foto: Pixsell
Pokazalo se da je povratak kultnog jugoslovenskog i hrvatskog filmskog autora u Arenu posle sedam godina (tu je bio 2017. sa filmom „Ustav Republike Hrvatske“ koji je pored četiri Zlatne arene osvojio i dvadesetak nagrada na svetskim festivalima), kulturni događaj i ovogodišnje Pule i regiona, jer je ovaj ljubavni triler „duboko zamočen u hrvatsku stvarnost, čija se radnja događa sada i ovdje, i u kojem nitko nije čist“, najiščekivaniji film, kako za stručni deo javnosti, tako i za publiku i medije.
Podsećanja radi, scenario „Svemu dođe kraj“, prema motivima dela Miroslava Krleže „Na rubu pameti“, napisao je sa svojim dugogodišnjim saradnikom, piscem Antom Tomićem, a priča prati Maksa Pintera, zagrebačkog advokata, koji izlazi iz svoje uspešne i komforne karijere i života udarajući na svog klijenta, bogatog i moćnog Dinka Horvata, i to pošto ga je na sudu oslobodio od optužnice za dvostruko ubistvo koje je počinio…
Sukob s jednim od „stubova hrvatskog društva“ Maksa čini nepoželjnim čovekom koji sve gubi, poslovne partnere, klijente, ženu… Ali, unutar ove društveno – političke drame događa se dirljiva i moćna ljubavna priča između Maksa i Nine, koja potiče još iz studentskih dana…
Bravurozne likove ostvarila je cela glumačka ekipa, a na jučerašnjoj konferenciji za novinare, pored Grlića i Tomića, film su predstavili i Živko Anočić koji igra glavnog junaka, Jelena Đokić (Nina Štefančić), Janko Popović Volarić, Emir Hadžihafizbegović, producent Ivan Maloča (Inter film), koproducent, glumac Uliks Fehmiu ( West End Production, Srbija)… Boris Isaković, koji je brijirao u ulozi Dinka Horvata, juče se zbog poslovinih obaveza vratio u Beograd.
Razgovor za Danas napravljen je s Grlićem nakon konferencije, a prvi utisak koji se potpuno spontano nametnuo (poučeni primerom reditelja Gorana Markovića), bio je da jedan tako kritički beskompromisan i hrabar film sada ne bi bilo moguće napraviti u Srbiji, pa je odatle i krenulo naše pitanje kako je uopšte prošao na konkursu Hrvatskog audiovizuelnog centra.
– Dvaput smo pali na fondu i želio sam odustati jer mi se nakon nagrađivanog „Ustava Republike Hrvatske“ činilo uvredljivim da te ponovno šalju u osnovnu školu. Ali, Tomić me je nagovorio da pokušamo i treći put, rekao je neka nas i odbiju, ali ćemo to barem pamtiti. Prošli smo, i eto nas sada u Puli – kaže Grlić.
„Svemu dođe kraj“, priča koja ipak budi manje romantično i ljubavno osećanje, a mnogo više težinu i uznemirenost u stomaku, jer moćnog Dinka Horvata ne sankcioniše ni jedna institucija – nema tog tužitelja, nema sudije, policijaca ni bilo koga od predstavnika zakona koji ga zaustaviljaju, naprotiv, sa svima njima, kao i sa ljudima iz vlasti on vrlo uspešno sarađuje…Na kraju, metaforično, Dinka ubija radnik, i to u bivšoj industroji mesa koju je on opustošio kriminalnom privatizacijom, a radnike ostavio bez hleba…
O tome da li ovim filmom, zapravo, sugeriše da je radnička klasa ta koja treba da krene u pobunu protiv sistema, Grlić objašnjava:
– Naravno, ne sugeriram ubistva, ali u celom ovom našem takozvanom teritoriju radnke su uspavali nacionalizmom, i pri tom su ih neprestano krali – stavili su ih gole na livadu bez igdje ičega da mašu zastavicom i viču mi smo Hrvati, mi smo Srbi, mi smo ovo ili ono. Ostali su gladni, ali oni biraju te iste ljude koji ih i dalje pljačkaju, tako da je potrebna jedna kanta hladne vode. Naravno da film to ne može da uradi, film je nešto što ne menja državu trajno. Ali, ovo je kap koju sam ja htio dodati za tu neku moguću kantu vode koja bi otreznila ljude da ne srljaju tim nacionalistima koji ih pljačkaju. Moraju shvatiti da je taj cjeli nacionalizam, to divno domoljublje, zapravo magla za veliku pljačku.
Maks Pinter u filmu kaže radnicima: „Glasali ste za HDZ, sad vidite gdje ste…“. Ali, nameće se pitanje koliko su ljudi poput Maksa danas eksces, oni koji su zarad istine, ljudskosti, osećaja morala spremni da založe sve što imaju.
– Zaista su eksces, i to veliki. Jer kad se neko buni van sistema, to je ništa. Ali kad se neko buni ko je unutra, s njima, onda se toga hirurški odstrani. Tu nema razlike između Krleženih prijatelja i današnjih.
Da li smo iz te svoje udobnosti, iz samoživosti i brige da sačuvamo samo naše male živote, a drugima kako bude, danas i došli do tog začaranog kruga u kojem gotovo sve prihvatamo što nam nameće vlast, Grlić ističe:
– Zanjelo nas, na razne načine, kad su stvarane ove naše male države, da smo sad dobili nešto strašno važno. Bilo bi lijepo kad bi ljudi shvatili da je država nešto što je namanje važno u njihovim životima – da je država represija prema njihovim životima, da su životi važni, a ne da obožavaju državu. Država su činovnici, država su političari koji drže svoje banke, koji mute, i koji s mržnjom prema drugima vladaju već decenijama, i koji nas unesrećuju. Prema tome, ja sam stvarno i želio da se ovdje neko otrezni, jer inače, svi dobri su otišli. Djeca koja su sa pet prolazila kroz školu, ta djeca bi danas trebala ovdje biti i promjeniti sutuaciju, a oni i dalje odlaze. Dakle, nije lako vidjeti nešto, neku snagu koja će ovdje mjenjati stvari.
