Viševjekovno otuđivanje od čovjeka i čovječnosti, još jedna knjiga autora Alice Zeće, kao prirodni slijed dvije prethodne, problematizira uzroke otuđivanja čovjeka od svoje prirode i prirodnosti. Knjiga naslovljena “Nestajanje čovjeka”, u pravom smislu te riječi, predstavljena je u Hotelu “Bristolu”, u prisustvu velikog broja posjetilaca. O djelu je govorio prof. dr. Esad Bajtal. Kao dobar poznavalac ove teme, duboko je zaronio u Zećinu opsesivnu temu, pružajući svoje viđenje ove vrlo intrigantne knjige. Bajtal je ustvrdio da nas sve tri Zećine knjige uvode u početke prirodnosti čovjeka i obrazlaže razloge zbog kojih je dolazilo do devijantnosti ne samo pojedinaca nego općenito društva, pa čak i u planetarnim okvirima.
“Sam naslov knjige ‘Nestajanje čovjeka’ tema je kojoj svjedočimo već stoljećima: nestajanje čovjeka i čovječnosti. Šta je rezultat toga? Ono što imamo danas i ono što smo imali od Aušvica, Srebrenice, Ukrajine do Gaze”, akcentirao je Bajtal. U elaboraciji je pružio neke odgovore potvrdivši da je u knjizi pregledno predstavljen način na koji je stvaran takav nehumani svijet. “Planetarno gledano, ova knjiga isto tako odgovara i na pitanja ko je i kako sve to uredio na cijeloj planeti. Naravno, ljudi istog mentaliteta, istog kalibra i istog odsustva razuma, zbog toga se Zećo hrabro buni i zbog toga vrišti”, kazao je Bajtal. Ukazao je na činjenicu da se Zećo bavi klerodeformisanim čovjekom, koji nije ono što jeste i nije ono što je trebao biti po vlastitoj prirodi i po božijem zakonu – izdali smo vlastitu prirodu i sami sebe. Od ljudi postali smo neljudi.
Ukratko, neprirodan je put naše civilizacije i odvija se na račun zaborava duše i sistematskog potiskivanja razuma i mišljenja u ime neprikosnovene vjere apsolutizma i kraljevstva božijeg netolerantnim Crkava, onako kako oni to kraljevstvo vide, tumače i percipiraju te nameću kao zadnju božiju riječ, povukao je Bajtal. Jasno je poručio da se namjenski i svjesno provodi devalvacija i minimizacija čovjeka kao i neskrivena odbojnost prema razumu, sumnji i kritici. Obrazložio je razloge takvog učenja. “Spas je kako ga uče, u apsolutnoj poslušnosti i neupitnoj vjeri po formuli Tertulijanivig aksioma koji glasi: ‘Vjerujem jer je to nemoguće’.
” Međutim saradnja Boga i čovjeka i njihova uzajamnost, što bi bilo normalno na putu spoznaje i spoznaje, nalazimo samo kod Zaratustre, mislioca pradavne prošlosti, na kojeg se Zećo poziva, i koji osvjetljava put pisanja ove i prethodne dvije knjige. Ovdje je to zamišljeno božijom superniornošću. Kraj čovjeka kao kreativnog, razumom obdarenog bića dolazi kad ga svedemo na jednodimenzionalnost vjere. Čovjek je sveden na samo jedan svoj lik, na slugu božijeg i o tome nam ova knjiga govori, a to se protivi čak i božanskoj zamisli čovjeka i života, istakao je Bajtal. Zaključio je da ova knjiga svjedoči o nečemu mnogo gorem od toga. Svjedoči o svođenju ljepote životnog i duhovnog na sivilo iracionalnog klerodemagoških jednoumlja, o višestoljetnoj marginalizaciji čovjeka i čovječnosti, “u ime Boga koji to ne radi”. “To neko radi u ime Boga”, akcentirao je prof. dr. Bajtal. U dijalogu s voditeljem promocije dr. sc. Darijom Terzićem autor Zećo osvrnuo se na dualizam, njegovo porijeklo i opovrgavanje njegove vrijednosti, kazavši da su vrijednosti ovog učenja neki istoričari opovrgavali, neki ga nisu ni spominjali bez obzira na to što su znali njegove vrijednosti. Čak je nisu htjeli prihvatiti kao istorijsku vrijednost i kvalitet.
