Foto: Getty Images
Kada je spustio svoj telefon na tlo kako bi pokrenuo prijenos uživo i zapalio se ispred izraelske ambasade u Washingtonu, uslijed čega je umro, Aaron Bushnell suprotstavio je božansko nasilje radikalnom zlu. Kao aktivan član američkih zračnih snaga bio je kotačić u golemoj mašineriji koja podupire tekući genocid u Gazi, ništa manje moralno kriv od njemačkih vojnika, tehnokrata, inženjera, znanstvenika i birokrata koji su podmazivali aparat Holokausta. To je bila uloga koju više nije mogao podnositi. Umro je za naše grijehe.
“Više neću sudjelovati u genocidu”, govori mirno na snimci, dok hoda prema kapiji ambasade. “Uskoro ću počiniti ekstremni čin protesta. Ali u usporedbi s onim što od ruku kolonizatora proživljavaju ljudi u Palestini, taj čin nije nimalo ekstreman. To je ono za što je vladajuća klasa odlučila da će biti normalno.”
Mladi muškarci i žene prijavljuju se u vojsku iz raznih razloga, ali izgladnjivanje, bombardiranje i ubijanje žena i djece obično nisu među tim razlozima. Ne bi li, u pravednom svijetu, američka flota trebala razbiti izraelsku blokadu Gaze i dostaviti onamo hranu i lijekove? Ne bi li američki borbeni avioni trebali uspostaviti zonu zabrane letenja kako bi zaustavili neprekidno bombardiranje? Ne bi li Izraelu trebalo uručiti ultimatum da povuče svoje snage iz Gaze? Ne bi li trebalo prestati s isporukama oružja, milijardi dolara vojne pomoći i obavještajnih podataka? Ne bi li one koji vrše genocid, kao i one koji ga podržavaju, trebalo pozvati na odgovornost? Bushnellova nas smrt prisiljava da se suočimo s ovim jednostavnim pitanjima.
“Mnogi od nas pitaju se”, napisao je neposredno prije samoubojstva, “što bih napravio da sam živio u doba ropstva? Ili na Jugu u vrijeme rasnih zakona Jim Crow? Ili aparthejda? Što bih napravio da moja država vrši genocid? Odgovor je – ona ga čini upravo sada.”
Koalicijske snage intervenirale su u sjevernom Iraku 1991. kako bi zaštitile Kurde u prvom Zaljevskom ratu. Patnja Kurda bila je velika, ali ipak patuljasta u usporedbi s genocidom u Gazi. Uspostavljena je zona zabrane letenja za iračke zračne snage, a iračka vojska pogurana je izvan sjevernih kurdskih područja. Humanitarna pomoć spasila je Kurde od skapavanja od gladi i smrti izazvanih zaraznim bolestima. Ali to je bilo drugo vrijeme, drugi rat. Genocid je zlo kada ga čine naši neprijatelji, ali kada ga čine naši saveznici, mi ga branimo i podržavamo.
Walter Benjamin, čiji su prijatelji Fritz Heinle i Rika Seligson počinili samoubojstvo 1914. u znak protesta protiv njemačkog militarizma u Prvom svjetskom ratu, u svom eseju “Kritika nasilja” razmatra djela nasilja koja poduzimaju pojedinci koji se konfrontiraju s radikalnim zlom. Svaki takav čin koji prkosi radikalnom zlu krši zakon u ime pravde. On učvršćuje suverenost i dostojanstvo pojedinca. Osuđuje nasilje države, povlači za sobom volju da se umre. Benjamin je ova ekstremna djela otpora nazvao “božanskim nasiljem”.
Bushnellovo je samozapaljenje, koje je većina novinskih organizacija i društvenih mreža cenzurirala, stav, a njegova je svrha da bude viđeno. Ugasio je svoj život na isti način na koji su ugašene tisuće života Palestinaca, uključujući i dječjih. Imali smo priliku gledati ga kako izgara do smrti. Tako to izgleda, to se zbog nas događa i Palestincima.
