Ustupljena fotografija
Ja znam da će neki moji Mostarci, čim vide naslov, reći: Ma ‘ta će mu to, čuj priča o rendi? U toj je rendi stalo toliko uspomena da ne možeš vjerovati.
Mi smo iz Istanbula došli u Kanadu u februaru 1994. godine. Došli smo na imigrantsku, useljeničku vizu, a ne kao izbjeglice. Mirjana i ja s našim diplomama Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu dobili smo takve vize nakon što je kanadska ambasada dobila potvrdu ovdašnjeg profesionalog udruženja inženjera provincije Ontario, da je naša diploma adekvatna diplomama ovdašnjih fakulteta. Oni koji su tada dolazili kao izbjeglice dobivali su pomoć od kanadske vlade za stan, hranu itd. Mi nismo dobili nikakvu pomoć. Trebalo je odmah tražiti posao. Zahvalni smo našim mostarskim prijateljima koji su nas primili par nedelja kod sebe dok nismo našli stan za iznajmljivanje.
Ušli smo u stan u kojem nema ništa. Sve treba kupiti. Mirjani i meni to je bio četvrti put u životu. Prijatelj nas je odveo u jednu prodavnicu gdje se prodaje korištena oprema za stan, koju su uglavnom koristili poslovni partneri jedne firme, a koji su privremeno radili na nekom projektu. Kompletan smo namještaj za opremanje trosobnog stana kupili za 1500$.
Samo par mjeseci kasnije moja sestra iz Francuske najavila se da će nam s mužem i dvoje djece doći u posjetu. Vjerujem da vam nije teško zamisliti, šta znači ugostiti četvero dragih ljudi, a ni sami nemate mnogo toga. Dovoljno je reći da TV stoji na kartonskoj kutiji prekrivenoj stolnjakom. Tu smo kombinaciju u šali zvali “rezbareni sto”. Navikli smo da godišnje odmore provodimo zajedno, često kod tetke u Istanbulu ili po kampovima na Jadranu. Jednog dana djeca pitaju može li Mirjana napraviti hurmašice jer se sjećaju kad su jeli u Mostaru. Mirjana kaže da bi rado napravila, ali nemamo rendu, na koju prisloni tijesto da oblikuje i napravi špare. Moja sestra i zet onda nam kupe rendu koju vidite na slici.
Kao što se može vidjeti, nakon trideset godina svakodnevne upotrebe ta renda nije nigdje promijenila boju. Hurmašice koje je tada Mirjana pravila, kao i cijelu priču, vrlo često spomenemo.
Moja sestra Rusmira i zet Jean-Luc nekoliko dana kasnije kupiše u istoj radnji ekspres-lonac firme Lagostina. I taj se lonac još uvijek dobro koristi. Samo sam u trideset godina dva puta poručio od proizvođača i sam zamijenio sigurnosni ventil. Danas više nema te radnje, firma je bankrotirala.
Neki ljudi misle da je samo trebalo doći u zemlju kao što je Kanada, pa vam život čarobnim štapićem postaje ružičast. Život je uvijek neka vrsta borbe, s usponima i padovima. Kad me pitaju, onda kažem da je bilo vrlo teških trenutaka i da nije najteži kad smo u razmaku od 15 dana i Mirjana i ja ostali bez posla.
Naš je Bertan u to vrijeme rastao jako brzo. Pantalone bi mu brzo postajale kratke. Mirjana se još sjeća da je svako tri sedmice trebalo kupiti nove pantalone. On nije išao u školu gdje su samo djeca bogatih roditelja, ali je bilo i takvih. Neko ga je od tih pitao: “Bertane, je li ti imaš samo te jedne pantalone?”
Također, teška uspomena vezana je za Sandino matursko veče. Dok roditelji druge djece poručuju haljine i odijela, mi nemamo para kupiti joj haljinu. Onda Mirjana iskoristi svoje znanje šivanja, pa prepravi jednu svoju haljinu. Naravno, nema mašine, nego to uradi na ruke.
Pored svih teškoća mi smo uvijek zahvalni ovoj zemlji što nam je omogućila da nakon užasa rata u BiH započnemo novi život ovdje. Vjerujemo da smo došli u jednu od najboljih zemalja za ljude kao što smo mi.
Iz rende tako uvijek iziđe neka lijepa uspomena da osvježi dan.
Ovih se dana u Kanadi, po ko zna koji put, ponavlja priča o separatizmu. Ja se nadam da nećemo morati u nekoj drugoj zemlji ponovo kupovati rendu.
