj” Hrvatskoj. Ono što je sasvim jasno danas i što moramo promijeniti odmah, istog trena, jer smo u nemogućnosti kratkoročno promijeniti sustav, jesu ljudi zaduženi za našu sigurnost. I ti su ljudi podbacili.
Shvatili smo da su nesposobni, nestručni i nekompetentni za poslove koje obavljaju i bilo bi moralno, ako ne i profesionalno, da istog ovog dana kad pišem ovaj tekst, svi podnesu neopozive ostavke. Kada odeš po nož, tada to nije i ne može biti obično ubojstvo, već ubojstvo s predumišljajem, tj. teško ubojstvo s nakanom. Ostavka ako ni zbog čega, onda zbog poruke koju time šalješ svojim sugrađanima ali i budućim ubojicama koji bi itekako trebali razmisliti prije čina o 40 godina zatvora kojima se izriče kazna za teško ubojstvo.
Ovih dana svi smo uznemireni u Splitu. I mnogi od vas uz sustav krive i odgoj, obitelji, škole i institucije. I svi su u krivu. Jedini je krivac za vaš osjećaj nesigurnosti ova država, njeni redikulozni zakoni i još redikuloznija vlast.
Kada to shvatite, shvatit ćete i važnost činjenice da više ne smijete biti indiferentni i puštati druge da prosvjeduju, glasaju na izborima ili se bore protiv sustava kao protiv vjetrenjača. Nitko od nas nije krivac, ali nije ni lišen odgovornosti. Mi smo ti koji plaćamo sustav. Mi smo ti koji biramo sustav i, na koncu, mi smo ti koji sustav koji zakaže, trebamo mijenjati. Prosvjed je u Splitu ovih dana pokazao upravo to: da nismo indiferentni i da smo se spremni boriti za svoj grad. Da se ovakvo nešto više nikada ne desi.
U spomen na Luku.
