Ponor totalnog rata

Godine 1982. su Menahem Begin i Ariel Šaron vidjeli priliku da stvore novi regionalni poredak. Uslijedio je kaos. Ako je povijest presedan, ako Izrael nastavi s daljnjim vojnim udarima, kopnenom invazijom i tako dalje, nalazimo se na rubu ponora – ovako je libanonsko-nizozemska novinarka Kim Ghattas na društvenoj mreži X komentirala izjavu Benjamina Netanjahua kako izraelski udari na Libanon, a naročito prošlotjedno ubojstvo čelnika Hezbolaha Hasana Nasrale, presudno mijenjaju stratešku realnost na Bliskom istoku. Ghattas je analogiju s prošlostoljetnim pokušajem izraelskih vođa pojasnila u jednom televizijskom nastupu. “Izrael danas pokušava uništiti problem koji je stvorio kada je 1982. izvršio invaziju Libanona i započeo opsadu Bejruta. Umrlo je 17 tisuća ljudi. Izrael je htio otamo ukloniti palestinske gerilce PLO-a. I uklonio ih je. Bio je to taktički uspjeh i strateška katastrofa. Dva dana nakon početka invazije Iranci su u Libanon poslali borce i stvorili Hezbolah.” Stvaranje te organizacije usmjeravao je Teheran, međutim radilo se o narodnom pokretu čiji su uzroci lokalni. Izrael je 1978. i 1982. usred tamošnjeg građanskog rata poduzeo dvije invazije Libanona koje su proizvele stotine tisuća izbjeglica, velikim dijelom već i tako marginaliziranih libanonskih šijita. Ogorčeni nesposobnošću drugih aktera da ih zaštite i obrane od izraelske okupacije – koja je na jugu potrajala do 2000. – te nadahnuti iranskom revolucijom, mladi šijiti priključuju se Hezbolahu, koji je u manifestu pozvao na uništenje Izraela i kao i brojne druge grupe proveo kampanju bombaških samoubilačkih napada, ubivši i približno tristo američkih i francuskih vojnika.

Nakon što je Izrael 1992. ubio Abasa al-Musavija, novi vođa organizacije postaje Nasrala. On je prema Izraelu prihvatio strategiju “prilično sličnu onoj koju su protiv Amerikanaca koristili Vijetnamci: ne možemo se boriti (vjerojatno se misli ‘otvoreno’, op. a.) protiv njih zato što imaju vojsku, mornaricu i nuklearnu opciju, pa su vreće s tijelima (poginulih vojnika, op. a.) jedini način na koji ih možemo prisiliti da osjete (gubitke, op. a.)”, rekao je Edward Said kojeg je Nasrala prilikom susreta impresionirao. Zahvaljujući iranskoj podršci, Hezbolah je pretvorio u organizaciju kojoj se pripisuje status najmoćnijeg nedržavnog aktera na svijetu, uključujući obučenu i motiviranu paravojsku jaču od oružanih snaga manjih država, političku partiju i mrežu bolnica, škola i ostalih socijalnih usluga. Trenutke trijumfa Nasrala je dočekao 2000. kada se vlada Ehuda Baraka povukla iz Libanona i 2006. kada je u novom sukobu proglasio “božansku pobjedu” jer Izrael nije uspio poraziti Hezbolah. Karizmatičan govornik, na glasu kao promišljen strateg, sposoban da istovremeno igra uloge vojnog zapovjednika, političkog vođe i kulturalne ikone, Nasrala je oružanu borbu spajao s političkom legitimnošću i masovnom mobilizacijom te Hezbolah pretvorio u “moćnu snagu sposobnu da izaziva Izrael i oblikuje tijek sukoba diljem regije”, ističe New Lines Magazine. Ovaj online časopis posvećen Bliskom istoku mjesto ubijenog vođe uspoređuje s onim koje je nekoć zauzimao egipatski predsjednik Naser: iako vezan za Iran, Nasrala se isticao kao “posljednji arapski vođa sposoban suprotstavljati se izraelskoj agresiji, simbol dostojanstva za milijune koji su se osjećali izdani od svojih vlada”. U “osovini otpora” – koju uz Teheran, Hezbolah i Hamas čine sirijski režim te šijitske milicije u Iraku i Jemenu – igrao je važniju ulogu od generala Iranske revolucionarne garde (IRG) Kasima Sulejmanija ubijenog 2020. u američkom atentatu: dok je Sulejmani bio ključan operater, Nasrala nije bio samo iranski instrument, nego i kreator.

