U ustavnom pravu Sjedinjenih Američkih Država nije zapravo propisano šta je “funkcija i vlast” Predsjednika, nema liste stvari koje Predsjednik može ili ne može uraditi. On zapravo može sve što mu druge dvije grane vlasti dozvole. Ustav SAD sačinjen je pod pretpostavkom da ljudi / funkcioneri neće zloupotrebljavati nejasan jezik, neprecizne norme, pravne praznine. Naravno da nije bilo potrebno tri hiljade članova koji regulišu ovo pitanje, ali da je bila lista takvih pitanja, pa onda da je određen nadležni organ koji nadzire ispunjenje te liste (da se ne ide sad dalje – opoziv nadzornika pa referendum o opozivu… ), sada Trump ne bi slavio. Član II Ustava SAD daje predsjedniku Sjedinjenih Država “izvršnu vlast” i daje predsjedniku dužnost da se “brine da se zakoni vjerno izvršavaju”. Ovi izrazi daju predsjedniku ovlast da tumači zakon izvršnoj vlasti, da provodi zakon (uključujući odluke tužilaštva), da nadzire rad vlade (uključujući otpuštanje podređenih funkcionera izvršne vlasti) i da usmjerava vladinu politiku. Sve te fraze – posebno klauzula “pazi” – također osiguravaju da predsjednik nije iznad zakona. Veliki je paradoks ustavnog sistema SAD-a da iste ustavne odredbe koje predsjednika čine podređenim zakonu također mu daju veliku moć i diskreciju u tumačenju i provođenju zakona. Tako predsjednik koji je beskrupulozan dobija alate za zloupotrebu zakona.
U predmetu “Trump protiv Sjedinjenih Država”, u kojem se odlučivalo o predsjedničkom imunitetu u procesuiranju bivšeg predsjednika Donalda Trumpa za urotu za poništavanje rezultata izbora 2020. i za nemire na Captolu od 6. 1. 2021, Vrhovni je sud SAD-a u izreci presude od 1. 7. 2024. dao definiciju imuniteta, a ostavio nižim sudovima da u svakom konkretnom postupku utvrde šta su to “isključiva ustavna ovlaštenja” i “radnja koja nije preduzeta u okviru službenih dužnosti”. Može se slobodno zaključiti da je Vrhovni sud udovoljio Trumpovom zahtjevu u cijelosti (iako je u toku usmene rasprave na osnovu provedenih dokaza i iznesenih argumenata bilo naznaka da Trumpovom zahtjevu neće biti udovoljeno u cijelosti ili da će i ako bude Vrhovni sud formulisati definiciju imuniteta, te postaviti jasan, precizan i predvidljiv standard primjene i limita prava na imunitet od krivičnog gonjenja). Ako Trump osvoji novi mandat, u toku bilo koje radnje koje bude preduzimao treba da govori: “Ovo je radnja u okviru službenih dužnosti” i dobija velike šanse da mu bude potvrđen imunitet od krivičnog gonjenja. I da, ovo više liči na 1214. nego na 2024. Odluka u “Trump protiv Sjedinjenih Država” legitimira, de facto i de jure, nekontrolisanu predsjedničku diktaturu. Njime se šef egzekutive izričito izdiže iznad dometa zakona kad god on ili ona tvrdi da djeluje u službenom svojstvu. Neizricanjem pravosnažne presude u predmetu Trump protiv Sjedinjenih Država, sudije (slobodno ću reći krajnje desnice) Vrhovnog suda zapravo daju Trumpu imunitet koji, čineći gotovo nemogućim da suđenje za njegove napore da poništi izbore i njegovu ulogu u 6. januaru, traži da bude prije izbora.
