Narod voli da pomene da je maslina majka, a loza žena. Od ulja maslinova ploda biće se okrijepi, sva su redom čeljad krotka maslinovim samotokom nahranjeni; od lozina soka, kako koji: neko usni laž, nekome uzbuči vražja trȁga, dok se treći otmu razumu. Vele u narodu još i ovo: uvijek joj se vrati, jednaka je ljubav njena spram odbjeglog pa povrnutog, dok se ženi insan vratiti može najviše još jednom, ma je sve potom pod sumnjom – i vjernost ženina i gospodstvo tvoje, neoprezni šetaču. Maslina traga samo za dobrim u tebi, a žena ispituje zloću tvoju, savjest ti remeti.
Čitav dosadanji život moj protekao je kraj njenih stabala. Dijete sirotinjsko u meni, čovjek zrio u užurbanom svijetu, prispio starac iz sjene – njenom je okrepom sve vrijeme ogrnut bio. Pa, ako me svijet učio drčnosti, maslina me s’etovala blagosti. Nije mi dala da pobjesnim, a dala mi je da se smiješim kad mi je najteže. Kao da je govorila: “gledaj moju hudu sudbinu kraj olujnih vremena, a još sam ljudima na pokaz i diku. Ja se veselim i dok nestajem, ljudi se ne vesele ni kad su u jeku, kad im je najlakše; kad nemaju, nedostaje im i ono što imaju, a kad imaju, zaborave na ono što nisu imali. Zato je meni vavijek bilo žao čovjeka”, kao da hoće reći stablo maslinovo.
Stari Grci, koji su svemu na ovome svijetu znali užitak i mjeru njegovu („Ničega suviše, građanine atenski! Iako je sve na ovome svijetu interes, nauči se da je u umjerenom najsnažnije utočište svega živoga.“), nijedno stablo ne pominju više od maslinova. Taj dostojanstveni narod (koji je i nastao prvenstveno zato jer je bio odabran za svetu zadaću čovječanstva) birao je društvo i među drvećem.
