I
Opet se odnekud, u jeku trenutne predizborne kampanje, pojavila priča o sekularizaciji, sekularnom društvu, odnosu religije i društva. Jedan istaknuti zvaničnik FBiH i predstavnik vladajuće stranke, valjda u želji da našteti političkim konkurentima, dao je bombastičnu i provokativnu izjavu o tome kako suparnička i opoziciona politička stranka želi stvarati “islamsku republiku”; na to su mu drugi nerijetko prizemno odgovarali, javnost se uskomešala i zapjenila, posebno na društvenim mrežama, a neki javni djelatnici, koji sebe smatraju intelektualcima, umjesto da razjasne ta pitanja, opet su se odali svojoj oprobanoj metodi pojednostavljivanja, pa su čak pokušali otići korak dalje tvrdeći da se Bosna i Hercegovina pretvara u teokratsku državu. I kao što to obično biva, sve se pretvorilo u lov na glasove, simpatije birača, lajkove ili pak naklonost nekih stvarnih ili zamišljenih stranih centara moći, od kojih je rečeni funkcioner – ovdje namjerno neimenovan da bi se smanjila mogućnost uplitanja ovog skromnog osvrta u predizborni cirkus – valjda očekivao da se jako uznemire na pomen “islamske republike” kao moguće opasnosti, računajući na islamofobni refleks dijelova međunarodne zajednice, a da se, eto, on, odnosno njegova partija, i bliski joj intelektualci, u takvom scenariju predstave kao sigurna brana toj prijetnji. Kako god, to se pitanje banaliziralo i simplificiralo, tako da na kraju kao komunikativna zajednica opet nismo iskoristili priliku da izvučemo neku opipljivu korist iz rasprave koja se pokrenula.
II
Pošto su se mnogi učesnici te a i ranijih javnih debata o toj i sličnim temama pozivali na sekularizam, možda nije zgoreg da tom kompleksu posvetimo malo pažnje. Sekularizacija je pojam koji imenuje jedan općedruštveni i općekulturni fenomen i u svom bazičnom značenju znači prevođenje ili tranziciju religijskih dobara u svjetovne okvire. Prvobitno se ustalio kao terminus technicus državnog crkvenog prava, da bi od 19. stoljeća doživio snažno semantičko proširenje, najprije u samoj političkoj i pravnoj sferi, a zatim na povijest filozofije i ideja, teologiju, etiku, estetiku, kao i na druge humanističke discipline. Izvorno, “sekularizacija” označava nešto prilično prozaično, a to je proces oduzimanja crkvenih dobara u vrijeme Napoleonove vladavine na početku 19. stoljeća, koji je podrazumijevao i mjestimično zatvaranje i preinaku vjerskih institucija, te, što nimalo nije zanemarivo, stavljanje pod kontrolu države cijelih teritorija kojima je upravljala Rimokatolička crkva. Iako je poslije taj termin evoluirao, ostao je ovaj uvijek ovaj nezgodan prizvuk da je u sekularizaciji zapravo na djelu borba za vlast i imovinu, u prvom redu materijalnu, a zatim i duhovnu. Konzervativno su orijentirani kritičari još tada prigovarali da je sekularizacija zapravo nelegitimno prisvajanje crkvenog vlasništva od države. Na taj prigovor nelegitimnosti vratit ćemo se na kraju ovog ogleda. Uglavnom, nadmetanje crkvene i državne vlasti svakako je još puno starijeg datuma nego što je to sam pojam sekularizacije i ono traje vjerovatno od još od uspostave najranijih država.