Izreka presude glasi: “Na osnovu ustavne podjele vlasti (na tri grane), iz pravne prirode predsjedničkih ovlaštenja izvodi se zaključak da bivši Predsjednik uživa apsolutni imunitet od krivičnog gonjenja za radnje preduzete u okviru isključivih ustavnih ovlaštenja. Također, pripada mu pravna pretpostavka imuniteta od krivičnog gonjenja za sve službene radnje koje je preduzeo. Nema imuniteta od krivičnog gonjenja za radnje preduzete izvan službene dužnosti.”Ovo je prvi put u historiji da je bivši predsjednik izložen krivičnom gonjenju za radnje koje je preduzeo u toku trajanja mandata (pod riječju “radnje” sud podrazumijeva radnje od 6. januara 2021. godine i radnje preduzete prije i za vrijeme verifikacije izbornih rezultata, gdje se Trumpu na teret stavlja napad na ustavni poredak i protivpravni pokušaj promjene izbornih rezultata). Tako i Vrhovni sud obrazloženje presude počinje ovako: This case is the first criminal prosecution in our Nation’s history of a former President for the actions taken during his Presidency. Presuda ima tri pravne implikacije, kao epilog tužiočevih smjernica iz optužnice i njenog zastupanja. Prvo, predsjednik nema imunitet za krivično gonjenje za neslužbene radnje. Drugo, predsjednik dobiva apsolutni imunitet od krivičnog gonjenja za radnje koje bi prekršile predsjednikovo službeno ponašanje u vršenju isključive predsjedničke ovlasti, kao što je izdavanje pomilovanja ili otpuštanje podređenog. Treće, predsjednik dobiva “pretpostavljeni imunitet” za druge službene radnje, široko tumačene, koje se mogu prevladati ako tužilac pokaže da krivično gonjenje za to djelo ne predstavlja “opasnost od zadiranja u ovlasti i funkcije izvršne vlasti”. Posljednja varijanta onoga što je predložio posebni tužilac, ali onaj koji mnogo više štiti predsjedništvo – prilično je kontroverzna i velika pobjeda predsjedničke moći u koliziji s predsjedničkom odgovornosti, iako je Sud mnogo toga ostavio nižim sudovima da odluče u prvom stepenu.
Presuda nije bila iznuđena niti je u neskladu sa nekim prošlim odlukama Vrhovnog suda. Kao i gotovo sve važne odluke o podjeli nadležnosti u ovoj oblasti – uključujući slučaj Nixon trake, kojim se uspostavlja široki predsjednički imunitet od građanskih tužbi (Nixon protiv Fitzgeralda) i novije slučajeve koji uključuju sudske pozive Trumpu dok je bio na dužnosti – presuda je bila zasnovana na vjerovatnom, ali ne i neizbježnom prosuđivanju o najboljem tumačenju ustavnog teksta i strukture, presedana, istorije i funkcionalnoj procjeni Suda o posljedicama predloženih pravila (ovo posljednje možda i najviše).
Krivični postupci koji se protiv njega vode na federalnom nivou u dva gore spomenuta predmeta neće biti završeni pravosnažnom odlukom (nevezano za ishod) do početka izbora. Međutim, ovom je presudom Vrhovni sud Sjedinjenih Država bitno umanjio ne samo posao koji je uradio specijalni tužilac Jack Smith već ova presuda ima i potencijalne pravne implikacije na sve buduće postupke koje bi neki novi tužilac mogao da vodi. Uostalom, sudija Kavanough u toku trajanja usmene rasprave problematizirao je presudu u predmetu “Morrison protiv Olsona” (1988), putem koje je potvrđena usklađenost s Ustavom Sjedinjenih Država zakona, čije su odredbe pravni osnov za imenovanje specijalnog tužioca (nije neposredno spomenuta u presudi o Trumpovom imunitetu, ali implikacije, kako sam kazao, postoje). Sudija Sonia Sotomayor (Demokratska stranka) kratko je iz klupe izjavila svoje protivljenje riječima: “Duboko zabrinuta za našu demokratiju, s poštovanjem prema Sudu, glasam protiv”. U svome izdvojenom mišljenju koje je suprotno odluci većine Sotomayor između ostaloga navodi da se ovom presudom predsjednici čine “kraljevima iznad zakona” i “ovlašćuje” predsjednika “da krši federalni krivični zakon” (ovo je možda i pretjerano). Iz neslaganja sutkinje Sonie Sotomayor proizilazi da bi odluka beskrupuloznom predsjedniku mogla dati širok prostor za koruptivno ponašanje. Robertsovo mišljenje ostavlja prostora za krivično gonjenje službenih djela (pored svih privatnih djela), a “zakon” uključuje pravilan obim predsjedničkog imuniteta i ustavnost primjene krivičnih zakona na predsjednika u određenim okolnostima. Ali nema sumnje da ova odluka povećava predsjedničku moć daleko iznad onoga što je prethodno određeno.
