Ilustracija Jelena Žilić
Huči, teče Sutjeska, kako kaže pjesma. Sada huče mašine, a ribe ugibaju u koritu rijeke na jednom dijelu, koje je sada suvo. Tri male hidroelektrane su u planu na ovom području. Odmah uz nacionalni park.
Uprkos deklaraciji o zaštiti rijeka koju je Narodna skupština Republike Srpske usvojila prije tri godine, na rijekama se i dalje kopa. I to ne čudi, kod nas se ni zakoni ne poštuju, a da će se poštovati neka deklaracija koja pravno nije obavezujuća.
Uprkos i odluci Okružnog suda u Banjaluci iz 2015. godine, s dvije presude kojima poništava rješenja o odobravanju studija uticaja na životnu sredinu za hidroelektrane u NP Sutjeska, zbog nepostojanja prostornog plana nacionalnog parka. Jer novim prostornim planom park bi se proširio i na lokacije gdje se sada kopa.
Još prije nekoliko godina u srcu nacionalnog parka planirali su mini hidroelektrane, kada nisu uspjeli, sada su ih izmjestili van granica parka. I tu su jednako štetne za park i prirodu.
Možda se nećete složiti s ovom izjavom, ali svaka mala hidroelektrana nosi u sebi smrt rijeke. Prvo, smrt biljnog i životinjskog svijeta, potom krajolika i riječnih obala, na koncu se sve odražava i na ljude.
Sutjeska sa svojim pritokama je jedna od posljednjih rezervata netaknute prirode. Sada već možemo reći bila je jedna od netaknutih. Velike mašine su razorile korito, ona je sada na tom mjestu kao neki potok koji jedva primjetno teče. Na obali su velike cijevi kroz koje će u marku ova čista voda teći i praviti profit nekom ko vjerovatno i ne zna gdje se ova rijeka nalazi i kakva je bila.
Pored cijevi su i velike željezne šipke i beton. Kao nadgrobni spomenik umirućoj rijeci koja je do juče bila život. Gdje je bila čista zelena priroda, sada je sivilo.
Male hidroelektrane ne prave malu štetu, već ogromnu. Zbog malo struje, ali za mnogo novca. Na štetu građana, a za zaradu pojedinca.
A sve je počelo 2006. godine, kada je Vlada RS potpisala čak 106 koncesija za izgradnju mini hidrocentrala. Tada je počela rasprodaja naših rijeka.
Nakon toga s koncesijama se trgovalo kao na buvljaku. Neke su preprodavane i više puta, a moglo se prodavati i stranim licima koji s Bosnom i Hercegovinom nemaju ništa. Od 106 koncesija od 2006. godine, samo 9 imaju istog koncesionara od te godine.
Prirodna dobra, odnosno javna dobra u BiH, dođu kao starter-pack za bogaćenje privilegovanih i poslušnih. Hoćeš da se obogatiš a ne znaš kako, otkupi koncesiju pa napravi malu hidroelektranu, zagarntovano će država kupovati proizvedenu struju, a široke ruke davaće podsticaje i premije.
Da se ne bismo iznenadili kada sutra mašine dođu i raskopaju korito neke rijeke, u nastavku spisak rijeka koje su stavljene na prodaju 2006. i na kojima može u svakom momentu da osvane mala hidroelektrana.
Sana, Crna rijeka, Vrbanja, Bosna, Hrčavka, Jabušnica, Suha, Bistrica, Govza, Krupica, Oteša, Janjina, Janj, Medljanka, Pliva, Kobiljska rijeka, Drinjača, Usora, Sutjeska, Draženica, Vrbnica, Škopotnica, Janjina, Radojna, Sućeska, Prača, Dimitorska rijeka, Ponor, Lubovica, Sokočnica, Cvrcka, Ukrina, Sedricka, Studeni Jadar, Drinjača, Lukavica, Grabovička rijeka, Zeleni Jadar, Krupac, Miljacka, Bregava, Velika Obarska, Vrbas i Ugar koji je odavno uništena rijeka u čijem koritu je napravljen ekocid.
Na nekim rijekama su i po pet, šest koncesija, na nekima su izgrađene, a na nekim tek treba da se gradi.
Sutjeska je samo sada došla na red.
A ko mari što je planirana hidroelektrana tik uz Nacionalni park Sutjeska. Pa, niko. Čak ni uposlenici parka. Kada su lokalno stanovništvo i ekološki aktivisti prije deset dana organizovali proteste niko ispred nacionalnog parka nije bio tu da podrži borbu.
Niko ni od političkih zvaničnika, ni oni koji su do juče kritikovali Hrvatsku kada je bager ušao na vrelo Une.
