Mekrema Vukotić je u savremenika uživala povjerenje veoma talentovane glumice.
Njena smrt obilježila je odlazak posljednjeg glumca(e), koja je iz stare garde važnih glumačkih imena iz slavnih dana mostarskog Narodnog pozorišta, kada se ova pozorišna kuća uvrstila u značajne teatre Bosne i Hercegovine i Jugoslavije.
Porodica Vukotić potiče starinom iz Hercegovine (Gacko). Šukundjed Mekreminog oca prešao je u Dubrovnik i bavio se trgovačkim poslovima, tu se oženio i zasnovao porodicu.
Mekrema Vukotić rođena je 24.XI.1933. u Štipu (Makedonija) kćerka je iz braka Hasana Vukotića i Ulfete rođ.Repovac.
To da se rodila u Štipu zanimljiva je slučajnost. Roditelji su joj putovali u posjetu bolesnoj očevoj sestri koja je nakon udaje tamo živjela.
Put je bio strašno loš…
Majka joj je bila u viskoj fazi trudnoće, a putem se istruckala pa je porođaj počeo ranije.
Nisu je uspjeli premjestiti u bolnicu. Morala je da se porađa u autobusu…
Tako je Mekrema rođena u Štipu.
U Dubrovniku je završila osnovno i srednje obrazovanje te Dramski studio pri dubrovačkom kazalištu Marina Držića.
Kao glumica bila je angažovana u Tuzli, Dubrovniku, Somboru, Titogradu (Podgorica), Vršcu i Zenici.
Članica je mostarskog Narodnog pozorišta od septembra 1954. do kraja avgusta 1955. Potom od avgusta 1961 do avgusta 1965 i konačno od septembra 1972. godine do početka rata 1992. godine.
Rat je provela u Dubrovniku kod brata koji ju je izdržavao, a što je nastavio i nakon njenog povratka u Mostar. Poslije bratovljeve smrti živjela je od minimalne penzije, zaboravljena i od matične pozorišne kuće i od ravnodušnih skorojevića poslijeratne ‘gradske’ birokratije.
Zato smo danas tu gdje smo! Živimo u eri vladavine ološa!
Njena brojna pozorišna obitelj s kojom je godinama živjela u slozi odavno se prorijedila i naglo nestala sa scene s minulim ratom.
Mekrema Vukotić ponajprije je glumica koju pamte generacije.
Kao dramska umjetnica, u prošlosti mostarskog Narodnog pozorišta i bosanskohercegovačkog glumišta ostavila je značajan trag: „Kao glumica stasala sam u sredini (Mostaru) koja je bez zadrške stvarala svoj urbani sloj, urbanu kulturu. Ja sam bila dio toga. Bilo je to vrijeme entuzijazma, privrednog zanosa, udarništva i neizmjerne želje za kulturnim napretkom.
U vrijeme kad sam počinjala publika je već bila teatarski odnjegovana i imala je veoma visoko razumijevanje onoga što gleda. Mnogi su u onome što sam donosila i predstavljala našli ono što im je potrebno…“
A onda slijedi: „Istinski jedan od ljepših gradova Jugoslavije Mostar je dovoljno velik da ima skoro sve gradske sadržaje, a dovoljno mali da sačuva dušu“,izjavila je u jednom razgovoru sa mostarskim novinarom Mugdinom Karabegom. Na novinarovu opasku „kako je mnogi smatraju veoma lijepom ženom odgovorila je: „ Za glumicu ljepota sigurno nije presudna. Ali ima nešto u toj ljepoti, ubijeđena sam ljepota izlazi iz izgovorenih riječi iz ljubavi prema tekstu. Iz duše se postaje lijepim…“
Ili: „ Malo glumica ima kojima scena tako dobro pristaje kao Mekremi“- izjavio je zagrebački reditelj Georgij Paro, kada je režirao predstavu „Tišina snimamo“! u mostarskom Narodnom pozorištu (1961). Pamtimo mnoge bukete cvijeća koje je Mekrema primala na mostarskoj pozornici.
Njeno životno geslo je bilo i ostalo da živi izvan svake razmetljivosti i nasuprot svakom samoljublju, ona je svoj glumački život provela u predanom radu i želji da doprinese što više svim domenima svoje profesije.
Nažalost Mostar nije danas onakav kakvim ga je Mekrema doživjela počevši raditi u Narodnom pozorištu. Uništen je iznutra i izvana, a čovjek se u njemu osjeća kao zatočenik malograđanskih provincijskih rituala. Raseljeno urbano stanovništvo, doseljavanje velikog broja stanovnika iz ruralnih područja, kao i politička poslijeratna situacija devastirali su grad.
Grad Mostar je danas po ponašanju, mentalitetu i sklonosti novih stanovnika–kasaba. U gradu su, donekl, iste samo fasade, samo kulise.
A grad ipak čine ljudi.
Tako se i moglo dogoditi da je zadnje decenije svog života Mekrema provela u teškim uslovima bez podrške, razumijevanja, prijatelja, u ambisu usamljenosti-zaboravljena!
Naša javnost je poznata po kratkom pamćenju, a iza Mekreme Vukotić, za one malobrojne koji je pamte, ostale su značajne pozorišne uloge i mnogo lijepih sjećanja. Sahranjena je na Gradskom groblju Sutina.
Zbogom, Mekrema !
P.S.
Razlog da sa zakašnjenjem objavljujemo in memoriam o smrti M. Vukotić je nepostojanje blagovremenih informacija do kojih smo došli tek prije nekoliko dana.
