Foto: picture alliance/Associated Press/Juliana Yamada
Veličanstvena pobjeda za demokrate ili to ipak nije tako značajno? TV-duel privukao je oko 70 miliona A merikanaca pred televizore.
S Labor Day – američkom varijantom Dana rada, koji godišnje pada na prvi ponedjeljak u septembru – tradicionalno počinje vruća faza izbornih borbi u SAD. Šta za vrijeme ljetnje pauze protiče još relativno blago, odjednom sada dobije na ubrzanju: broj reportaža i izvještaja s lica mjesta raste, Yard Signs u baštama se povećava, predizborni transparenti imaju sve agresivniji ton i knjige narudžbi kod instituta za ispitivanje javnog mnijenja počinju se puniti. I za obje velike partije koje u pravilo ljeto koriste za sakupljanje novca i posvećuju se svojim kandidatima, počinje sada finiš. Više nemaju mnogo prilika da neodlučne birače privuku sebi. Jedna od malo preostalih jeste tradicionalno format predsjedničke debate.
Jedna takva u ovom izbornom ciklusu bila je doduše dosta ranije u junu, ali tada u drugom sastavu. Sjećamo se: predsjednik Joe Biden je u govorničkom duelu sa svojim prethodnikom Donaldom Trumpom imao katastrofalan nastup uključujući Blackout. Nakon toga dospio je pod veliki pritisak i morao je konačno škripeći zubima objaviti svoje odustajanje od drugog mandata. Utoliko značajniji bio je za njegovu potpredsjednicu Kamalu Harris, koja je postala rezervni kandidat, drugi pokušaj koji je održan u utorak, a koji je bar indirektno bio povezan sa zadatkom da se otjeraju zli duhovi ljeta. Znoj je bio na čelima funkcionera u centrali demokrata kada je uskoro 60-godišnja stupila na binu u Filadelfiji, najvećem gradu u Battleground State Pensilvanija, gdje se odvija žestoka izborna borba. Hoće li izdržati pritisak ili će ipak ponoviti Bidenov neuspjeh?
Harris je pred očima skoro 70 miliona Amerikanaca ponudila jedan stvarno koncentrisani i borbeni nastup. U početku je bila nervozna, ali je u toku sat i pol postepeno sticala samopuzdanje i stalno je napadala Trumpa, koji je djelovao iscrpljeno i frustrirano. Posebno dobro bilo je prihvaćeno njeno izlaganje o pravu na pobačaj (iako je izneseno na profesorski način), koje je nakon restriktivne presude Supreme Court u slučaju Dobbs v. Jackson Women’s Health Organization iz 2022. dobilo na političkoj eksplozivnosti i za demokrate postaje sve više pobjednička tema. Ona je svoga protivnika stavila pod pritisak jer u više od 20 saveznih država postoje zabrane pobačaja koje je inicirao Trump. “Čovjek ne mora negirati svoju vjeru ili uvjerenja da bi se složio da vlada – a posebno Donald Trump! – ne treba odlučivati što žena može učiniti sa svojim tijelom”, oštro je nastupila Kalifonijka. Trump, koji je, kao i u raspravi s Bidenom, zastupao federalističko stajalište, ali je istodobno tvrdio da demokratski bivši guverner duboko republikanske “Zapadne Virdžnije” (što znači: Virdžinije) želi “pogubljivati” bebe i nakon što su rođene, izgledao je više nego snuždeno. I inače Trump nije ponudio blistav nastup na mikrofonu.
Pritom ni u kom slučaju ne znači da Harris nema slabosti
Pritom ni u kom slučaju ne znači da Harris nema slabosti. Svejedno je iznenađujuće kako je ova naizgled neprimjetna potpredsjednica, koja mimo svoje domovinske savezne države nikada nije vlastitom snagom pobijedila na nekim izborima ili samo predizborima (i konačno samo kroz zaokret sudbine izbačena na vrh demokratskog Ticketa) u kratkom vremenu avansirala u političku zvijezdu, koja se, izgleda, izdigla iznad svake kritike. Činjenica je da bi bilo dovoljno materijala da se na bojno polje iznese nešto protiv vlade za koju je i ona odgovorna: i dalje visoki životni troškovi, loše izvedeno povlačenje iz Afganistana ili i dalje rastući migracioni pritisak na južnoj granici. Disciplinovaniji bi kandidat sigurno imao malo problema da potpredsjednicu potisne u defanzivu i prisili je na neugodne odgovore. Trump može biti sve, ali nije disciplinovan i rađe je govorio o useljenicima s Haitija koji jedu mačke, pse i druge domaće životinje. Očito prevara – ali čak i u suprotnom slučaju, to nije tema na koju bi trebalo gubiti previše dragocjenog vremena za govor.
