“Odvedi me do mora i otvorit ćeš mi jedan opojan praznik s radosnim svitanjima i neizvjesnim sutonima. Moja želja za morem sakupljala se i rasla s mojim djedovima, žestoka je u meni kao eksplozija, i kamene zidine što su srasle iz njega i vječna muzika njegovih valova, šljunka koji škrguće, sve je to more meni”, govorio je Ivo Andrić u svojim “Pričama o moru” i sve je to more, mjesto u kojem se život i smrt stapaju u jedno. U granicu na horizontu. Waitapu.
Honore de Balzac kazao je kako žena poznaje lice čovjeka kojeg voli kao što mornar poznaje otvoreno more, svaku njegovu mjenu, jer more kada te jednom opčini, tada zauvijek ostaneš u toj modroj brazdi čuđenja, toj mističnoj i divljoj ljepoti koja skriva sve tajne ovoga svijeta, pa ti se čini da ćeš ih dokučiti, čim zabonaca, čim se znojem u istoj slanosti izmiješa i krv i voda, pa se stopi sve u iste misli.
Čovjek razmišlja o sebi dok posmatra more, jer je ono kao život – uvijek nemirno i uvijek u pokretu. Ribari znaju koliko je more opasno pa ga poštuju. Njihove pošte diskretno su označene “sinjalima” da ne remete njegov mir i zapovijedi. More i zvijezde ista su poveznica, vječno u kružnom kretanju, vječno u elipsi, pa zajedno dišu i mjesec moru napuni pluća pa se rodi plima, ona koja prekrije stijene, čuđenja dovoljno za sve ribe i za sve ljude.
Mi smo poput tih stijena koje čekaju plimu. Ukočeni, ispunjeni čežnjom, nikada dovoljno sigurni u sebe, i stojimo pred sudom mora koje ne voli da ga se kroti, koje voli da se čeka i poštuje se. Žene pomoraca znaju za ta čekanja – čekanja ispunjena čežnjom koja para i diše, koja je prisutna i vječna. Žene pomoraca su kao sidra, prepletena na dnu na morskoj gibljivoj čistini, i svaki pomorac će se čvrsto držati za svoju ljubav u vječnom dijeljenju: dijeljenju s morem. Žene pomoraca su ankora. Sidro koje ostaje i kada se ne vrate.
Nikada čovjek nije osvojio more. More mu je dozvolilo da mu se po leđima i hrbatu šeta; more se naviklo da se po njemu brodi, ali nikada more nije dalo naslutiti veličinu svoje ljubavi, ni snagu opasnosti koja se u njoj krije. More je razdvojilo ljubavnike da vječno čeznu dok je jedan u njegovu zagrljaju, da bi kao malena suza vječno prkosila gravitaciji, koja samo u moru nema značaj.
Nema dodir.
Platon je shvatio more, njegovu i ljudsku prirodu, pa je moru podario vrste ljudi koje njime brode, kazavši da postoje živi ljudi: mrtvi ljudi i pomorci. A pomorci su oduvijek znali od kuda dolaze i kojoj luci brode, jer da to nisu znali, niti jedan vjetar za njih nikada ne bi bio povoljan. I kobilica broda, genova i kolumba, nikada nisu za mornara bile brod. Brod je ono što te stvari treba, a brod je za pomorca čista sloboda, otkhrnut dio duše koji napne jedra, da bi se u smiraj zavukao i zaspao u konope.
I kako prolaze dani, kako se vjetrovi divlje ophode prema tebi, shvatiš da su sve tvoje rane u vječnoj suprotnosti i da ih vremenom cijeli samo sol – sol svijeta koji je prema ljudima velik, a u odnosu na svemir sićušan i svet.
I tu u modrom plavetnilu nastaju tajne, nastaju oni koji te tajne znaju i poštuju, a to su ljudi od mora: tibari, pomorci, nautičari, ronioci. More zna kada se skrnavi, kada se ljudska vjera spušta u njega i more ga ne želi, ništa ljudsko – ni kosti njihove, ni zastave, ni zahrđale sablje, ni križeve.
Jer more je vjera; more je samo sebi religija i more nema ništa ljudsko doli rastvorenih utroba brodova koji zauvijek počivaju u njemu. More se ne sili niti dokazuje, more se poštuje, mora se boji i more se voli, čista srca i kristalne duše, pa ti more vrati, more te shvati i more ti da novu vjeru, novu religiju, novi križ.
I to znaju ljudi od mora i oni koji s morem i od njega žive. Znaju da su u vječnoj opasnosti. Opasnosti od križa koji će jedini ostati iza njih.
More ne treba nove križeve.
Život s morem dovoljan je križ.
Zbog toga nam ne skrnavite more svojom nebrigom za njegove pomorce. Vi koji ne poštujete ni more ni njih. Vi koji puštate da brode i plove na vaporima koji su odavno trebali u rezališta.
Ostavite nam sigurnom onu zadnju čistu tajnu koja diše, onu zadnju kocku kristalne vedrine, u koju još niste zašli da je “šporkate” svojim ljudskim prizemnostima, svojom pohlepom, svojim bahatim nerazumijevanjem mora. Jer samo ljudi koji ne razumiju more puštaju pomorce na islužene brode da služe njihovoj pohlepi.
Ostavite nam to zadnje uporište. Zadnju granicu u kojoj vas nema. Vas bahatih i pohlepnih koji živite na sigurnosti ljudi koji jedu kruh svoj sa sedam kora.
Ovog puta nije more uzelo svoj danak, već ga je uzela ljudska pohlepa. Vječna i neutaživa kao bezdan nad kojim se brodi. Pohlepa koju nije bilo briga za sigurnost tih ljudi niti za zakonitosti mora. Pohlepa koja pušta da pomorci plove na brodima koji su stariji od njih, koji se raspadaju. A more ne prašta. Pa ostane samo križ iza njih i suze njihovih žena.
Da vječno budu živi, i mrtvi, i pomorci.
(Pomorcima Jadrolinije nastradalim na MT Lastovo)
