Foto: AP/Khalil Hamra
Manje od 48 sati nakon njegove zapanjujuće izborne pobjede stvarnost svakodnevnog života gradonačelnika ponovo je sustigla Ekrema İmamoglua. “Neka se Bog smiluje našim građanima koji su izgubili živote”, napisao je on na društvenoj mreži X vidljivo potresen. U požaru u živopisnom gradskom kvartu Bešiktaš 29 osoba izgubilo je živote. Tragični događaj i bijes rodbine žrtava pokazuju kako se raspoloženje brzo može promijeniti. Za Imamoglua kao i ostale pobjedničke političare bili su uspješni lokalni izbori sigurno važan korak. Koliko će se dugo održati radost zbog pobjede – ni u kom slučaju nije sigurno.
Ipak, u nedjelju se u Turskoj dogodilo nešto istorijsko. U maniru koji nije smatran mogućim opozicione su partije počistile teren. Prvi put nakon 1977. socijaldemokratska CHP postala je sa 38% najjača snaga u zemlji i dobila je izbore u 35 od 81 provincije. Ljevičarska, prokurdska partija DEM osvojila je većinu u deset provincija. Vijećnice u Istanbulu, Ankari, Izmiru, Antaliji, Adani i Dijarbakiru – da navedemo samo najveće – ostaju u rukama opozicije. Njima se kao novi pridružuju milionski grad Bursa, grad na Crnom moru Zonguldak i Kirikkale u centralnoj Anadoliji. Više od dvije trećine Turaka od sada žive u gradovima i opštinama kojima vladaju opozicione partije. Može se okretati kako se želi: izbori su bili glasan šamar za predsjednika države Erdogana i vladajuću AKP. Dugotrajni vladar Turske, koji je prošle godine na predsjedničkim izborima jedva pobijedio, mora shvatiti da njegova zvijezda i dalje pada.
Ovaj pad posebno se osjetio u Istanbulu. Izbori su ovdje daleko unaprijed od svih partija označeni kao izuzetno važni. Metropola na Bosforu sa 16 miliona stanovnika nije samo gospodarski i kulturni centar Turske nego važi i kao mjerilo nacionalnog razvoja. Pobjeda ovdje ima izuzetnu simboličnu snagu. Već je prije pet godina AKP izgubila protiv tada još skoro nepoznatog Ekrema Imamoglua. Erdogan, nekada 1994. sam gradonačelnik Istanbula, nije nikada prebolio ovaj bolni poraz. Od dana tadašnjih izbora on je od Imamoglua napravio najopasnijeg rivala na nacionalnoj razini i pustio da on osjeti svu oštrinu turskog državnog aparata. U jednom, prema Human Rights Watchu politički motiviranom procesu, Imamoglu je 2022. zbog uvreda u prvoj instanci osuđen na zabranu političkog djelovanja – bitan razlog zašto se nije kandidirao kao kandidat na prošlogodišnjim predsjedničkim izborima, iako bi imao najbolje šanse da donese pobjedu opoziciji.
Identitarni blok, koga je Erdogan tokom više godina mogao uspješno izgraditi i sakupiti iza sebe, poljuljan je
Erdogan, dokazano nadareni borac u izborima, preuzeo je u ovogodišnjim lokalnim izborima stvar u svoje ruke. Nominiranju blijedog AKP kandidata Murata Kuruma slijedila je predizborna kampanja u kojoj je za one sa strane moralo izgledati kao da protiv Imamoglua nastupa osobno Erdogan. On je stalno debatu odvraćao od lokalnih tema ka pitanjima nacionalnog identiteta. Erdogan je više nego jednom insinuirao da je ipak od velike pomoći za planove svih vrsta ako su komunalna i nacionalna politika u jednoj ruci. I čak je na mitinzima van grada pozivao da se u Istanbulu glasa za AKP. To da je u ovom de facto duelu Imamoglu protiv Erdogana CHP gradonačelnik mogao ostvariti apsolutnu većinu, mora kod predsjednika države da zazvone sva zvona na uzbunu.