U moderno se doba u brojnim raspravama teorijski ustanovilo, a u praksi potkrijepilo mišljenje da religija načelno mora biti odvojena od državnih poslova. Zanimljivo je ovdje skrenuti pažnju na porijeklo same riječi sekularno: ona se izvodi iz latinskog saeculum, što znači vijek ili stoljeće, odnosno historijsko, profano ili svjetovno vrijeme, koje se suprotstavlja svetom i ahistorijskom vremenu, ili pak vječnosti, kojim, prema tom razumijevanju, barata religija. Ta podjela vremenskih zona, od kojih svaka ima svoju logiku, ključna je za ideju razdvajanja svjetovnih i sakralnih poslova. Iako takvu razdvojenost u praksi imamo i u ranijim kulturama, u evropskom novovjekovlju se nakon srednjevjekovne cezure sve više obnavlja i stabilizira ideja današnje sekularne države, koja ima zadatak rješavati ovozemaljska pitanja zajednice ljudi koji su se obrazovali u državni narod (Staatsvolk), dok se onostranim pitanjima vjere ima baviti vjerska institucija. Historijski, postojale su tu brojne oscilacije, naročito u vidu postrevolucionarnih nasilnih sekularizacija, sličnih spomenutoj Napoleonovoj, no u najnovije vrijeme sekularna država, kako je sažima njemački filozof prava Horst Dreier u svojoj knjizi Država bez Boga (2018), počiva na sljedećoj postavci: sekularna država ne podrazumijeva nikakvu suprotstavljenost ovoj ili onoj religiji, nego striktnu religijsku neutralnost. “Država bez Boga ne znači: društvo bez Boga, a pogotovo ne: čovjek bez Boga” (str. 9). Upravo suprotno, moderna sekularna država, garantirajući, prema svom samorazumijevanju, sva ljudska prava i slobode, jamči ujedno i religijske slobode, zapravo omogućuje da svaki građanin živi i ispoljava svoja vjerska osjećanja, pojedinačno ili u kolektivu s drugim suvjernicima. Istina, sekularna nacionalna država pritom se odriče vlastitog religijskog utemeljenja ili legitimiteta: taj legitimitet ona crpi iz samog ustava i vlastitog zakonodavstva kao izraza nacionalne volje, odnosno volje građana koji žive u njoj. Dakle, takva neutralna država nije suprotstavljena religiji: ona daje okvir za društveni i kulturni život, kojem pripada i religija. Ovdje je važna poenta koju ističe Dreier, a poučna je i za naše debate o religiji: ako je religija sastavni dio društvenog života, onda ovako shvaćena sekularna država nikako “ne znači povlačenje vjere u privatnu sferu”, kako neki naši ostrašćeni sekularisti ponekad traže. Naprotiv, “[o]na (vjerska zajednica) može se snažno umiješati u sva za nju bitna društvena događanja (…) uključujući i iznošenje političkih zahtjeva iz religijskih motiva” (str. 13).
Da ilustriramo: veoma smo često čuli kritike na račun veće prisutnosti vjerskog života i vjerničkih rituala u javnosti, kao što su npr. kolektivni iftari, neke je to sarajevske pseudosekulariste – dakle ne mislim ovdje na Milorada Dodika – čak ponukalo da Sarajevo usporede s Teheranom, pri čemu “Teheran” ovdje figurira kao neka autoorijentalna i antisekularna šifra. I usput budi rečeno, rijetko ćete i u kritici pojava manifestacija katoličanstva čuti prigovor da se, recimo, Mostar pretvara u Vatikan. Uglavnom, takve kritike kolektivnih iftara nisu u duhu sekularizma, nego čak katkad imaju i totalitarni prizvuk, budući da se od vjernika tada traži da faktički budu nevidljivi, u svoja četiri zida. Drugi set čestih pseudosekularnih prigovora kod nas odnosi se na davanje političkih komentara vjerskih zvaničnika. Iako su vjerski predstavnici pozvani, naprosto zbog očuvanja svog nadstranačkog karaktera i univerzalnih vrijednosti koje teže da predstavljaju, da u tom polju budu veoma oprezni, načelno je itekako legitimno da i vjerski autoriteti budu politički zainteresirani ljudi i da svoje mišljenje, iako s pojačanom dozom senzibiliteta, iznose u javnost. Dakle, ni jedna ni druga pojava, koje su ovdje najčešće na udaru kritike, nije u suprotnosti s idejom sekularne države.
Povreda sekularnog principa, po ovom razumijevanju, događa se onda kad država napusti poziciju neutralnosti i ekvidistance, i pristane na pravno i suštinsko privilegiranje jedne religije, bilo da svoj legitimitet nasloni na nju ili da joj omogući povlastice koje ugrožavaju slobodu i prava drugih građana. Dva fenomena, o kojima se ponekad govori, u tom su kontekstu posebno zanimljiva: to je prisutnost religijskih rituala i znamenja u državnim institucijama (obredi osveštavanja, križevi u ustanovama i učionicama državnih škola i sl.) ili skraćivanje nastave ili radnog vremena u državnoj službi zbog posta. Tu imamo manje ili više drastičnu povredu principa sekularnosti.