Većinsko mišljenje naglašavalo je dva različita, ali također vrlo uvjerljiva funkcionalna pitanja. Prvo, zabrinjavajuće je da bi podvrgavanje predsjednika krivičnom gonjenju zbog službenih radnji, posebno prema vrlo široko i nejasno formuliranim odredbama, za koje se Trump tereti da ih je prekršio, moglo masovno zadirati u ovlasti i funkcije predsjednika te bi ga moglo odvratiti od izvršavanja dužnosti svog ureda “neustrašivo i pošteno”. I drugo, zabrinjavajuće je zbog mogućnosti koje je smatralo “vjerovatnijim” od korumpiranog predsjednika izvan kontrole: “izvršne vlasti koja se kanibalizuje, sa svakim uzastopnim predsjednikom slobodnim goniti svoje prethodnike”. Nema načina da znamo koja je od ovih vizija ispravna. I jedno i drugo se može, u različitim stepenima, desiti, zavisno od mnogih nepoznanica o budućnosti, uključujući i to 1. hoće li Trump pobijediti na izborima u novembru i ostvariti svoje prijetnje kršenjem zakona i u kojoj mjeri i 2. hoće li nacija birati buduće predsjednike koji dijele Trumpov stav prema predsjedničkoj funkciji? U mjeri u kojoj se ovi događaji dogode upitno je šta je gore za naciju: razjašnjena širina koju većinski imunitet daje neodgovornim predsjednicima ili “rashlađivanje” odgovornijih predsjednika avetom krivičnih presuda nakon završetka dužnosti i štetu demokratiji SAD-a od krivičnih progona prošlih predsjednika po principu “milo za drago”, što bi stajalište neslaganja moglo izazvati?
Reakcije na odluku okreću se i različitim procjenama političkih posljedica odluke Suda. Nakon kasnog početka Smith je žurio, vjerojatno kršeći pravila Ministarstva pravosuđa, da riješi pitanja imuniteta i pokrenuo krivično gonjenje Trumpa prije predsjedničkih izbora. Mnogi Trumpovi protivnici nadali su se da će još jedno predizborno emitovanje dokaza o Trumpovim izbornim manevrima poricanja i moguća osuda naštetiti njegovim izbornim šansama. Odlukom suda sada je predizborno suđenje praktično nemoguće. Glavni rezultat žurbe prema Vrhovnom sudu jeste monumentalni presedan u podršci predsjedničke moći.
Postavlja se pitanje ima li imunitet predsjedniku SAD-a značaj pred međunarodnim forumima? Odluka nema praktične efekte za slučajeve Međunarodnog suda pravde u kojima bi Sjedinjene Države bile stranka, budući da ovaj međunarodni sud presuđuje samo o državnoj odgovornosti, pa stoga imunitet predsjednika prema zakonu SAD-a ne bi uticao na razmatranje MSP-a. Ukoliko bi Međunarodni krivični sud, koji odlučuje o krivičnoj odgovornosti pojedinca, istraživao predsjednika SAD-a (na funkciji ili bivšeg), bez obzira da li su SAD potpisnica Rimskog statuta, koji je osnovao Međunarodni krivični sud, ne bi priznao imunitet dat od Vrhovnog suda, budući da član 27 Rimskog statuta izričito negira zaštitu imuniteta dodijeljenog bilo kojem funkcioneru. Međunarodni krivični sud daje svakoj državi priliku (tzv. princip komplementarnosti) da istraži i odluči da li će krivično goniti pojedince optužene za bilo koje od krivičnih djela navedenih u Rimskom statutu (genocid, zločini protiv čovječnosti, ratni zločini, agresija) i kao rezultat toga izbjeći akciju Međunarodnog krivičnog suda. Ali ako bi se član ili bivši predsjednik pozvao na imunitet kako bi blokirao domaću istragu, to bi ih ironično izložilo direktno istrazi Međunarodnog krivičnog suda. Princip komplementarnosti implementira Međunarodni krivični sud kroz članove 17. i 53. Rimskog statuta i predviđa da je predmet neprihvatljiv pred Međunarodnim krivičnim sudom ako je trenutno pod istragom države nadležne nad njim. Koncept komplementarnosti, međutim, dozvoljava nadležnost Međunarodnog krivičnog suda u situacijama kada država nije u mogućnosti ili ne želi da nastavi s istragom ili kada se državna istraga vodi u lošoj namjeri, kao što je kada se koristi za zaštitu osobe od krivične odgovornosti.
