Srebrenica; Foto: Turistička zajednica Republike Srpske
Ka Srebrenici dolazimo iz Bratunca. Iako mozak odbija, u glavi se kao ringišpil vrti rečenica „Pravac Potočari“, koju je izrekao osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić, uoči genocida u ovom gradu.
Vozimo se, šutimo, razgledamo. Kuće obnovljene, zahvaljujući onima koji su svoj život nastavili daleko od Srebrenice, primorani napustili svoja ognjišta. Danas su bar vratili imovinu i obnovili nekadašnje kuće.
Ulazimo u Potočare. Tišina. Istovremeno kao i da iz 6.751 nišana se čuje jauk. Jauk nemoći.
Foto: Darko Vojinović
Bijeli nišani podsjetnik su na genocid u Srebrenici, ratni zločin izvršen u julu 1995. godine, u kojem su Vojska i policija Republike Srpske, te specijalna srbijanska vojna postrojba Škorpioni ubili 8372 bošnjačkih muškaraca i dječaka s područja enklave Srebrenica.
Srebreničku enklavu je 1993. godine Vijeće sigurnosti UN-a proglasilo zaštićenom zonom, a zauzele su je srpske snage 11. jula 1995. godine.
Nekompletni posmrtni ostaci žrtava pronađeni su u nekoliko grobnica koje su pripadnici VRS-a više puta prekopavali i prebacivali kako bi prikrili tragove zločina, a prema presudama međunarodnih i sudova u BiH, u genocidu u Srebrenici u julu 1995. godine ubijeno je oko 8.000 Bošnjaka. Do sada je ukopana 6.751 žrtva, a za oko 1.000 ubijenih se još traga.
Za genocid i zločine u Srebrenici do sada je osuđeno oko 50 osoba, na više od 700 godina zatvora.
Srebrenici nedostaju njeni stanovnici
Skrećemo ka Memorijalnom centru, tamo je Almasa Salihović. Ima 37 godina i sa porodicom se vratila u Srebrenicu.
„Ovom gradu najviše nedostaju njegovi stanovnici, oni su bili duša ovog grada“, kaže nam Almasa, te dodaje kako život u Srebrenici nikada neće biti kao što je bio ranije.
Almasa Salihović; Foto: Privatna arhiva
Almasin otac je preminuo prije rata. Sa dva brata i dvije sestre živjela je s majkom u selu Skeljići, nedaleko od Potočara.
Ona je u julu 1995. godine imala osam godina, te je sa porodicom bila, kao i brojne druge porodice u Potočarima, a njen 18-godišnji brat Abdulah i starija sestra Fatima odvedeni su u Fabriku akumulatora.
Ona je sa mladim, 15-godišnjim bratom Salihom i mlađom sestrom ostala vani.
Kada su došli autobusi po njih, obojica braće su uspjela ući u autobus, ali su vojnici Abdulaha izveli.
Nakon godina traganja i neizvjesnosti, 30 posto posmrtnih ostataka Abdulaha pronađeno je u mjestu Čančari 2008. godine.
Nakon izbjeglištva, sa majkom se vratila u Srebrenicu i sada radi u Memorijalnom centru Potočari.
“Ko ima posao u Srebrenici taj živi kao i u bilo kojem drugom dijelu BiH. Jeste da je loša infrastruktura, nema mnoštvo sadržaja, ali ovo je moje ognjište i ja ne mogu nigdje drugo živiti“, kaže Almasa.
Povratnici u Srebrenici su uglavnom stariji ljudi.
Od ukupno skoro 37 hiljada stanovnika, koliko ih je bilo na popisu 1991. godine, 22 godine nakon toga, kada se radio popis stanovništva 2013. godine, u Srebrenici je evidentirano 13.409 stanovnika.
U razgovoru sa dvoje mještana, koje smo usput sreli, saznali smo da u čaršiji, gradskom jezgru, živi svega oko 800, ljudi, a u cijeloj Srebrenici možda oko pet hiljada.
Grad duhova
U gradu, srećemo Violetu. Ima 22 godine. Njeni roditelji su 1996. godine došli iz Bugojna i tu nastavili život.