Na drugom je mjestu Trumpu zasmetao njegov imidž čovjeka koji izmišlja i izvrće činjenice. Naravno, glasno negodovanje zbog činjenice da njegova protivnica želi platiti postupke promjene spola ilegalnim imigrantima u pritvoru ima određeni Meme karakter, ali nije tako daleko od stvarnosti: Harris je stvarno još 2019. podržala odgovarajući upit American Civil Liberty Union, u istom dahu se založila za dalekosežna smanjenja u graničnoj zaštiti i pozvala da dugoročni cilj bude “kraj deportacionog pritvora”. Sada se može tvrditi da je to bila 2019, kada je kao liberalna senatorka Zapadne obale imala i druge potrebe: zadovoljiti bazu i pružiti oštar kontrast rigidnoj imigrantskoj politici Trumpove administracije. Također se može istaknuti da Harris sada otvoreno priznaje da je “evoluirala” svoj stav o raznim pitanjima, ali ipak: prostor za napad bio je tu. Da je to uveliko propušteno, u ovom je slučaju više krivo Ko i Kako nego Šta.
Što se Trump u svom jeziku i ponašanju jasnije razlikuje od tipa profesionalnog političara, to više može zahtijevati drugačije standarde za sebe
Ono čemu se Trump u svemu ovome još može nadati jest da je svojim nastupom još jednom pridobio one birače koji se manje bave standardizovanim predizbornim obećanjima nego pokazivanjem simboličnog srednjeg prsta političkoj eliti zemlje. Ljude koje vrijeđa profesionalnost Harrisove i retorička vještina jer sumnjaju da iza svake profesionalnosti, stoji neka vrsta neautentičnosti, a iza svakog dobro iznesenog argumenta sumnja da su svjedoci uvježbane glumačke izvedbe. Nakon osam godina više nikoga ne treba čuditi što ti ljudi više vole Trumpovo nestalno, ignorantsko, drsko, ali baš zato neskriveno držanje od robotski hladne preciznosti njegove protivnice (Harris je po tome vrlo sličan Hillary Clinton). Usto stalno važi da se bivši predsjednik može osloniti na lojalne pristalice i zato jer on govori šta on govori i govori kako govori. Što se Trump u svom jeziku i ponašanju jasnije razlikuje od tipa profesionalnog političara, to više može zahtijevati drugačije standarde za sebe.
I s ovom pozadinom demokratska strana bila bi dobro savjetovana da ovoj debati ne prida preveliko značenje i posebno da ne padne u preuranjeni pobjednički zanos. Lakše reći nego učiniti, jer za razliku od republikanaca koji su po tom pitanju relativno hladnokrvni, stranka već godinama ima afektivni eksces unutar sebe, koji se često manifestira naglom promjenom samopoznanja: danas se još slavi Biden kao veliki predsjednik koji transformira i koga bi se htjelo nominirati za dalji mandat. A već sutra ga istjeruju iz dvorišta nakon propalog nastupa u debati. Danas se još slavi da će Trump u svojoj novčanoj aferi (koja je za većinu birača samo umjereno interesantna) biti osuđen i sanja se o višegodišnjoj zatvorskoj kazni. A već sutra baca se pogled na ankete, teatralno se žali na nerazumjevanje sugrađana i misli – ovoga puta stvarno! – o emigriranju. Ili ste do neba veseli ili tužni do smrti, predviđajući uvjerljivu pobjedu ili vlastitu propast. Ni jedno ni drugo u pravilu ne pomaže.
Mnogo više izgleda razumno debatu vrednovati kao (očekivanu) pobjedu na bodove, ali ne kao istinski nokaut. Kao dobra mogućnost prezentacije za Harris da demonstrira svoju čvrstinu i pokaže javnosti u SAD-u da je ona više od samo na osnovu boje kože i spola izabrane Diversity Hire. I na kraju, ali ne manje važno, kao mogućnost generiranja sažetog videomaterijala za sljedeću seriju izbornih reklama. Debata bi mogla ostati jedina jer dok se iz lagera Harrisove još u noći najavljivalo da su spremni za drugu rundu Trump je reagovao vidljivo ljutito. On nije spreman prihvatiti takav prijedlog, uostalom, pobijedio je ubjedljivo i sve je već rečeno: “Jako su loše prošli i sad prvo što traže jeste debata. Oni uvijek žele revanš!” Ostane li tako, ipak se možemo radovati debati početkom oktobra kada će kandidati za potpredsjednika obje partije – J. D. Vance und Tim Walz – u Njujorku nastupiti jedan protiv drugoga. Njihovo ukrštanje mačeva možda je već posljednji veliki događaj izborne godine.
