Gospode, koliko to divlje otrovno korijenje, današnji čovjek, silno zaudura! Posmatram svijet 75 godina, očima dječaka koji od djece opštinskih rukovodilaca dobija šamare a nizbogčega, osim stoga što ja nisam dijete komuniste, već sin radišnog i štedljvog čovjeka koga gone jer je „kulak“. Pokušavam, kao postpubertetlija, da shvatim zašto ja rabotajući ne mogu doseći ni do koljena one mladiće koji ne rade, lumpuju a uvijek „odaberu bolje“. Postajem pisac, ljevičar, uprkos životnim jadima snatrim i danas socijalističku Jugoslaviju sa jednakom odanošću, a druga Tita smatram neprevaziđenim vođom i političarem koji nas je uzdigao na korak do sanjanog. Nas, vanserijske smećare i ispikuće.
Uviđam konačno, danom sve više, kako nadiru skotovi, lopuže i lašci, primitivna gomila, razudana banda. Gomile ljudi bez svojstava isisavaju uz mene preostale: volju i vjeru. Ostaću kao starac i bez volje i bez vjere, osim što intelektualni ponos i ovo malo darovitosti, za kojima, ionako, niko ne poseže – ne dam fukari, ne prodajem nikome nizašto. Ni slobodu koja mi je, kako odmiče život, sve vrijedniji safir u srcu, u duši. Ne zavidim nikome, ne moljakam nizašta na svijetu, od ovog što posjedujem gradim tvrdu kulu u kojoj moja crnogorska mati strpljivo čeka da joj dođem zanavijek. Siguran sam – zna ona da je nisam iznevjerio. Jovan Miličin, jedini u majke.