Vesela i pričljiva djevojka kaže nam kako je mladima u Srebrenici život težak. Završila je srednju školu, smjer poljoprivredni tehničar, jer su onaj za fizijatra, ugasili dok je ona narasla za srednjoškolsko obrazovanje.
Violeta; Foto: Tačno.net
„Školu sam završila prije četiri godine i nisam uspjela naći posao“, kaže Violeta, te dodaje kako su u potrazi za poslom, ali i boljim i sadržajnijim životom njeni vršnjaci napustili Srebrenicu.
„I ja bih otišla da mi se ukaže kakva prilika“, navodi ona.
Kaže kako se život u Srebrenici svodi na nekoliko sadržaja koji su obuhvaćeni tradicionalnom manifestacijom „Dani Srebrenice“, kada se za žitelje ovog kraja priređuju koncerti i drugi kulturni sadržaji.
„Mi ovdje nemamo pekare, mesare, zlatare, nema autobuske stanice. Odnedavno je uspostavljena autobuska linija iz Srebrenice za Tuzlu i to je sve“, navodi Violeta.
Kaže kako su u nekoliko navrata organizovane i predstave, ali da je i to stalo jer nema ljudi koji bi ih gledali.
„Ovdje imamo dva kafića koja rade dok traje radno vrijeme u opštini. Poslije 17 sati, Srebrenica je grad duhova. Na ulici se tada kreću psi i prođe po neko auto“, objašnjava nam ona.
Svoje tinejdžerske godine Violeta je provela u Centru za mir, kulturu i psihoterapiju „Kuća dobrih tonova“, gdje se i dana okupljaju djeca iz obje etničke i nacionalne grupe stanovnika. Zajedno uče svirati muzičke instrumente i pjevati, ali prije svega uče poštovati drugo i drugačije.
Kuća dobrih tonova Srebrenica: Foto: Tačno.net
Osim ovog Centra i Udruženja Sara, djeci u Srebrenici mimo škole ostane ulica kao jedini prostor za zabavu i druženje.
Kroz Udruženje Sara, Violeta je prošla brojne edukacije, a ovo udruženje aktivno radi već 20 godina.
Jedna od osnivačica je Valentina Gagić, aktivistkinja, koja u Sari radi od njenih početaka. Sa više od 50-oro mladih sarađuje na aktivnostima koje treba da doprinesu procesu pomirenja i izgradnji suživota mladih u BiH.
Prema njenoj ocjeni prilika za mlade jako je malo u Srebrenici, a breme koje su naslijedili je za njih preteško.
„Mladi u Srebrenici su opterećeni kako političkim previranjima i tenzijama, koje političari svakodnevno podgrijavaju, tako i nekim ratnim naslijeđem, jer je Srebrenica mjesto u kojem se o mnogim važnim temama ćuti“, kaže Valentina.
Valentina Gagić: Foto: Privatna arhiva
Tome uveliko doprinose i politike, koje guraju u zaborav, ono sa čime su se trebali suočiti, osuditi i odati počast.
U fokusu politika u Srebrenici nisu ni mladi ni žene. Njihov položaj je još teži, jer nemaju mogućnosti napredovati, iako kroz udruženje prolaze brojne edukacije, njihovo aktivno učešće u politici doseglo je do nivoa mjesnih zajednica.
„Ženama se rijetko daje prilika da se njihov glas čuje ili da budu na javnoj funkciji npr. u Savjetu mjesne zajednice, te su često suočene s diskriminacijom. Nakon što je promijenjen sistem glasanja za članove/ice savjeta mjesnih zajednica, prvi put je izabrana žena“, pojašnjava Gagić.
Nema djece, ne treba ni park
Lamija Salihović kao učenica sedmog razreda vratila se u Srebrenicu 2003. godine iz Živinica, gdje su bili u izbjeglištvu. Srednju školu završila je u Srebrenici.
Danas je udata žena, majka dvoje djece. Kaže nam da joj starije dijete ide u četvrti razred osnovne škole u Potočarima.
„U našoj školi postoji samo jedno odjeljenje četvrtog razreda i u njega ide devetoro učenika“, kaže ona te dodaje kako njena mlađa kćer nema niti jednog vršnjaka za igranje u Potočarima.
Lamija Salihović: Foto: Tačno.net
Iako nam priča kako ne bi nigdje drugo živjela osim u Potočarima, ova mlada majka svjesna je nedostataka sa kojima se suočavaju njena djeca.
