Ilustracija: Jelena Žilić
Životna sredina se sastoji od preko 200 važnih pravnih akata koji se odnose na osam širokih oblasti: horizontalno zakonodavstvo, kvalitet voda i zraka, upravljanje otpadom, zaštita prirode, kontrola industrijskog zagađivanja, hemikalije i buka.
Kada bi pristup Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji zavisio samo od ovog poglavlja, nikada ne bi postala članica. Nakon što je objavljeno da je EU najavila otvaranje pregovora s BiH, političari su mahom u izjavama medijima naglašavali da to znači pristup mnogim fondovima. Kao da je jedini razlog zašto se tako malo uradilo u procesu kandidatskog statusa, nedovoljno sredstava. Naprotiv, državni aparat je progutao toliko para da je cifru teško pročitati.
A sada se treba ozbiljno baviti zaštitom životne sredine.
Kako zaštiti prirodu kada privatni rudnici niču svako malo, i kada se uništavanje rijeka i šuma odvija skoro nesmetano i svakodnevno.
Krše se ili se mijenjaju zakoni da bi se pogodovalo investitorima.
Veliki je problem za naše institucije kako zadovoljiti evropske propise i želje investitora.
Za sada prohtjevi investitora su ispunjeni. Evropski standardi, pa ne baš.
Eko Forum Zenica nedavno je izdao publikaciju „Poglavlje 27“ u kojoj je decidno obrazloženo koliko smo uradili do sada i šta još treba da uradimo da bismo ispunili ovo poglavlje za pristup Evropskoj uniji.
I dok se utišala medijska buka oko otvaranja pregovora, buka kao zagađenje skoro se ne prepoznaje u BiH.
U Federaciji BiH 2012. godine donesen je Zakon o zaštiti od buke, dok u Republici Srpskoj zakon ne postoji i od propisa koristi se Pravilnik o graničnim vrijednostima intenziteta buke koji je donesen tek prošle godine.
Slično je i u oblasti hemikalija. U BiH ovaj sektor je dio oblasti zdravstva. U Federaciji je donesen Zakon o hemikalijama, ali je neprimjenjiv jer nema podzakonske akte. U Republici Srpskoj postoje dva zakona, Zakon o hemikalijama iz 2018. godine i Zakon o biocidima iz 2009. I ovu oblast je potrebno uskladiti s evropskim propisima.
Što se tiče industrijskog zagađenja tu još nije ratifikovan PRTR protokol (registar zagađivača) iako ne postoji zakonska prepreka u zakonima o zaštiti životne sredine koji se primjenjuju u entitetima.
Stanje s otpadom je komplikovano. Bosna i Hercegovina ima dokumente i strategije za upravljanje otpadom, ali na terenu su stvari drugačije. Odlagališta otpada nisu u skladu s direktivama EU, cirkularna ekonomija koja je u EU nosilac upravljanja otpadom u BiH skoro ne postoji. Određeni propisi su usklađeni s direktivama EU, ali je u primjeni razlika.
U oblasti zaštite prirode, najbitnija stavka je usvojiti novi zakon o zaštiti prirode na nivou BiH koji podrazumijeva i dopunu Crvene liste. Takođe, zaštićenih područja, kojih BiH ima oko 3 posto, a minimum koji zahtjeva EU je 17 posto, je nešto na čemu se mora aktivno raditi, kako bi se BiH pripremila za uspostavljanje Nature 2000.
Dosegnuti ovih minimalno 17 posto sada zvuči nemoguće. Područja koja su planirana za zaštitu istovremeno su targetirana kao potencijalni rudnici kritičnih mineralnih sirovina koji su potrebni Evropi za zelenu tranziciju.
Apropo horizontalnog zakonodavstva, koji se prožima kroz sve ostale oblasti iz ovog poglavlja, a tiče se zaštite životne sredine, učešća javnosti, pristupa informacijama i slično, je u većoj mjeri skoro sve usklađeno. Međutim, iako su mnoge oblasti usklađene, nećete vjerovati, ne primjenjuju se. Bar papir trpi sve.
Nesumnjivo BiH je jedna od zemalja s najzagađenijim vazduhom u Evropi, a pri samom vrhu i u svijetu. Djelimično su usklađeni propisi s EU, ali stanje na terenu pokazuje koliko se ne poštuju. I u oblasti kvalitete vazduha najbitnije je uspostavljanje PRTR protokola, odnosno registara zagađivača, i naravno, njegova primjena.
Kvalitet voda je oblast u kojoj su donesene razne strategije upravljanja vodama u cijeloj državi. Problem je implementacija, a to vidimo često kada se mahom zagađuju rijeke, najčešće od industrija, rudnika, izgradnje malih hidroelektrana. Preporuka je usvojiti rezoluciju po uzoru na rezoluciju Evropskog parlamenta iz 2020. godine.
A kada već spominjemo 2020., BiH je te godine potpisala Sofijsku deklaraciju o Zelenoj agendi za Zapadni Balkan. Time se i obavezala uspostavljanjem mjera za energetsku tranziciju, očuvanje biodiverziteta, smanjenje otpada, zagađenja vazduha, praćenje kvaliteta voda….
Doneseni su neki planovi i strategije.
Strategija o prilagođavanju klimatskim promjenama i niskoemisionog razvoja – NDC, Plan adaptacije na klimatske promjene – NAP, Strategija okoliša – ESAP, ali njihove primjene još uvijek nema.
Smanjenje korištenja fosilnih goriva je jedno od najvećih pitanja na koje BiH treba da odgovori, s obzirom na to 80 posto ukupne potrošnje energije u BiH je iz fosilnih goriva, a preko 60 posto proizvodnje električne energije je bazirano na uglju.
Rješenje je tu, ali opet dolazimo do zida.
Kada bi se fokusiralo na energiju dobijenu iz obnovljivih izvora kao što su solar i energija vjetra, za šta naša zemlja ima veliki potencijal, napravio bi se veliki korak u ostvarivanju zadatih ciljeva. Uz sve to građanska energija bi bila jedan od odgovora na problem fosilnih goriva, ali rješenje se koči drugim problemom – zakoni i podzakonski akti. I dok se čeka da se otkoči zastoj gdje bismo proizvodili čistu energiju i tako direktno učestvovali u energetskoj tranziciji, vlasti su dale bezbroj koncesija za solarnu i energiju vjetra inim investitorima koji proizvode čistu energiju, ali je izvoze u Evropu.
Na papiru, u velikoj mjeri smo napredovali. Ali kao što je rečeno, papir trpi sve. Problemi koji se ponavljaju u skoro svim oblastima je primjena svih tih propisa i zakona.
Teorija je jedno, a praksa je nešto drugo.