Slika Bushnellovog samozapaljenja moćna je politička poruka, slično kao i ona budističkog svećenika Thich Quang Duca u Vijetnamu 1963. ili mladog prodavača voća Mohameda Bouazizija u Tunisu 2010. Ona protresa gledatelja iz stanja pospanosti, prisiljava ga da pretpostavke dovodi u pitanje, moli ga da djeluje. Ona je politički teatar, ili možda religijski ritual, u svom najpotentnijem obliku. Budistički svećenik Thich Quang Duc ovako je rekao: “Izraziti volju samozapaljenjem ne znači počiniti čin destrukcije, već čin stvaranja, podnijeti patnju i umrijeti za dobrobit svog naroda.”
Ako je Bushnell bio voljan umrijeti, opetovano pritom vičući “Slobodna Palestina!” dok je gorio, onda to znači da se događa nešto užasno, užasno krivo.
Ova pojedinačna samožrtvovanja često postanu mjesta okupljanja za masovni otpor. Ona mogu zapaliti iskru revolucionarnog buđenja, kao što se to dogodilo u Tunisu, Libiji, Egiptu, Jemenu, Bahreinu i Siriji. Bouazizi, kojega je potaknula činjenica da su mu lokalne vlasti zaplijenile vage i proizvode, nije namjeravao započeti revoluciju, ali su male ponižavajuće nepravde koje je trpio pod korumpiranim režimom Bena Alija odjeknule među podjednako zlostavljanom publikom. Ako on može umrijeti, onda oni mogu izaći na ulice.
Ova su djela žrtvena rođenja, ona nagoviještaju nešto novo. Ona su potpuno odbacivanje, u najdramatičnijem obliku, konvencija i dominantnih sustava moći. Ona su dizajnirana da bi bila užasavajuća, cilj im je da šokiraju. Gorjeti do smrti jedan je od najjezivijih načina umiranja.
Riječ samozapaljenje (self-immolation) dolazi od latinske riječi immolare i označava posipanje žrtve posoljenim brašnom prilikom posvećenog ritualnog žrtvovanja. Samozapaljenje kakvo je Bushnellovo povezuje sveto i profano putem medija žrtvene smrti.
Ali da bi se učinilo nešto ovako radikalno potrebno je ono što teolog Reinhold Niebuhr naziva “uzvišenim ludilom duše”. On kaže da “ništa osim takvog ludila nije u stanju upustiti se u bitku protiv maligne moći i duhovne izopačenosti u vrhovima vlasti”. Takvo je ludilo opasno, ali nužno u konfrontaciji s radikalnim zlom jer bez njega istina ostaje zamagljena. Liberalizmu, upozorava Neibuhr, “nedostaje duh entuzijazma, da ne kažem fanatizma, koji je nužan kako bi se svijet izbacio iz utabanih staza, on je previše intelektualan i premalo emocionalan da bi bio efikasna sila povijesti”. Ovaj ekstremni protest, ova “uzvišena ludost” bila je tijekom cijele povijesti moćno oružje u rukama potlačenih.
Oko 160 slučajeva samozapaljenja zbog kineske okupacije koji su se u Tibetu dogodili od 2009. godine smatraju se vjerskim obredima, odnosno djelima kojima se objavljuje da su žrtve slobodne od kontrole države. Putem njegovog ili njezinog primjera samožrtvovanja mučenik slabi i raskida veze s nasilnom moći države. Mučenik reprezentira totalno odbacivanje statusa quo. To je razlog zašto svaka država nastoji diskreditirati mučenika ili ga pretvoriti u neosobu, one poznaju i boje se moći mučenika, čak i kada su mrtvi.