„Djeci ovdje fali parkova, igraonica, biblioteka, nešto čime bi na koristan način mogli ispuniti vrijeme poslije škole i vrtića“, navodi Lamija, koja mlađe dijete svakodnevno odvodi u jedini vrtić u Srebrenici.
Ona kaže kako u kupovinu odjeće i obuće moraju ići u Bratunac, jer u Srebrenici nema radnji, dok neke prehrambene potrepštine mogu kupiti u jednoj od tri prodavnice koliko ih radi u Srebrenici.
„Ako želim da kupim cipele, moram u Bratunac ili Tuzlu, ovdje to ne mogu kupiti“, kaže Lamija.
Bez straha
I Almasa i Lamija rekle su nam kako ne osjećaju nikakav strah, naprotiv, sretne su jer žive na svojoj očevini.
Ne razmišljaju o odlasku.
„Političari često zloupotrebljavaju Srebrenicu kako bi podigli tenzije i stvorili strah kod ljudi, međutim, to na nas ne utiče“, kaže Lamija.
I Almasa je sličnog mišljenja.
„Nažalost mi smo navikli da se o Srebrenici govori na određene datume. Sada se ne bi govorilo da nije ove UN Rezolucije. Imam osjećaj da su se ljudi u Federaciji BiH više prepali ishoda glasanja u UN-u nego mi ovdje“, kaže Almasa.
Obnovljeni sportski tereni ispred Srednjoškolskog centra u Srebrenici: Foto: Tačno.net
U srijedu, 15. maja, Generalna skupština Ujedinjenih nacija trebala bi odlučivati o rezoluciji kojom se 11. juli proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici i traži uvrštavanje sudski utvrđenih činjenica o genocidu u obrazovne programe.
Rezolucija o srebreničkom genocidu predložile su Njemačka i Ruanda, a prema objavi Memorijalnog centra u Potočarima, tekst rezolucije napisan je na tri stranice.
Ovaj dokument, kao prvi cilj, predviđa uspostavljanje 11. jula kao Međunarodnog dana sjećanja na genocid u Srebrenici počinjen 1995. godine. Usvajanjem rezolucije, sve članice UN-a bile bi pozvane da obilježavaju ovaj dan.
Drugi cilj jeste bezrezervno osuđivanje svakog poricanja genocida u Srebrenici. U prvi plan tu su stavljene sudski utvrđene činjenice o genocidu, te je naglašena potreba da budu osuđene sve radnje koje veličaju osuđene za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid, uključujući i odgovorne za genocid u Srebrenici. Ovakve akcije u rezoluciji predviđene su kako bi spriječile ponavljanje genocida i revizionizam, odnosnu novu i pogrešnu interpretaciju činjenica o genocidu.
Dijelovi odjeće žrtava genocida u Srebrenici: Foto: Tarik Samarah
Posebno važan dio dokumenta je poziv svim državama članicama UN-a da u svoje obrazovne programe uvrste sudski utvrđene činjenice o genocidu. Ovakve izmjene obrazovnih programa trebale bi biti napravljene kroz posebne aktivnosti prilagođene djeci i mladima.
Nakon najave rezolucije, Memorijalni centar Srebrenica predstavio je prvi Prijedlog pristupa izučavanju bosanskog genocida u obrazovanju djece i mladih. Navedeno je da je cilj ovog dokumenta ponuditi odgovore na važna pitanja iz prakse, podijeliti iskustva zaposlenika Centra i učiniti temu genocida bliskom djeci i mladim. Na ovaj način, dodaju, žele spriječiti da lekcije iz Srebrenice budu temelj za mržnju i netoleranciju, već da postanu mehanizam za osvještavanje budućih generacija o tome šta netrpeljivost, isključivanje i dehumanizacija mogu donijeti.
Nakon objave da će UN odlučivati o rezoluciji, pokrenuta je snažna zagovaračka kampanja protiv usvajanja rezolucije iz Srbije i Republike Srpske. Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije i Milorad Dodik, predsjednik bh. entiteta Republika Srpska, predvode ovu kampanju koja uključuje negiranje genocida i sudski utvrđenih činjenica, veličanje ratnih zločina, te presuđenih ratnih zločinaca.