Prva politička posljedica ogleda se u činjenici da će sada samo i isključivo birači (ne više državni organi) na neposrednim izborima i tajnim glasanjem odlučiti o izboru predsjednika Sjedinjenih Država. Krivični postupci koji su u toku i koji se vode protiv Donalda Trumpa neće biti okončani do izbora. Nejasno je na koji način će sudovi tretirati njegove radnje (u oba predmeta), kao službene ili kao neslužbene. Iznad politika i planova Bidenove administracije, razgovora i trgovinskih sporazuma nadvio se upitnik, šta će s tim biti ako Trump dođe na vlast (saveznici širom Svijeta prate događaje u SAD-u, u vezi s ovim pravnim i političkim procesima)? Ukoliko Trump dođe na vlast, teško da postoji ustavni i pravni mehanizam koji bi ga spriječio da ide u obrnutom smjeru od Bidenove politike, ali ni onaj koji ga može zaustaviti ili sankcionisati za radnje koje preduzima. U prvom se Trumpovom mandatu impeachment kao demokratski institut političke odgovornosti pokazao kao alat koji je u praksi imao slabiju pravnu i demokratsku snagu nego što je trebao imati, zbog političke polarizacije i glasanja po stranačkim i ideološkim linijama. Također, Trump je, dok je bio na funkciji Predsjednika u administraciji, imao (nametnute) kompetentne činovnike koji su davali dodatne napore da spriječe ili umanje efekte Trumpovih radnji (sad se očekuje da će on imenovati činovnike najsličnije njemu, s istim interesima, koji neće biti Republikanci “starog kova”). Sada Trump dobija “dodatni vjetar u leđa” ovom presudom Vrhovnog suda, kojom se daje široki imunitet od krivičnog gonjenja, pa može lakše i direktnije provoditi svoje politike.
Vrhovni sud je potkopao kredibilitet Sjedinjenih Država u promovisanju vladavine prava u inostranstvu i možda je otvorio vrata predsjednicima SAD-a da počine krivična djela u vanjskoj politici ili nacionalnoj sigurnosti bez pravnih posljedica. Prema Ustavu, kako je potvrđeno u presudi suda, predsjednici imaju različite ovlasti u oblasti vanjskih odnosa, uključujući komandovanje oružanim snagama, sklapanje ugovora, priznavanje stranih vlada i nadgledanje prikupljanja obavještajnih podataka. Sada je Vrhovni sud dao ovlaštenje predsjedniku da mogu da počine zloupotrebe koje su prethodno bile provjerene navodnim ograničenjima, posebno prema federalnom krivičnom zakonu (čak i npr. narediti vojsci da napadne stranu državu i izvrši genocid nad manjinskom vjerskom grupom ili da dijeli visoko povjerljive informacije o nacionalnoj sigurnosti (i ne pokušavati da ih deklasifikuju) sa stranim liderom). Dok je na funkciji, predsjednik koji je bio uključen u bilo koje od gore navedenih radnji i dalje bi, naravno, mogao biti opozvan od Kongresa zbog “teških zločina i prekršaja”. Vojno osoblje i drugi funkcioneri izvršne vlasti koji se pridržavaju ili pomažu predsjedniku u ovim radnjama rizikovali bi krivično gonjenje prema Jedinstvenom kodeksu vojnog pravosuđa ili federalnom krivičnom zakonu.
Kao što je Jack Goldsmith, Learned Hand profesor na Harvard Law School, prije nekoliko mjeseci napisao – “ideja da bi se prvo krivično gonjenje bivšeg predsjednika moglo obaviti brzo bez ozbiljne kolateralne parnice o uticaju na predsjedništvo uvijek je bila fantazija, čak i uzimajući u obzir ružne zloupotrebe ovlasti za koje se tvrdi u optužnici”. I šire gledano, već godinama je fantazija misliti da sudovi i tužioci mogu očistiti naciju od populističkog demagoga koji prkosi zakonu. To može samo politika, a ne pravo. Vrhovni je sud olakšao mnoge od Trumpovih pravnih muka, dok su njegove osude za krivična djela u New Yorku, čini se, nanijele samo minimalnu političku štetu – ako mu zapravo nisu čak i pomogle.
Doc. dr. sci. iur. Davor Trlin, docent na Internacionalnom Burch Univerzitetu Sarajevo (predmeti: Constitutional law (Ustavno pravo) i International Law and Diplomacy (Međunarodno pravo i diplomatija)) i na Sarajevo School of Science and Technology (predmet: International law and human rights (Međunarodno pravo i ljudska prava)
