Četvrtak je, 12. septembar 2024., skoro pa ponoć, a od Rade Aleksića, Srđanovog oca, stiže mi poruka sa slikom: “Ovo piše u udžbeniku iz gimnazije, koju naša Ena pohađa…” Ena je unuka Rade Aleksića i učenica trećeg razreda gimnazije “Jovan Dučić’, u Trebinju, a u tom gimnazijskom udžbeniku piše i slika Srđanova:
“Srđan Aleksić (1966 – 1993) rođen je u Trebinju. Bio je pripadnik Vojske Republike Srpske. Poginuo je braneći od maltretiranja na trebinjskoj pijaci sugrađanina muslimanske narodnosti Alena Glavovića. Na čitulji je pisalo da je umro izvršavajući ljudsku dužnost”.
Da se podsjetimo, pisali smo na našem portalu Tačno.net toliko puta o herojskom Srđanovom djelu.
“Dana 21.januara 1993. legitimisali su ljude na trebinjskoj pijaci. Vrijeme je to kad je najpotrebnije saznati koje si nacionalnosti, prebrojati krvna zrnca, pa onda preduzeti ratne mjere i primijeniti siledžijske zakone. Nakon što su utvrdili da je jedna od legitimisanih osoba Alen Glavović, Bošnjak, dva policajca poveli su ga u kasarnu. U putu ih je sreo jedan od napadača i pitao:”Koga vodite?“ „Vodimo ovog baliju“… Tu neposredno pred MUP-om priključila su se još trojica od kojih jedan sa otkočenom puškom spreman da puca i ubije. U međuvremenu priskočio je Srđan da spašava Alena. Alen je uspio pobjeći, a Srđu su onako po ‘ratnički’ i kako to rade kabadahije, tukli nogama i dokazivali svoju neljudsku pripadnost. Srđan je tad, umjesto Alena, sebe žrtvovo, pao u komu i preminuo 27. januara te unakažene 1993. godine. “Sjedio sam u bolnici i slušao otkucaje Srđanovog srca. Doktor mi je rekao – Šta da radimo? Šanse su nikakve da preživi. Moraćemo isključiti aparate. Rekao sam: ‘Isključite’, pričao mi je Rade, Srđanov otac. Koliko li je samo jedna riječ teška, teža od smrti i bolna do beskraja. Imao je samo 26 godina”.
Ništa se na ovim prostorima ne događa slučajno, pa ni Srđanovo spašavanje Alena i njegovo herojsko djelo. Ma koliko danas izgledalo da smo podijeljeni i zavađeni, da nam šalju strance kako bi nas učili zajedničkom životu, mi smo mnogo prije njih naučili i šta je život i šta je suživot, šta su tri civilizacije, kulture i religije. Mnogi su pokušavali da ospore tu njegovu ljudskost i čovječnost. Ipak, već godinama šetamo Srđanovim ulicama u Sarajevu, Beogradu, Pančevu, Novom Sadu, Novom Pazaru, Srđanovim Bulevarom u Podgorici, a ja još uvijek predlažem i sanjam, bar Srđanov sokak u Mostaru. I siguran sam da će, ako ne moja, ono sljedeća generacija to dočekati i biti ponosna i na sebe i na neki bolji Mostar. Kad smo dočekali da nam učenici o Srđanu uče, dočekaće se i Srđanova Mostarska ulica.
I druga taze, dobra vijest, rijetka mostarska.
“Na Partizanskom groblju u Mostaru postavljen je novi video-nadzor, a planirana je kompletna obnova, sanacija, revitalizacija i zaštita”.
Ipak se kreće!