Proglašavajući ovogodišnju Pulu otvorenom, Grlić je podsetio na velike autore čija je dela gledao u Areni na početku karijere, na Sašu Petrovića, Makavejeva, Žiku Pavlovića, Purišu Đorđevića…, koji su do kraja ostali u svom kritičkom i subverzivnom odnosu prema režimu i društvu. Koliko je njega u životu koštao taj isti umetnički i lični beskompromisni stav, Grlić kaže:
– Pa nije pretjerano, čovjek bi se mogao tužit, ali ja nemam tu namjeru. Ja sam, manje – više, istjerao filmove koje sam želio snimiti. Vjerujem da čovjek na kraju istjera nešto što zaista hoće. Autore koje sam pomenuo, gledao sam kad sam prvi put ušao u Arenu, kasnijih godina sam s nekima od njih postao dobar u životu. Ali, kao klinac od petnaest – šesnaest godina oni su u mene nekakav pečat utisnuli da film mora biti jasan, da film mora da priča, da mora biti nešto što se oko nas događa, jer mi samo ostavljamo tragove pored puta. I da ti tragovi moraju biti jaki.
Posle gledanja filma „Svemu dođe kraj“, svakako se nameće i pitanje da li očekuje da će biti nekih reakcija na njegov film u zvaničnijim hrvatskim krugovima i medijima?
– Pa već sam vidio po HRT-u, prvo pitanjeje bilo uz konstataciju vi ne živite ovdje, pa ne znate. I sve sam shvatio što mi žele reći – kaže Grlić.
Pre pedeset godina, kako smo videli na ceremoniji pre dve večeri, projekcija njegovog prvog filma „Kud puklo da puklo“ krenula je u Areni bez tona, pa je na otvaranju 71. Pule reprizirana ta početna scena i sa zvukom i sa slikom. Na premijeri „Svemu dođe kraj“, u dva navrata tokom filma greškom su bili uključeni veliki reflektori. Za Danas, reditelj koji je i svojim filmovima i svojim ličnim angažmanom obeležio ovdašnju kinematografiju i kulturu, ovako komentariše:
– Za pedeset godina kad dođem u Arenu, očekujem da će biti emitovana ispravka, dakle, premijere filma „Svemu dođe kraj“ bez reflektora.
Zadnji film
Komentarišući trenutnu situaciju u hrvatskoj filmskoj industriji, Rajko Grlić kaže:
– Ja nakon svakog filma mislim zaista, najiskrenije da je zadnji, zato jer je to ogroman napor. Sve veći i veći je napor ovdje snimati film jer je novaca sve manje, vremena je sve manje, sve je tanje. Ja sam netko ko sve polako radi i za to treba neka malo bolja opskrba. Kad čovjek ne bi morao skupljat novac, kad bi mogao napisat scenarij i sad to ići režirati, ja bi radio godišnje tri filma. Ovako, radim svakih pet, šest godina film, jer je jednostavno dug, dug put…
Besmisao i tranzicijska manipulacija
– Sjećam se tog gnjeva koji Krleža opisuje – istakao je Ante Tomić na jučerašnjoj konferenciji za novinare, dodajući kako je pomislio da je to potpuno autentično.
– I ja sam takav gnjev osjetio kad sam čitao kako je danas neki hrvatski bogataš gliserom ubio dvoje ljudi i nije otišao u zatvor zbog tog – istakao je Tomić.
Jelena Đokić i Emir Hadžihafizbegović osvrnuli su se na saradnju s Rajkom Grlićem.
– Ljubav i nežnost kojom Rajko zrači i privatno i na setu se itekako očituje u ovom filmu, ali i u mojoj ulozi, rekla je Đokić, a Hadžihafizbegović je dodao kako je velika privilegija raditi s njim.
– Kad me poslije “Karaule” ponovno pozvao na film, vjerujte mi, koliko god to zvučalo patetično, to mi je bio tako jedan sretan dan. Poslije osamnaest godina ponovo surađivati s Antom i s Rajkom.
Komentarišući film i njegovu nepobitnu sponu sa situacijom u regionu, Hadžihafizbegović je istakao kako taj besmisao koji mi živimo i ta tranzicijska manipulacija, ostavljanje radnika bez posla
– Ovaj se film bori da ne uđemo u tu vrstu eutanazije. Većina ljudi se kreće Džek Nikolson u Hrvatskoj, u Bosni, Srbiji, u regionui šire, i svi čekamo tog nekog Indijanca da podigne tu kamenu ploču, da na kraju formalnog filma razbije taj prozor i pokaže put u slobodu. Ono što mene brine, a što ovaj film potiče da se ne desi je ta totalna jedna letargija i naviknutost na polusvijet. Mi smo taoci polusvijeta. Mi smo na polusvijet pristali – istakao je Hadžihafizbegović.
Prema rečima Uliksa Fehmiua, Rajko i Ante su ljudi koji znaju ko su.
– Oni nemaju krizu identiteta. Njihov ljudski identitet, a samim time i umetnički, uspostavljen je tako da njih dvojica u životu u kojem smo stalno pred iskušenjima koračaju baš ovako kakav je ovaj film – rekao je Uliks Fehmiu.