Božansko nasilje užasava korumpiranu i diskreditiranu vladajuću klasu, ono razotkriva njezinu izopačenost, pokazuje da nisu baš svi paralizirani strahom. Ono je sirenski poziv na borbu protiv radikalnog zla, to je bila Bushnellova namjera
Godine 1965. Daniel Ellsberg svjedočio je događaju u kojemu se 22-godišnji antiratni aktivist Norman Morrison polio kerozinom i zapalio – plameni jezici dizali su se nekoliko metara uvis – ispred ureda ministra obrane Roberta McNamare u Pentagonu, u znak protesta protiv rata u Vijetnamu. Ellsberg je kasnije ovaj događaj, zajedno s antiratnim protestima diljem zemlje, naveo kao jedan od motiva zbog kojih je odlučio objaviti Pentagonske papire.
Nakon što je s mirovnom delegacijom u vrijeme rata otputovao u sjeverni Vijetnam, radikalni katolički svećenik Daniel Berrigan posjetio je u bolničkoj sobi srednjoškolca Ronalda Brazeeja, koji se također polio kerozinom i zapalio ispred Katedrale bezgrešnog začeća u centru Siracusea u New Yorku u znak protesta protiv rata. “Mjesec dana kasnije još je bio živ”, piše Berrigan, “osjetio sam miris izgorenog mesa i ponovno doživio ono što sam vidio u sjevernom Vijetnamu. Dječak je umirao u mukama, tijelo mu je izgledalo poput velikog komada mesa položenog na roštilj. Umro je ubrzo nakon toga. Osjetio sam kako su mi osjetila napadnuta na jedan sasvim nov način. Razumio sam moć smrti u modernom svijetu. Znao sam da moram govoriti i djelovati protiv smrti koja se multiplicirala u tisućama u Zemlji goreće djece. Otišao sam u Catonsville zato što sam prije toga bio u Hanoiju.” U Catonsvilleu u Marylandu Berrigan i osmero drugih aktivista, poznati kao devetorka iz Catonsvillea, u maju 1968. provalili su u tamošnji regrutni centar, uzeli 378 dosjea o regrutima i zapalili ih napalmom iz kućne radinosti na parkiralištu. Berrigan je osuđen na tri godine zatvora u federalnoj kaznionici.
Bio sam u Pragu 1989. u vrijeme Baršunaste revolucije i tamo prisustvovao komemoraciji za 20-godišnjeg studenta Jana Palacha. On se 1969. na stepenicama ispred Narodnog kazališta na Vaclavskim namestima polio benzinom i zapalio. Umro je tri dana kasnije, ostavivši za sobom poruku da je to što je napravio bio jedini preostali način da izrazi svoj protest protiv sovjetske invazije na Čehoslovačku, koja se dogodila pet mjeseci ranije. Povorku koja je došla na sprovod razbila je policija, a kada su se na njegovom grobu na groblju Olšany učestalo počele pojavljivati zapaljene svijeće, komunističke vlasti, odlučne da zatru uspomenu na njega, iskopale su njegovo tijelo, kremirale ga i uručile njegovoj majci.
Te zime 1989. cijeli je Prag bio prekriven plakatima s Palachovim licem. Dva desetljeća kasnije njegova smrt veličala se kao vrhunaravni čin otpora protiv prosovjetskog režima instaliranog nakon svrgavanja Aleksandra Dubčeka. Tisuće ljudi marširalo je na Trg vojnika Crvene armije i preimenovalo ga u Trg Jana Palacha; pobijedio je.
Ako jednoga dana korporativna aparthejd država Izrael bude razmontirana, ulica u kojoj se Bushnell zapalio nosit će njegovo ime. Kao i Palach, dobit će počasti zbog svoje moralne hrabrosti. Palestinci, izdani od cijelog svijeta, na njega već gledaju kao na heroja, a zahvaljujući njemu neće biti moguće demonizirati sve nas.
Božansko nasilje užasava korumpiranu i diskreditiranu vladajuću klasu, ono razotkriva njezinu izopačenost, pokazuje da nisu baš svi paralizirani strahom. Ono je sirenski poziv na borbu protiv radikalnog zla, to je bila Bushnellova namjera. Njegova žrtva obraća se boljoj verziji nas samih.
Prevela: Tena Erceg