III
Ovako shvaćena sekularnost, koju iznosi Dreier, podrazumijeva, međutim, društvenu i kulturnu i svjetonazorsku pluralnost. Naime, ako princip neutralnosti shvatimo ne samo kao neutralnost u odnosu na religiju, nego na bilo koji drugi svjetonazor ili ideologiju, onda se nameće zaključak da nijedan totalitarizam po svojoj definiciji ne može biti sekularan, jer svaka totalitarna država, a većinom i autoritarni režimi, pozicionira jednu važeću ideologiju u svoje središte, u srce svog legitimiteta. Ponekad to čine i nominalno demokratske države. To isto znači da je nešto poput nasilne sekularizacije, prisilnog odvjeravanja, koje često imamo na djelu nakon revolucija ili okupacija nekog prostora od neke strane sile, jednako prisilnom pokrštavanju. Otuda valja kao historijski primjer navesti, iako će to mnogima zazvučati kontroverzno: SFRJ nije bila sekularna država, iako je, naravno, bila odvojena od religije, barem od religije u užem značenju te riječi. Ona se, naime, u svojoj legitimaciji strogo vezala za jednu ideologiju, koja je po svemu funkcionirala kao zamjenska “religija politike”, kako je naziva Emilio Gentile. Ostajući na ovom primjeru reći ćemo i sljedeće: Bosna i Hercegovina danas je, barem u onim dijelovima zemlje, u kojima vlada kakva-takva svjetonazorska, ideološka i politička pluralnost, a te pluralnosti najviše, ruku na srce, ima danas na prostoru na kojem su Bošnjaci demografska većina, više sekularna nego što je to bila ikad ranije. Pritom ovo govorim ne da bih u poznatom maniru nekih nacionalizama demonizirao SFRJ, zemlju koja je svakako imala mnogo dobrih strana, nego da bih skrenuo pažnju na to da je često pozivanje na SFRJ kao uzor sekularnosti potpuno promašena analogija.
U tom smislu regije kao što su tuzlanska, sarajevska, zenička ili bihaćka, u kojima muslimani kao vjerska grupa čine većinu, u principu su u ovom trenutku daleko više sekularne od drugih dijelova zemlje, u kojima je ideološka i politička monolitnost znatno izraženija. Moguće da ovaj zaključak zvuči ponešto zaoštren i paušalan, ali je potreban zbog toga što se priča o sekularizaciji često ex negativo zloupotrebljava kao propagandno sredstvo u službi islamofobnih političkih projekata, a na sličnom je tragu i nesretan primjer koji smo naveli na početku ovoga teksta.
IV
I na kraju, od važnosti je još jedan intrigantan i problematičan aspekt pojma sekularizacije, koji je vezan za njegovo ishodište u oduzimanju crkvenih dobara, ali ima i znatno širu metaforološku dimenziju. Na nju je kritički skrenuo pažnju njemački filozof Hans Blumenberg, prije svega u svom kapitalnom djelu Legitimitet novovjekovlja. Naime, sekularizacija, barem na način na koji se često upotrebljava, sugerira po Blumenbergu jedan proces u kojem se svi relevantni društveni fenomeni zapravo mogu tumačiti kao derivati, izvedenice iz nekadašnjeg sakralnog konteksta. Problem Blumenberg vidi u tome što se onda sakralno, odnosno religijsko smatra izvorištem, iskonom kulture i sveukupnog mišljenja, dok se svjetovnom daje samo drugorazredni status, svodeći ga na rezultat degeneracije i udaljavanje od pretpostavljenog svetog centra. To je model mišljenja koji često zatičemo nezavisno od pitanja religije. On poriče istinsku emancipaciju i autonomiju današnjeg subjekta jer ga uvijek oblaže sumnjom da je on tek sekundaran, neka vrsta otuđenika i nelegitimnoga nasljednika koji je otpao od svog korijena. Tako se i naše današnje vrijeme, obilježeno izrazito regresivnom nostalgijom, često delegitimira jer ga se smatra tek degeneracijom neke davne i navodno bolje prošlosti. Možda se u ovom opsesivnom mentalnom modelu krije barem dio uzroka duhovne i intelektualne tromosti, u koju je zapala i naša kulturna i politička stvarnost.
