“Dolazi 2019. godina, najavljena je Povorka… Odjednom samo vidite neko – zbog toga što vi volite nekoga – ima potrebu da vas polijeva solnom kiselinom ili nečim sličnim, ili da poziva na to da vas se pretuče“, priča Mia.
Ovakve i slične poruke česte su u online prostoru, a najčešće se upućuju najistaknutijim aktivistima koji se bore za prava cijele zajednice. Ali zbog njih članovi i njihove porodice žive u strahu.
“Mojoj mami je konkretno bolno kad vidi neke pozive, pozivanje na nasilje. To je potpuno neprihvatanje. Roditeljima se javi strah za fizičku sigurnost, a i mentalnu dobrobit djece“, kaže ona.
Članica Organizacionog odbora bh. Povorke ponosa, Lejla Huremović, za Detektor kaže da svake godine spremno dočekaju navalu negativnih komentara, govora mržnje i prijetnji. Sa svim aktivistima i članovima prolaze obuku kako da postupaju u slučajevima takvog sadržaja.
“Govorimo članovima da prate komentare ukoliko pozivaju na nasilje, ukoliko prijete nekoj određenoj osobi iz Organizacijskog odbora ili nekom trećem iz zajednice, da sve dokumentuju, stavljaju u folder, a onda osobe koje su dio Organizacijskog odbora, koje su zadužene za komunikaciju s nadležnim institucijama, dalje to šalju policiji“, navodi Huremović, kao i da oni nikada ne odgovaraju na takav sadržaj.
Stotine prijetećih poruka, komentara ili govora mržnje prošli su nekažnjeno od prve povorke od danas, jer je reakcija policije izostala, kaže ona.
“Oni tvrde da rade sve što je u njihovoj moći, da oni za sve znaju. I u suštini, ja vjerujem da oni za sve znaju. Međutim, u praksi, implementacija svega toga apsolutno se ne vidi. Mi ne znamo ko su ljudi koji su nam prijetili“, kazala je ona.
Prateći svaku Povorku ponosa u Sarajevu, Mia kaže da se mržnja i narativi blago smanjuju i da se Sarajevo navikava na ovaj protest, ali podsjeća da se ni dalje ne osjeća potpuno slobodno u društvu u kojem živi.
“Mislim da ljudi sada to malo više posmatraju kao još jedan dan u kojem se nešto dešava. Nisu nužno tu došli da iskažu neku podršku, ali okej, i ovo je neki prihvatljiv stadij“, kaže Mia, dodajući da i dalje ne može nositi dugine boje – simbol LGBTIQ+ osoba – na sebi.
I Huremović primjećuje da se mržnja smanjila u odnosu na ranije godine, kada je tokom organizovanja Povorke ponosa primala i po nekoliko stotina direktnih prijetećih poruka.
“Ako ništa, smanjuje se broj privatnih poruka koje dolaze aktivistima i aktivistkinjama, barem negdje to je moj slučaj, a pričala sam malo i s drugima unutar Organizacijskog odbora – koji su vidljivi aktivisti i aktivistkinje – i nisu dobijali, recimo ove godine, niti jednu privatnu prijetnju“, kazala je ona.
S druge strane, postoje organizovani napadi na stranicu Bh. povorke ponosa. Uprkos stalnim pokušajima, stranica nikad nije oborena jer Povorka ulaže velike resurse u njenu zaštitu.
Zbog majčinog neprihvatanja želio nauditi sebi
Nakon sigurnih kuća u Albaniji i Sjevernoj Makedoniji, Bosna i Hercegovina otvara prvu sigurnu kuću za LGBT osobe u regionu. Smještena u Sarajevu a namijenjena je žrtvama bilo kog oblika nasilja koje sigurnost ne pronalaze u porodičnom domu ili mjestu gdje žive.
Gej mladić, koji je tražio zaštitu identiteta, bio je u potrebi za sigurnom kućom u trenutku kada je porodici otkrio svoj seksualni identitet i zbog čega je kontinuirano bio izložen psihičkom, ekonomskom i fizičkom nasilju.
“Možda najekstremnije što je bilo je situacija kada je mama pravila pitu, ušla je s nožem i krenula da naudi sebi jer sam ja gej. I kako smo se vukli, presječene su mi tetive do korijena. U suštini nervi i tetive se skroz povukle u rame“, ispričao je za Detektor najtraumatičnije iskustvo nasilja u porodici.
Iako se nadao da će nakon tog incidenta stanje biti bolje i da će majci biti žao zbog učinjenog, iznenadila ga je njena reakcija.
“Kada sam došao ispred bolnice sa zamotanom rukom, pitao sam: ‘Je l’ ti žao šta si uradila?’ Ona kaže: ‘Pa nije, to ti je zato što si gej’. To mi je bio jedan od najtužnijih dana. Bukvalno sam… bio sam u bolnici, plakao, jecao“, prisjetio se on.
Nakon operacije koja je trajala dva sata, tražio je pomoć od policije, ali ni oni nisu reagovali kako je on očekivao i smatrao da trebaju reagovati u tom trenutku.
“Onda, što me šokiralo kod njih, oni su prišli mojoj mami kasnije i rekli su: ‘Pa je l’ on stvarno peder?’ Kako možeš prilaziti nekome ko mi je upravo to učinio“, kazao je on.
Njemu je tada trebala sigurna kuća. Kako nije naišao na mjesto gdje bi bio zaštićen, nekoliko je puta pokušao nauditi sebi.
“Diskriminacija već postoji u društvu. Svi mi to znamo, a makar da su nam ta četiri zida, odnosno roditelji, puni slobode, puni ljubavi, puni podrške. Međutim, kad ti i oni uskrate to, gdje ti bježiš, bježiš znači napolje – gdje je homofobija već prisutna. Gdje onda ideš? Ja nisam imao ostrvo sigurnosti, a drago mi je da sad ima sigurna kuća koja pruža to ostrvo sigurnosti, ljubavi i podrške“, poručio je on.
Zbog ovog, ali i drugih primjera, od aprila ove godine u Sarajevu je otvorena sigurna kuća za LGBTQ+ osobe. Pored fizički sigurnog prostora za one korisnike koji izraze potrebu za njim, sigurna kuća pruža i druge usluge, poput psihološkog savjetovanja.
Siniša Sajević, direktor Fondacije “Krila nade“ koja je otvorila ovu sigurnu kuću, kaže da očekuju prve korisnike, ali u međuvremenu pomno prate tri žrtve porodičnog nasilja, kako bi im u pravom trenutku ponudili svoje usluge.
“Ovo su zaista slučajevi u kojima imamo mlade osobe koje su istjerane iz kuće, koje su doživjele nasilje od strane porodice“, kaže Sajević, dodajući da te osobe osjećaju strah jer su odbačene od porodica – od onih koji su im trebali pružiti podršku i zaštitu.
Sigurna kuća je namijenjena svim LGBTIQ+ osobama koje sigurnost ne pronalaze u domu gdje žive, bilo s porodicom ili partnerom/partnericom.