Bolno je i s gledišta AKP također ponovna potvrda da oni u kurdskim oblastima južne Turske već odavno nisu više većinski sposobni. Prokurdska partija DEM tamo je osvojila, prema očekivanjima, s odstojanjem najviše mandata. Od privlačne snage AKP za konzervativne Kurde nije ostalo puno. Još gore: u Anadoliji tradicionalno slaba CHP pobijedila je u Kilisu i Adijamanu, a u ranijoj AKP tvrđavama Salrurfa i Jozgat pobijedila je prvi put partija Jeniden Refah, koja je kao islamsko-konzervativna partija direktna konkurencija AKP. Identitarni blok, koga je Erdogan tokom više godina mogao uspješno izgraditi i sakupiti iza sebe, poljuljan je.
Ovaj potres dosad čvrsto vođene političke zajednice mogao bi lako navesti da se iz vida izgube postojeće realnosti i odnosi snaga. Zapravo, kada se trezveno analiziraju, mnogi pozitivni znakovi sa stajališta demokratske opozicije moraju se relativizirati. Vladajuće partije AKP i MHP imaju zajedno i dalje više glasova nego CHP, koja je trenutno bez koalicionog partnera. Ekrem Imamoglu mogao bi svakog trenutka sudskom odlukom biti povučen iz političkog života. Od prokurdske HDP dobijene opštine u istočnoj Turskoj stavljene su nakon lokalnih izbora 2019. pod prinudnu upravu i smijenjeni su izabrani gradonačelnici.
Erdoganu ostaje puno vremena da se izvuče iz političkog škripca
Ponavljanje istorije, ovoga puta za partiju DEM, apsolutno je moguće, kako se pokazalo kratko nakon izbora u gužvi oko gradonačelnika grada Van. I konačno, predsjednik države Erdogan ponovo je izabran tek prije deset mjeseci na mandat od pet godina. Ostaje mu puno vremena da se izvuče iz političkog škripca. Majstorija, koja mu je u njegovoj karijeri već više puta uspjela. Ukoliko bi se paralizovano tursko gospodarstvo ponovo pokrenulo, moglo bi se u to povjerovati. Dijelom euforično izvještavanje, upravo u njemačkim medijima, ignoriše ovu dvojakost.
Šta, međutim, ostaje kao tračak nade i šta je u analizama lokalnih izbora skoro izostalo, posmatranje je mimo većinskih odnosa. Sekularna opozicija izgleda da je shvatila da je za perspektivu moći neophodna kulturalna promjena. U Turskoj, koju karakterizira duga istorija društvenih podjela, u kojoj su od osnivanja republike identitarne linije podjele između istoka i zapada, grada i sela, sekularnog i religioznog, siromašnog i bogatog rezultirale nepomirljivom, polarizovanom retorikom i politikom, izgleda da se uspostavlja oprezna promjena trenda. Opozicioni političari koji su bili uspješni na lokalnim izborima vjerodostojno su se odrekli ponekad pretjerano naglašenog sekularizma prošlosti. Oni žele aktivno razbiti stvaranje tabora. Ekrem Imamoglu i Mansur Javas, izuzetno uspješan gradonačelnik Ankare, odriču se retorike i simbola koji razdvajaju.
Prošle godine novoizabrani predsjednik Ozgur Ozel pobrinuo se konzekventnim podmlađivanjem kao i povećanim povezivanjem žena za potrebnu modernizaciju partije. On daje blagi put nacionalnog izmirenja kao liniju i nastavlja politiku jačanja socijaldemokratije u CHP, koju je uz velike otpore započeo njegov prethodnik Kemal Kiličdaroglu. Sva trojica čelnika održala su govore u izbornoj noći u kojima su se suzdržavali od klicanja pobjedi, naglašavali zajedničke tačke i obraćali se svojim političkim suparnicima. Budući izazivači time su sasvim svjesno oduzeli Erdoganu njegovo najjače oružje iz ruku: sposobnost mobilizacije masa kroz zaoštravanje i polarizaciju.
Lokalni izbori bili su za tursku opoziciju etapna pobjeda. Oni ne znače ni politički kraj Erdogana niti trijumfalni povratak demokratije. Ako opozicija nastavi putem kojim je krenula, mogao bi 31. mart 2024. ipak ući u istoriju kao tačka zaokreta za demokratsku kulturu Turske.
