U spoljno-političkom smislu, na sceni je plansko sprječavanje evropskog puta, čijom bi realizacijom, na vrata organizovanog kriminala, konačno, zakucala ruka pravde i odgovornosti
Neko, gledajući ovu Klepinu postavku, bez imalo zle namjere, može sasvim mirno da kaže: Neki kvadrati i krpe – pa šta? I nije da ne bio u pravu. S tim istim pravom, ja ću da govorim ovako kako ću govoriti. A govoriću jezikom oka, koje na neki svoj način vidi to što vidi u izloženim slikama.
Težak je to posao. Pretežak. Opak i surov. Ni crnjeg posla, ni gorčijeg hljeba od rudarskog. A životna nužda, tome uprkos, tjera da se kopa i radi. I ne samo radi. Nego i misli.
Sve je, dakle, bilo lažno. Sve osim akademski (SANU) programiranog velikodržavnog ludila. Sve! Sve osim zločina i straha. Sve osim gladi i žrtava poput Male Irme.
Ukratko, sevdalinka i svijet se uzajamno prožimaju i obogaćuju na obostrano zadovoljstvo i na mnoštvo načina, o kojima ponekad i ne sanjamo, jer nam je, u u našoj srođenosti s njom, toliko bliska i doživljajno lična, da se na perceptivnoj ravni doima kao nešto samo naše, sasvim lokalno, izvan bilo kakvog dodira s kulturama i civilizacijama drugih naroda i vremena.
Sevdalinka je danas zvanično upisana na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva čime je prepoznata kao globalni simbol kulturnog naslijeđa. Ovime je ostvarena prekretnica u očuvanju i promociji tradicionalne gradske pjesme poznate po emotivnim tekstovima i melodijama.
Autorica je tragajući i čitajući, na kraju rekla svoje, a vođena najboljom namjerom i vjerom u Dobro i Ljepotu i, čovjekovu urođenu potrebu da za njima neumorno traga gdje god misli da jesu ili može da ih nađe.
Čitati ovaj putopisni rukopis Refika Hodžića znači plivati svijetom fantazija i želja; mašte, fizike i metafizike prožete semantički neuhvatljivom mistikom staroegipatske mitologije, kosmogonije, uma i ne-uma, nemuštog logosa sred zaumnog i nadumnog, što izmiče svakoj mogućoj racionalnoj kategorizaciji viđenog, odnosno – pročitanog.
Posljednji pozdrav akademika Esada Bajtala akademiku Slavi Kukiću.
U cijeloj priči oko Rezolucije o Srebrenici nepobitno je jasno da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Krv Aušvica, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima.
Zajedno s njim umrlo je i jedno vrijeme. Vrijeme čovjeka i ljudskosti.
Hommage dostojanstvu i bolu majki Srebrenice.