Bio je i okrutan tiranin. U multikulturalnom Libanonu nije nametao vjerska pravila, no radikalna organizacija je izrasla u mafiju koja je zarobila državu i društvo, koristeći nasilje i ubijajući političke protivnike poput premijera Rafika Haririja. Provociranje rata s Izraelom iz 2006. izazvalo je i masovni bijes zbog uništenja kojem je Nasrala izložio zemlju. Masovni prezir arapskog, naročito sunitskog, svijeta zaslužio je odlukom da pošalje borce u sirijski građanski rat, gdje su uvelike spasili diktatora Asada, ali prema izvještajima ostavili dugačak trag brojnih ratnih zločina. New Lines Magazine zato Nasralu uspoređuje i sa Sadamom Huseinom kao polarizirajućom figurom arapske povijesti – “simbolom i prkosa i brutalnosti”.

Od prošlog listopada Nasrala se dvaput preračunao, što ga je stajalo života. Izgledno vjerujući da izraelski napad na Gazu neće dugo trajati, započeo je raketiranje sjevera Izraela, uvjetujući njegov prestanak primirjem u Gazi. Također, pogrešno je procijenio da će sukob ostati niskog intenziteta. No Netanjahu i njegova ekstremno desna vlada nedavno nisu odlučili samo stvoriti uvjete za povratak izraelskih civila izbjeglih sa sjevera zemlje i nametnuti neispoštovanu rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a po kojoj se Hezbolah morao povući sjeverno od rijeke Litani. Izvjesno su ocijenili i da postoji šansa za uništenje ili makar teško degradiranje Hezbolaha, ne mareći za “kolateralne žrtve”. Posljedice su za sada više od tisuću mrtvih u Libanonu: znatan broj su civili, kojih je više od milijun izbjeglo. Izrael je početkom tjedna započeo i “ograničenu” kopnenu invaziju susjedne zemlje. Potom je situacija proključala. I nakon izraelskog ubojstva vođe Hamasa Ismaila Hanije na iranskom teritoriju krajem srpnja te nedavnih ubojstava generala IRG-a Abasa Nilforušana i Hezbolahovih zapovjednika Teheran je i dalje bio suzdržan. Prema izvještajima, predsjedniku Masudu Pezeškijanu američki predstavnici su obećali da će – ukoliko na te napade ne reagira – Izrael potpisati primirje u Gazi.

Sve te planove Netanjahu je ubojstvom Nasrale i napadom na Libanon pocijepao i Teheran stjerao između dva loša izbora. Ukoliko Iran odšuti ta poniženja, cijelom bi svijetu poručio da je nemoćni tigar od papira, što bi dovelo do razočarenja i snažnog urušavanja dugo građene savezničke mreže. Uzvrati li, riskira sukob i sa samim Sjedinjenim Državama. No iranske elite, naročito tvrdolinijaši na čelu s vrhovnim vođom Alijem Hamneijem odlučili su da je suzdržanost bila strateška greška pa je u utorak uvečer Iran pokrenuo masovni raketni napad na Izrael. On je prošao uglavnom bez žrtava, ali znatan broj projektila probio je izraelsku obranu: da pokaže kako misli ozbiljno – i za razliku od pažljivog koreografiranog napada iz travnja – Teheran je koristio balističke rakete koje su do Izraela stigle za svega 12 minuta. Izrael će gotovo sigurno uzvratiti – u trenutku dovršavanja ovog teksta još nije poznato kako, možda napadom na naftna, a možda i na nuklearna postrojenja – a potom će uslijediti novi iranski odgovor.

Čini se kako je započeo veliki sukob na koji od prošle godine mnogi upozoravaju. Pitanje je koliko će spirala eskalirati, a izraelski radikali i američki neokonzervativni krugovi zastupaju totalni rat kojim bi smijenili iranski režim, što bi imalo katastrofalne posljedice. Pritom Izrael nije uspio provesti “smjenu režima” ni u Gazi, jer Hamas po svemu sudeći nije moguće uništiti vojnim putem, koji neprestano stvara nove neprijatelje. Prema procjenama, 60 posto Hamasovih boraca siročad su iz prijašnjih sukoba, a unatoč teškim gubicima Hezbolah je daleko od toga da je potučen, dok će naredni vođa organizacije vjerojatno biti i radikalniji od Nasrale. Upadljivo je i koliko puta je Netanjahu prevario i ponizio SAD, koji na čelu s Bidenom izgleda kao mlađi partner svog saveznika, dok si Kamala Harris barem do predsjedničkih izbora narednog mjeseca teško može priuštiti promjenu kursa, sve kad bi i htjela. To su rezultati nesposobnosti i nevoljkosti Washingtona da obuzda Tel Aviv. Nakon što je u prah i pepeo smrvio Gazu, Izrael upravo po peti ili šesti put u nedavnoj povijesti razara Libanon, započinje opći regionalni sukob, a posljednji događaji gotovo sigurno su uvjerili Iran kako je nuklearno oružje jedina garancija sigurnosti. Bliski je istok, izgleda, upravo zakoračio u ponor.

Portal Novosti